Liturgijska čitanja: Izl 12, 1-8; 1Kor 11, 23-26; Iv 13, 1-15

Dragi oče nadbiskupe Josipe, biskupi Valentine i Mijo, subraćo svećenici, sestre redovnice, dragi bogoslovi, braćo i sestre u Kristovoj prisutnosti!
I. Uz Kristov križ, spomen na Posljednju večeru vjerojatno je onaj temeljni događaj za kršćanstvo koji su umjetnici najviše pokušavali uprisutniti, oživjeti svojim djelima i tako su u nama ostavili polog mnoštva slika, tumačenja, osjećaja i smisla. Neki su od njih krenuli od Svetoga pisma, od evanđeoskih izvješća, dok su drugi – vjerujući da je Krist prisutan u svakome vremenu – taj događaj zaodjenuli posebnostima određene kulture. Ipak, polazište je svima u svjedočanstvu onih koji su s njime blagovali za tim čudesnim stolom Božje ljubavi.
Pitajući se kakve su slike u nama; što oživljuje taj događaj danas i u Hrvatskoj, nailazimo na odgovor koji ne može obuhvatiti niti jedno umjetničko djelo; niti jedna boja niti oblik, niti jedan kist ili dlijeto, niti jedan filmski ili zvukovni zapis.
Najljepša i najistinitija slika toga događaja, koja ostaje živjeti u bilo kojemu vremenu, jest vjernička zajednica. Nju oblikuje isti umjetnik – Duh Sveti, po nadahnutoj riječi koja postaje tijelom, po zemaljskim darovima koji postaju euharistijskom Božjom prisutnošću, po Crkvi koja – u istome Duhu – ostaje živjeti u svijetu kao Kristovo Tijelo.
Večeras, potaknuti darom vjere, ponovno postajemo suradnicima u Božjemu stvaranju najljepšega remek-djela koje ne pripada niti jednoj galeriji ili zbirci, jer otajstvo života, radosti i ljubavi pripada Gospodinu: od njega dolazi i k njemu se vraća, po nama, po našim životima, svaki put kada očitujemo nesebičnost.
II. Braćo i sestre, vjerujem da lako primjećujemo da je naša kultura postala umorna od suvišnih riječi, prezasićena govorom bez značenja, i čini se da su puno prodornije i govorljivije geste; čini se da je riječima lakše manipulirati, lakše ih je odvojiti od života, te time i od istine.
No, kršćanstvo to dvoje nikada nije odvajalo, jer je Božja Riječ postala tijelom, vidljivim i čujnim; i najljepšom gestom u kojoj pronalazimo mir i ispunjenost. Vjerujem da je to razlog što i one koji nisu kršćani privlači Posljednja večera; u njoj se nalaze odgovori na duboku čežnju, zasađenu u svakome ljudskom biću.
Isus svoj zemaljski život zaokružuje i zaključuje u toj dvorani koja čuva spomen zadnjega prijateljskoga susreta prije muke i smrti. Ona dvorana, kao i ova dvorana, te svako euharistijsko slavlje, objavljuje otajstvo njegova i našega dolaska na svijet.
„Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke.” Ta je evanđeoska rečenica uvod u gestu koja sažima cijeli Isusov život – pranje nogu učenicima. U tome božanskom činu Isus očituje bit religije koja živi u: ljubavi, pobožnosti, milosrđu, sućuti… Bog koji je po ljubavi stvorio sav vidljivi i nevidljivi svijet, susreće njegovu unakaženost grijehom. To predivno remek-djelo grijeh stvorenja kojima je dana sloboda želi unakaziti i učiniti neprepoznatljivim. I samo mu Bog može vratiti ljepotu.
III. Tu smo, braćo i sestre, s Gospodinom koji je svukao svoju svemoć, sakrio svoje božanstvo, zanijekao gospodstvo i posegnuo za vodom, da bi oprao i obnovio svoje stvorenje. Obnavlja svijet spuštajući se do ljudskih nogu i njihova dodira sa zemaljskim prahom.
On pere i pročišćuje, obnavlja i posvećuje svoje djelo. Tako poučava svoje učenike, nas, što nam je činiti do kraja vremena: ponovno graditi narušeni Savez, obnavljati ljudska srca, obasjati savjesti i pročistiti duh, posvećivati živote s pomoću istinskoga služenja, ne zanemarujući ljudsku tjelesnost, po kojoj ljubav postaje vidljivom.
Isus učenicima pere noge, vraćajući čistoću njihovu koraku. A za korak nam je potrebna misao, duh, nakana, srce. Isus je svojim dahom bliz vodi, kao što je Duh lebdio nad vodama u početcima Stvaranja, da bi apostoli svijetu vraćali njegov dah i životnu snagu. Između tame grijeha i svjetla Duha; između vode i ljudskoga tijela nastaje novi svijet.
