Središnje euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u koncelebraciji s domaćim župnikom Vinkom Tomićem, dekanom Remetskoga dekanata fra Brankom Lipšom, provincijalom hrvatskih kapucina fra Jurom Šarčevićem i ostalim okupljenim svećenicima.

Mons. Šaško u propovijedi je protumačio sam pojam obraćenja u vjeri: „Obratiti se – sa svim posljedicama koje sa sobom nosi Kristovo uskrsnuće – očito ne znači promijeniti navike svoga načina življenja, nego prihvatiti preobrazbu, pri čemu se svaki strah i tjeskoba, kako strah od smrti, tako i strah od života, trebaju rastopiti, izgorjeti u ognju Kristove ljubavi. Sve to kako bi se znakovi njegova novoga života mogli očitovati u nama”.

Nastavio je riječima o apostolu Pavlu: „Svetoga Pavla naziva se raznim imenima; on je gorostas vjere; Pavao je apostol koji se trebao boriti, da bi ga prihvatila skupina Dvanaestorice apostola; Pavao je oganj koji je micao ograde u koje se kršćanstvo zatvaralo; on je misionar koji je prošao tisuće kilometara da bi navijestio Božje kraljevstvo; Pavao je pisac koji je svojim poslanicama ostao u povezanosti sa svojim zajednicama; on je mučenik koji je nosio radost Radosne vijesti. A sve je započelo onim putovanjem u Damask u kojemu je Bog odlučio sebi privesti, za sebe odvojiti Savla, revnoga progonitelja. Taj je učeni farizej trebao pasti na zemlju, okusiti prašinu, da bi prepoznao Nazarećanina. Trebao je dodirnuti sljepoću vlastitoga fanatizma, da bi otvorio pogled istini Božjega Sina. Morao se povjeriti bojažljivomu Ananiji, da bi ponovno pronašao svjetlo srca i očiju. Braćo i sestre, svaki put kada nedjeljom čitamo spise sv. Pavla dobro se sjetiti bitnoga: Pavao je takav, jer se susreo, gotovo sudario s Kristom; Pavao je takav, jer je bio zahvaćen i nošen čežnjom za istinom Isusa Krista”.

„I za svetoga Pavla najveći je grijeh onaj protiv euharistije, protiv zajedništva s Kristovim tijelom, kada se ‘blaguje podjela’ u Crkvi u kojoj nema manjih i većih, važnijih i manje važnih, bogatih i siromašnih, do mjere ranjavanja istoga Tijela. Gorljivost koja ga je nosila u sljepoći proganjanja vodila ga je u novu gorljivost koja nije pronosila umiranje, nego život. To nam po njemu Krist povjerava i u tome nas raduje. Za Kristovu gorljivost molimo, kao dionici istoga Tijela koje nije ni Pavlovo, ni bilo kojega apostola ili kojeg drugog čovjeka, nego Kristovo. I ako možda osjećamo prašinu zemlje na rukama, u očima i na srcu, odvažimo se da nam Krist skine prašinu i daruje okus kruha vječnosti, svoje Tijelo u euharistiji koja obnavlja Crkvu i svijet”, zaključio je biskup Šaško.

Trodnevnu pripravu za župno proštenje predvodili su 22. i 23. siječnja duhovnik SKAC-a o. Tomislav Rukavina, te 24. siječnja župnik župe sv. Leopolda B. Mandića u Dubravi fra Miljenko Vrabec. Kroz prva dva dana trodnevnice o. Rukavina, osvrnuvši se na evanđelje dana, govorio je kako Isus stavlja stvari na svoje mjesto i objašnjava čemu služi zakon. Kakav je naš odnos prema nama samima, stvarima oko nas, tko i što gospodari u našim srcima – to je ogledalo našega odnosa s Bogom. Bog je razlog pravila. Osvrnuo se i na Pavla koji je shvatio kako je pobrkao vrijednosti, obraća se i postaje ono što je progonio, što je doista nevjerojatna priča. Shvativši da pravilo nije svrha samome sebi, prestao je progoniti kršćane i postao jedan od njih.

Posljednji dan trodnevnice o. Vrabec u propovijedi izrazio je nadu da su župljani kroz ta tri dana bili otvoreni Božjoj Riječi kako bi u životu djelovali po njoj. Osvrnuo se i na sv. Franju Saleškog, čiji je spomendan bio toga dana, koji je najprije gradio svoju pobožnost, svoj odnos prema Bogu, a onda je drugima postao primjer.

Na sam dan župne svetkovine, 25. siječnja, jutarnju misu predvodio je vlč. Vlado Kerečeni, domaći sin i župnik župe sv. Kvirina na Pantovčaku, a misu s djecom u župni vikar u Retkovcu vlč. Mario Dukić. U trodnevnoj pripravi i samoj proslavi župne svetkovine sudjelovali su župni zborovi mladih i djece te župni mješoviti zbor na čelu s Josipom dell’Ivelliom.