Svece često slavimo samo zbog tradicionalnih razloga. Taj razlog za slavlje može zadovoljiti političku zajednicu, grad, ali ne i nas kršćane. Osim zbog tradicionalnih razloga, mi kršćani svece slavimo i zato što vjerujemo u njihov zagovor. To je dobar razlog za slavlje, slavlje diže na jednu višu razinu, ali ni to nije dovoljno. Što je još potrebno? Potrebno je zaviriti u svečev život da bi ga mogli nasljedovati.
Kako danas svoj pogled upraviti u sv. Dujma da bismo ga mogli nasljedovati? Odgovor nam nudi povijest koja nam kaže da je sv. Dujam jedna od žrtva Dioklecijanova progona, a s tom poviješću i ova crvena boja misnog ruha koja ga predstavlja kao svjedoka vjere, mučenika, kojega, kako molimo u jednoj od njegovih antifona, „ne mogoše skloniti ni obećanja ni prijetnje silnika, a da ne prizna Krista Gospodina”. Osim žrtve i mučeništva, a zapravo i još više od žrtve i mučeništva, o sv. Dujmu i o tome kako ga nasljedovati danas i u situaciji koja od nas ne zahtijevaju mučeništvo krvlju – bar u našoj domovini iako, nažalost, nije tako po svijetu, uključujući i domovinu sv. Dujma, Siriju, za koju želim moliti u ovom misnom slavlju – govori nam Božja riječ, osobito evanđelje koje je izabrano zato što je stara tradicija ove nadbiskupije sv. Dujma smatrala jednim od sedamdeset dvojice Isusovih učenika. I upravo je ta Božja riječ koja se na današnji dan navješćivala u čast našeg zaštitnika, ono po čemu je sv. Dujam ovom gradu i ovoj nadbiskupiji, nama koji ga želimo nasljedovati, bio i ostao uzor i učitelj. A o čemu nam to iz godine u godinu propovijeda sv. Dujam i progovara Božje riječ? Propovijeda nam o Božjoj ljubavi, o planu spasenja koji Bog ima s čovjekom i čovječanstvom, o konačnoj pobjedi nad starim tužiteljem, đavlom, koja se dogodila u krvi Jaganjčevom. Propovijeda nam i o dužnosti onoga tko se jednom susreo s tim Božjim planom ljubavi i spasenja za sve ljude i u njega povjerovao, da se osobno uključi u taj Božji plan, da mu se stavi potpuno na raspolaganje i u zajedništvu s drugima krene pred Isusom svugdje gdje on želi doći – Isus je za sv. Dujmom želio doći u Salonu i Dalmaciju – i donese tu radosnu novost svima koji je žele primiti: „Posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći”. Propovijeda nam sv. Dujam i o osobitosti ovoga poslanja biti janjci među vukovima, a ne obrnuto. Nikad obrnuto! Mučeništvo sv. Dujma i drugih čijom su krvlju zaliveni temelji ove starodrevne splitsko-makarske Crkve su najbolji dokaz da su u tome uspjeli. Saznajemo također i da su poslani bez kese, torbe, obuće jer „vrijedan je radnik plaće svoje”, kao i to da je njihovo poslanje biti donositelji mira – to želi izraziti i slika jaganjca poslanog među vukove – i, na kraju, da trebaju propovijedati blizinu kraljevstva Božjega. Upoznati smo, iz propovijedi sv. Dujma i navještene Božje riječi, i s načinom izvršenja tog poslanja: „Ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada”. Saznali smo, konačno, i posljedicu pozitivnog ishoda tog poslanja, a ona je dvostruka. Za one koji ga vrše i za one koji ga prihvate, posljedica je spasenje jer „kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave”, a za Boga i one koji su Božji, veselje zbog spasenja koje se dogodilo i kojim je popravljen onaj nered koji je u svijet unio tužitelj – đavao i s tužiteljem naš pristanak da živimo u skladu s njegovom logikom: „Sada nasta spasenje… Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici”.