On vodom daruje svježinu, da bismo kao Crkva bili uronjeni u Božju snagu. Jer Crkva svoju snagu, mudrost, milost i istinu ima samo u Bogu. Isus pere noge kao znak pranja duše, savjesti, volje, nutarnjosti. Zaustavlja ljudski korak oholosti i samodostatnosti, dajući primjer služenja, tu jedinu umjetnost kojom se može obnavljati Božje remek-djelo; umjetnost u kojoj služiti znači voljeti bližnje i svijet.
IV. Postoje i opasnosti pranja nogu, one iste koje uz sebe veže ljubav. Prva je opasnost oholosti u odbijanju da se bude voljen; sram iskrenoga priznanja da mi je potreban drugi čovjek; opasnost da ni ljubav ne može raniti. Opasnost je to u kojoj ljudska uznositost govori: Ne treba mi ljubav!
Druga je opasnost ne željeti služiti drugima. Tako Petar najprije odbija Isusovu gestu, jer zna da nakon nje slijedi zahtjevan put nasljedovanja. „Primjer sam vam dao, da i vi činite kao što ja vama učinih.” Petar se nalazi pred zadnjom poukom da mora napustiti svoje predodžbe i očekivanja o Isusu i usvojiti istinu ljubavi koja je sažeta u služenju.
Treća opasnost leži u pitanju koliko smo dostojni ljubavi. Apostol Petar u svome odgovoru pokušava gestu pranja nogu preoblikovati u gestu čišćenja, što bi značilo: ako se operem, čist sam; ako sam čist, zaslužujem Božju ljubav. Ali Isus zapravo kaže: Budući da me prihvaćaš, čist si, dostojan ljubavi. Nismo dostojni Božjega dolaska i njegove žrtve; nego nas taj Božji dar čini dostojnima.
Večeras nas Bog poučava da je euharistija povezana ne samo s kršćanskim srcem, s mislima, nego s rukama i nogama, s djelovanjem i hodom. Pozvani smo biti euharistijski ljudi koji ne stoje, koji čistih nogu stupaju na Božji put. Jer, nije moguće činiti rukama čista djela, a stajati na nečistome putu, pri čemu nečistoća ne dolazi od prašine ili siromaštva, nego od grijeha i zloće. Isus je rekao da ćemo ljude prepoznavati po njihovim djelima, a ujedno nam je dao sebe kao put, istinu i život.
Dao nam je primjer i dao nam je slobodu. Jer on je oprao noge i Judi, a Juda je, opranih nogu, zakoračio u tamu. Bio je opran vodom, ali nije prihvatio Isusa, nije u sebi sačuvao taj spomen njegove ljubavi.
V. Braćo i sestre, večeras će naš nadbiskup učiniti simboličku gestu pranja nogu, da bismo bolje razumjeli Kristovu gestu euharistijskoga dara. Oprani smo krsnom vodom, preporođeni na novi život; Bog se prigiba nad našu bijedu i grijeh, da bismo živjeli radost vječnosti. U večerašnjemu je slavlju puno znakova koje samo ljubav razumije.
Večeras obnavljamo svoju vjeru, slaveći izvorište euharistije, ustanovljenje, korijen i ujedno plod i cilj našega kršćanskog življenja. Oltar je stijena onoga izvora iz kojega protječe voda Kristova praonika, voda života, voda naše radosti pred prijetnjama životu.
I danas ih je puno. Nabrajaju ih kronografi, bilježe kalendari i dnevnici, primjećuju planiranja budućega, a ponajviše ljudska srca. Nakon večerašnjega slavlja, slijedi spomen na djela koja proizlaze iz nečista srca i neprihvaćanja ljubavi, iz otajstva zla.
Spominjemo se grozota za koje je kasnije pronađeno puno krivaca. Netko prstom može upirati u Pilata, u rimsku vlast, u neosjetljivost puka, u sustav… Ali i dalje se sve svodi na prepoznavanje ili neprepoznavanje Božje ljubavi; na prihvaćanje da budemo slobodni toliko da dopustimo Bogu da nam opere noge i da budemo čisti za primanje njegova tijela i krvi za obnovu svijeta, toga najljepšeg remek-djela koje Bog večeras ponovno stvara u našim crkvama, kako bismo mi, Crkva, činili isto na svim mjestima našega života gdje čovjek treba radost i Božju prisutnost.
Večerašnje nam slavlje ujedno govori da svaka obnova polazi od vjere da se Bog prigiba k čovjeku i u toj vjeri čovjek drugomu čovjeku. I za našu je domovinu tako. U pritiješnjenosti s raznih strana svakomu je čovjeku dano dovoljno da može biti bliz bližnjima. Euharistija nas poziva na prepoznavanje istine i na djelovanje. Ako mislimo da netko drugi treba činiti nešto umjesto nas, ako očekujemo da se drugi prvi treba sagnuti, nismo razumjeli. I sada, dok ulazimo u središnjost spomena ustanovljenja najvećega dara Boga svijetu, Isus pita baš to: Jeste li razumjeli?, pokazujući praonik i oltar, ispunjene ljubavlju.
Amen.