Hrvatska, poput drugih država Europe i svijeta, već više godina proživljava tešku ekonomsku krizu. Isticali smo u više navrata kako je ekonomska kriza počela zapravo moralnom krizom koja je sa svoje strane prouzročila onu socijalnu. Socijalna pak kriza nužno vodi do one političke koja može imati nepredvidive posljedice. Zbog toga ako se doista želi okončati kriza, potrebno je poći do njezinih uzroka i korijena, do krize morala i destrukcije životnih praksa bez kojih je nemoguće organizirati uspješno gospodarstvo i društvo koje počiva na dostojanstvu ljudske osobe.

Hrvatsko društvo kontinuirano je suočeno s ekstremima. S jedne strane imamo situaciju inflacije prava u kojoj se govori samo o pravima kao da ne postoje odgovornosti, a s druge strane imamo ostatke totalitarne države koja zatire građanska i ljudska prava pojedinaca. Tako dolazimo do ključnog problema koji se sustavno pokušava sakriti: važnošću suočavanja s vlastitim totalitarnim nasljeđem koje sve više, nažalost, postaje tabu-temom. Strah i nesposobnost da se suočimo s vlastitom totalitarnom prošlošću koči i onemogućuje nam razvoj i izlazak iz krize.

Zato smo suočeni i s ekstremima vezanim uz državu: s jedne strane država se povlači s javne scene kada su u pitanju granice, suverenitet, identitet, državni interesi, a s druge strane sve veće presizanje države u sfere koje joj nisu primarne, kao naprimjer u obitelj i odgoj djece. I dok s jedne strane imamo previše, s druge pak strane imamo premalo države. U mnoštvu problema s kojima se u zadnje vrijeme susrećemo željeli bismo istaknuti jedno pitanje za koje držimo da je važno i rješivo. To bi građanima pomoglo da država zauzme umjereni, a ne ekstremni stav potpune odsutnosti ili pak sveprisutnosti.

Je li “industrija naplate dugova” zauzela mjesto proizvodnje i razvoja?!

Svakim danom sve više opažamo kako je industrijska proizvodnja u Hrvatskoj stala, ili posustaje. No, snažno se razvila i razvija industrija naplate dugova. Posebice se razvija industrija ovrha i deložacija koja i u zapadnom svijetu postoji kao poznat i uhodani institut. No, u hrvatskoj verziji taj institut ima nekoliko “inovacija” koje u biti derogiraju europski duh toga instituta. O čemu se zapravo radi?

U Ustavu Republike Hrvatske, naime, čitamo da je Hrvatska socijalna država (čl. 1.). Model pak ovrhe i deložacije ima nekoliko problematičnih stavaka kojima se derogira duh Ustava Republike Hrvatske, te nekoliko konvencija, a to onda pogoduje raznim lobijima i krupnom kapitalu protiv građana Republike Hrvatske. Zato neki taj zakon o ovrhama s pravom nazivaju “zakon o državi protiv građana”. Budući da nijednim zakonom nije zajamčena kontrola ovršnih naloga, tim se zakonom krši Ustav Republike Hrvatske (čl. 19. st. 2.). Isto tako nije omogućeno ustavno pravo na žalbu (čl. 18. Ustava RH) i pravo na pravnu zaštitu kako predviđa članak 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Hrvatski građani dakle nemaju pravo na utok za razliku od nehrvatskih građana koji to pravo zadržavaju. Zbog toga građani Republike Hrvatske u Hrvatskoj postaju građani drugoga reda.

Ideja ovrhe zapravo postoji kako bi se radilo u najboljem interesu ovrhovoditelja (vjerovnika) i ovršenika (dužnika). Naplata ne smije ići preko osnovnog duga i na štetu dužnika i ne smije prelaziti trećinu primanja. Dužnicima se ne smije oduzimati imovina, posebice ona stambena, ako se radi o jedinom objektu za obitavanje.

Poseban problem na koji valja upozoriti jesu odvjetnički i bilježnički lobiji koji uz pomoć nepravednog zakona mogu preko svake mjere stjecati zaradu, a to je protivno europskom duhu.

Zato pozivamo državne vlasti da hitno usklade Ovršni zakon s europskom pravnom tradicijom i Ustavom Republike Hrvatske. Isto tako pozivamo nositelje vlasti neka učine sve da u Hrvatskoj ne bude građana drugoga reda. Hrvatski građani ne trebaju imati nikakav privilegij, ali ne smije im se zanijekati pravo na utok kao drugim pravnim osobama. Posebice je važno što prije obustaviti neprimjerene i grube deložacije ljudi u situaciji u kojoj u državi vlada endemična nezaposlenost. Država mora obuzdati industriju naplate dugova i pokrenuti industrijsku proizvodnju kako bi građani mogli servisirati svoje dugove.

Država ne smije svoje građane pljačkati, otuđivati im imovinu i kažnjavati ih jer su kolateralne žrtve krize koju nisu prouzročili, za razliku od mnogih onih koji sada hladno zarađuju na sirotinji uzimajući joj i ono malo što ima.

Pozivamo vlasti u Hrvatskoj da zaštite hrvatske građane koji se nalaze u teškoj situaciji. Neka se dokinu zakonske odredbe koje pogoduju raznim interesnim lobijima. U ovoj teškoj ekonomskoj i društvenoj krizi potrebno je raditi na oporavku gospodarstva i istodobno ne dopustiti da kriza postane izlikom za još veće osiromašenje hrvatskoga puka. Cijelo je društvo pozvano na traženje konsenzusa u bitnim pitanjima, na pronalaženje putova izlaska iz krize i stvaranje društva u kojem će temeljne vrijednosti biti prihvaćene od svih hrvatskih građana. Ova Komisija poziva posebice Vladu RH da zaštiti najugroženije i najsiromašnije građane i tako pokaže da mlada hrvatska država sve čini da postane i ostane društvo socijalne pravde, mira i sigurnosti.

U Zagrebu, 6. svibnja 2013.

Mons. dr. Vlado Košić,
predsjednik Komisije HBK “Iustitia et pax”