Predavač je zagovaranje za nužnim razvijanjem socijalnoga poduzetništva u Hrvatskoj uveo kroz opasnu ovisnost civilnoga društva o državnim dotacijama prikazujući grafikon strukture prihoda neprofitnih organizacija (podaci Ministarstva financija od 2006. do 2014. godine) iz kojega je vidljivo kako neprofitne organizacije/udruge u Hrvatskoj preživljavaju najvećim dijelom zahvaljujući javnim sredstvima (dotacijama) dobivenim iz proračuna jedinica lokalne i regionalne (područne) samouprave te dotacijama iz državnoga proračuna, čineći udio od 70 posto 2006. i 57 posto 2014. godine, dok građani doniraju neprofitni sektor od 1 do 4 posto. To pak govori, naglasio je Jakobfi, o potrebi odgoja građana za civilno društvo i stjecanju znanja o prikupljanju sredstava (engl. fundraising) od potencijalnih donatora/sponzora radi uvećanja udjela donacija i vlastitih prihoda te smanjenja udjela dotacija. „Fundrasing je sposobnost, umijeće pronalaženja planiranih sredstava za djelatnosti udruge i bitan čimbenik u socijalnom poduzetništvu koje u nas nije razvijeno. S druge strane, indeks raspoloživosti građana za darivanje pokazuje da je Hrvatska 2018. bila na 132. mjestu jer samo 20 posto građana je bilo spremno staviti se u službu drugoga. Prema Word Giving Indexu (Charities Aid Foundation, 2014.), koji mjeri postotak ljudi koji barem jednom godišnje doniraju, u Hrvatskoj godišnje donira 26 posto građana, 25 posto spremno je pomoći nepoznatoj osobi (Hrvatska zauzima 141. mjesto) i toliko je spremnih donirati novac (72. mjesto), a volontirati tek 11 posto (121. mjesto).

Nadovezujući se na temu prethodne tribine, sekularizaciju – raščaravanje gospodarstva, nužno je uočiti ekonomistički mentalitet koji trči za novcem nasuprot odgoju građana o zajedničkoj skrbi za drugoga sa sviješću o solidarnosti. Međutim, socijalno poduzetništvo nije: socijalna/humanitarna djelatnost usmjerena potrebitima u okviru koje se jednosmjerno djeluje, a korisnici su pasivni primatelji; niti je socijalni aktivizam u okviru kojega se zagovara promjena ili utječe na druge i njihov veći doprinos u ostvarenju društvenih promjena; ni društveno odgovorno poslovanje, koje je nerijetko samo puka komercijalna aktivnost usmjerena prvenstveno na povećanje profita; ograničenog djelovanja, samo u lokalnoj zajednici, bez namjere za mijenjanjem društvenog poretka. Socijalno poduzetništvo danas se definira kao radikalna novost.

Teoretičar socijalnoga poduzetništva Tom Reis uočava kako nova generacija poduzetništva stvara tri vala promjena. Prvo je da stvara društvene vrijednosti kroz inovaciju, mijenjajući postojeće i stvarajući nove (usluge u javnom, privatnom i sektoru civilnog društva, načine upravljanja i nove organizacijske oblike na tržištu te ih nadopunjava drukčijim načinima uporabe ekonomske vrijednosti); zatim mijenja način djelovanja u socijalnoj sferi od pomoći kao jednodimenzionalnog pristupa do socijalno uključenog građanstva i socijalno angažiranog poslovanja kao multidimenzionalnog pristupa; te treće – eksperimentira sa socijalnim investicijama kako bi se došlo do novih održivih socio-ekonomskih modela“, razložio je Jakobfi potkrepljujući izlaganje nizom tvrdnja teoretičara , primjerice da su socijalni poduzetnici „pioniri inovacija koje oblikuju društvo na novi način i čine dobrobit cijelomu čovječanstvu kao praktičari okrenuti prema rješenjima“ (Skoll Fundation).

Govoreći o tome što je socijalno u socijalnom poduzetništvu, Jakobfi je pojasnio: „To je nastanak iz zajednice i uronjenost u zajednicu, uočavanje potreba zajednice, a dobrobit zajednice je primarni motiv djelovanja te postoji socijalna osjetljivost u odnosu na djelatnike i demokratsko upravljanje. Sve nabrojeno tvori socijalno poduzetništvo koje rezultira: pokretanjem procesa društvenih promjena, povećava zaposlenost, dok je profit sredstvo za postizanje socijalnih ciljeva, a socijalna osjetljivost postoji u odnosu na korisnike i kupce, te sve skupa smanjuje i ublažava konkretne socijalne probleme i prinosi izgradnji općega dobra, socijalnog kapitala i blagostanja.“

Na predavanju se moglo čuti što je poduzetničko u socijalnom poduzetništvu (uočavanje socijalnih potreba, prihvaćanje poslovnog rizika, inovativnost, proaktivnost, težnja financijskoj održivosti i primjena marketinških metoda), a istaknuta je i ozbiljnost poduzetničke procjene (vlastitog i tržišnog potencijala te održivosti) u socijalnom poduzetništvu. Jakobfi je na kraju analizirao strukturu katoličkih organizacija civilnoga društva ustvrdivši kako imamo: neprofitne organizacije koje su socijalno aktivne (promiču SNC, promiču socijalno zagovaranje kroz verbalnu solidarnost te karitativne sa djelatnom solidarnošću – pružaju socijalne i humanitarne usluge) i one za osobnu duhovnu izgradnju, ali nemamo organizacija koje skladno spajaju proizvodnu učinkovitost i solidarnost. Tribina je završena primjerom 350 volontera vjeroučitelja koji su na području Đakovačko-osječke nadbiskupije volontirali u 2018. godini a najviše volontera bilo je u župama i školama.