Nažalost, sudeći po pojavama s kojima se susrećemo u našoj crkvenoj i društvenoj stvarnosti taj dan veselja nebesa i svih nebesnika čini se daleko za mnoge naše sugrađane, za mnoge stanovnike naše domovine, Europe i svijeta, uključujući i mnoge koji sebe zovu kršćani. Zato nas koji na ovu Obalu nismo došli samo zbog tradicionalnih razloga, koji u sv. Dujmu ne vidimo samo zagovornika nego želimo čuti i propovijed njegovog života, osobno dodiruje Kristovo poslanje koje je poslanje svih i poslanje svima. Zašto nas danas osobito dira ovo poslanje? Zato što je uzaludno s ovog mjesta i slaveći sv. Dujma upirati prstom u Dioklecijana, grubi sekularizam koji nam kao vjernicima sve više niječe osnovna građanska prava i relativizam koji želi ukloniti sve naše vrijednosti, ili u sekularizaciju koja je pravo građanskog društva da bude neovisno i obrnuto – priznajmo da je upliv jednih na druge uvijek bio štetan i za jedne i za druge – a da bismo okrenuli prst prema sebi i iskreno se upitali je li problem u nama i ne događa li nam se to što nam se događa zato što smo mi neaktivni, nečujni, što smo se mi povukli, što je nas strah javno, osim možda na ovako velikim skupovima i slavljima poput ovoga, izreći tko smo i kome pripadamo. Ne gledajmo u Dioklecijana! Pogledajmo u Dujma i upitajmo se jesmo li se i, ako nismo zašto, zajedno s njim prepoznali jednom od sedamdeset dvojice pozvanih i poslanih. Izdvojio bih iz današnjeg evanđelja, a s tim i današnje propovijedi sv. Dujma, jednu rečenicu koja glasi: „Žetva je velika, ali radnika malo”. Zaustavimo se najprije na ovom: „Žetva je velika …”. Bilo je tako u Isusovo vrijeme. Zato Isus šalje sedamdeset dvojicu. Bilo je tako i u vrijeme sv. Dujma. Zato se on osjetio pozvanim svrstati se među sedamdeset dvojicu. Tako je i danas zbog maločas navedenih razloga koji su doveli do toga da mnogi ljudi u svijetu, a neki od njih i tu u našoj blizini, nisu upoznali Božju ljubav i njegov plan spasenja koji se dogodio u osobi Isusa Krista i zato o Bogu i njegovima imaju predrasude. Mnogi i dana žive u situaciji fizičkog i duhovnog trpljenja jer ih Krist i njegova ljubav nisu dotaknuli. Mnogi imaju potrebu za nekim tko će ih spasiti, shvatiti, slušati, prihvatiti! Mnogi su, osobito uslijed gospodarske krize i brojnih nametnutih, a često i stvarnih, potreba koje su ih dovele u dužničko ropstvo izgubili nadu, osjećaj da je njihov život ima smisla, da imaju budućnost. Mnogi su izgubili vjeru, ono svijetlo koje daje smisao našem postojanju bez obzira tko smo i što nam je život priuštio sa svojom logikom. Mnogi… I mogli bismo ovako nabrajati u nedogled. I nije problem u tome. To je stvarnost našeg nesavršenog svijeta, ali i utjecaja tužitelja braće naše koji je pobijeđen „krvlju Jaganjčevom i krvlju … svjedočanstva” brojnih mučenika među kojima je i naš sv. Dujam, ali nije izgubio svoju moć, niti će je izgubiti sve dok god u svojoj slobodi radije prihvaćamo njegovu logiku oholosti, ono biti vukovi, nego Božju logiku poniznosti, ono biti jaganjci. Problem je u drugom dijelu rečenice: „… ali radnika malo”. Bog je u Isusu Kristu sve učinio, ali su mu trebali radnici. Zato Isus predlaže molitvu: „Molite gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju”. Uz molitvu je potrebna i osobna uključenost. Zato Isus molitvi dodaje i osobno zauzimanje: „Idite! Evo šaljem vas kao janjce među vukove!” Šalje sedamdeset dvojicu, Dujma… S istim poslanjem želi nastaviti činiti i danas jer i danas mu trebaju radnici. Nažalost on i danas i u ovom našem društvu koje broji 86, 28 % katolika i 91,36 % kršćana, mora reći: Nema radnika! To je osnovni problem.
Nema radnika! Nema dovoljno onih koji su se osobno susreli s Božjom riječju i osjetili osobnu odgovornost za njezino prenošenje. Gdje je rješenje! Rješenje je u tome da shvatimo, kao što je to shvatio i sv. Dujam kad je iz Sirije krenuo prema Saloni, da smo i mi poslani! Ja i ti smo jedan i jedna od sedamdeset dvojice. Nema radnika, spojeno s onim: „Idite!”, i nas, mene i tebe, svrstava nas u sedamdeset dvojicu poslanih. Ne budemo zabrinuti za kesu, za torbu, za obuću – sve su to simboli potrošačkog društva u kojemu živimo i u kojima vidimo najvišu vrijednost kojoj je sve drugo podlažemo – nego idimo pred Isusom u svoje obitelji, u škole, u društvo, Crkvu! Budimo donositelji Kristovog mira u ovaj nemirni svijet, Kristove nade u svijet beznađa, Kristove ljubavi u svijet mržnje! U njegovo ime liječimo bolesti i nepravde! On nas šalje sa sedamdeset dvojicom, sa sv. Dujmom, s brojnim drugima koji su nam posredovali vjeru. Ta vjera i nas treba zahvatiti kao što je zahvatila i njih, da bi po nama mogla zahvatiti i ovo vrijeme i biti prenesena na budućnost. I u tom se, ne u onom postati vukovi, pretovariti se u Dioklecijane, dozvoliti starom tužitelju braće naše, đavlu, da nas zavodi svojim lažima proglašavajući neprirodno prirodnim i prirodno neprirodnim, zlo dobrim, a dobro zlim, nalazi nada za oporavak ovog grada, društva, Crkve, nada za bolju sadašnjosti i veselu budućnosti.
Sv. Dujam se nije bojao biti janjac izložen na milost vuku kojeg poznajemo pod imenom Dioklecijan. I upravo u tome biti jaganjac u odnosu prema vuku se nalazi tajna njegove pobjede i razlog našeg slavlja. Budemo li ga slijedili ne bojeći se biti jaganjci među vukovima – oni danas imaju različite imena i metode, ali bit je uvijek ista – u preuzimanju svoga dijela odgovornosti u društvu, a i Crkvi, pokazujući društvu u kojemu živimo da je moguće bolje, da mi kršćani nismo neprijatelji i kočnica ovoga društva koje nam je povjereno zajedno sa svima drugima, nego garancija njegovog istinskog napretka, da smo oni koji svojim molitvama i djelovanjem oplemenjuju društvo u kojemu žive, to će biti znak da nam je sv. Dujam više od sveca iz prošlosti i lijepe tradicije, da nam je on nebeski zaštitnik i osobito učitelj kako danas postati jedan od sedamdeset dvojice pozvanih i poslanih i biti propovjednici Isusove radosne vijesti evanđelja svima onima do kojih Isus želi doći, a on želi doći svima.