Draga subraćo u episkopatu, svećenici, braćo i sestre u Isusu Kristu, vi nazočni ovdje u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima i vi koji imate priliku putem hrvatske televizije pratiti ovaj prvorazredni duhovni događaj, srdačno vas sve pozdravljam radujući se ovom našem zajedništvu i zajedno s psamistom kličem: “Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti” (Ps 133,1), jer ovo je doista Dan što nam ga učini Gospod i zato kličimo i radujmo se u njemu (usp. Ps 118,24). Dionici ovoga slavlja su grkokatolički biskupi iz čitave Europe. Još nikada u svojoj povijesti ova naša katedrala nije imala čast primiti toliki broj biskupa bizantsko-slavenskog obreda.

A što je sve njih dovelo ovih dana u Zagreb i danas u Križevce? Križevačka eparhija s današnjom nedjeljom završava svoj Veliki jubilej – proslavu 400. obljetnice obnove crkvenog zajedništva kršćana bizantsko-slavenskog obreda ovdje u Hrvatskoj s Apostolskom Stolicom u Rimu, povijesni događaj iz 1611. godine kada je 19. studenoga vladika Simeon Vratanja u Rimu ispovijedio katoličku vjeru i kada ga je papa Pavao V. imenovao prvim grkokatoličkim biskupom sa sjedištem u Marči, nedaleko Križevaca, i ujedno ga postavio za arhimandritu marčanskog manastira. Od tada je Katolička Crkva u Hrvatskoj postala duhovno bogatija, jer je Crkva na ovim prostorima počela disati duhovno na “oba plućna krila”, na zapadno i istočno, kako je to lijepo rekao blaženi papa Ivan Pavao II. To naše zajedništvo kroz ovih 400 godina bilo je često puta u opasnosti da bude narušeno. Na to su utjecale mnoge okolnosti kako crkvene tako još više političko-vojne naravi. To sve dovelo je do toga da su godine 1739. neprijatelji crkvenog zajedništva ovdje u Hrvatskoj ognjem uništili i katedralu sv. Mihaela Arkanđela u Marči i tamošnji manastir. I kao što je zbog otomanskih osvajanja nekada slavna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija svedena na ostatak ostataka, tako isto možemo reći i za nekoć veliku Marčansku grkokatoličku eparhiju koja se prostirala od Drave na sjeveru do Jadranskoga mora na jugu Hrvatske. Ostatak ostataka te eparhije bio je Žumberak. Slavni žumberački Uskoci, baštinici Marčanske eparhije, koji su u prvoj polovici 16. stoljeća napustili od Osmanlija okupirane krajeve u zapadnoj Bosni i Dalmaciji i prešli u slobodni dio Hrvatske u Žumberak, bili su kroz dugu povijest hrvatska stijena o koju su mnogi neprijatelji hrvatskoga naroda razbili glavu, ali i čvrsta stijena crkvenog zajedništva u Hrvatskoj. Od godine 1611., kada su postali članovi Marčanske eparhije, oni su u najtežim prilikama uvijek bili uz svoga marčanskog biskupa. Za svakog Žumberčana časna riječ uvijek je bila i jest svetinja. Stoga se mi Hrvati Žumberčani, kako grkokatolici tako i rimokatolici, ponosimo i dičimo svojom slavnom uskočkom poviješću, svojim junacima na bojnim poljima diljem Hrvatske i Europe, ali i svojim velikanima na polju kulture, znanosti i umjetnosti. Napose se pak dičimo svojim biskupima i svećenicima, tim vrlim pastirima malenoga stada, koji su uvijek bili sa svojim narodom tješeći ga i hrabreći kad je bilo teško, radujući se s njime kad su vremena bila mirna i ugodna.

Što je to njima, braćo i sestre, davalo snage i jakosti u životu? Kako su uspjeli izdržati tolike nevolje, tolike križeve? Jedini Bog, u koga su stavili svu svoju vjeru, sve svoje ufanje i nadasve svu svoju ljubav, bio je temelj njihove ustrajnosti i nepokolebljivosti. Za svakoga od njih obitelj je bila čvrsta osnova na kojoj je sve počivalo. Molitvom se započinjao dan i završavao dan. Molitvom se pristupalo zajedničkom obiteljskom stolu, molitvom Bogu zahvaljivalo na darovima. S križem na sebi započinjao se svaki rad uz riječi “Bože, pomozi!”, a isto tako završavao s riječima “Hvali ti, Bože!” Bog je svakodnevno bio s njima i oni s Bogom. Dan Gospodnji, nedjelja, kao i blagdani Gospodnji i marijanski, bili su radosni dani okupljanja svih članova obitelji u župnoj crkvi gdje su na svetoj liturgiji za sve što su od Boga tijekom tjedna primili kroz zajedničku pjesmu zahvaljivali i Bogu se za idući tjedan preporučivali. Vrhunac duhovne radosti bio je na Božić, na Uskrs i na obiteljsku krsnu slavu. Sve to činilo je da se u svakodnevnom životu ponašaju na kršćanski način.

Danas smo, braćo i sestre, svjedoci razbijanja te obiteljske sreće i opasnog otuđivanja osobe od osobe. Postadosmo robovi modernog načina života, ovisnici o koječemu. Izgubismo slobodu djece Božje. Posljedice toga vide se na svakom koraku: u osobi, u obitelji, u društvu. Vrtimo se u tamnom labirintu iz kojega ne znamo izići. Da bismo se iz njega izvukli potrebno nam je svjetlo. A samo je jedno svjetlo koje nas može izvući iz te tame. Isus Krist, Sin Božji, to je svjetlo. On sam reče: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.” (Iv 8, 12) A sv. Ivan, apostol i evanđelist, njegov ljubljeni učenik kaže: „Ako u svjetlosti hodimo, kao što je On u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina Božjega, čisti nas od svakoga grijeha.” (1Iv 1,7) Sveti Pavao na poseban je način bio obasjan Kristom – Svjetlom i otada je počeo živjeti kao dijete svjetla. I tolike druge obasjalo je to svjetlo i postadoše svjedoci svjetla.

Ova Godina vjere, braćo i sestre, koju je prošloga mjeseca proglasio sveti otac Benedikt XVI. Bogom je dano vrijeme da se počnemo svi mijenjati i živjeti prema Božjem ustavu. U životu ljudi postoje vrijednosti koje se ne mijenjaju i koje su uvijek bile, jesu i uvijek će biti temelj na kojem se gradi svaka osoba, obitelj i društvo kao zajednica ljudi. To su Božji temelji ugrađeni u srce svakog čovjeka. Blago naše i sreću našu nemojmo tražiti u obilju materijanih dobara, jer to je zavodljiva i pokvarljiva roba. Sveti Luka u današnjem evanđelju prenosi Isusove riječi: Teži za bogatsvom i radi sve da ga stekneš, ali za bogatstvom u Bogu, jer to je onda bogatstvo zauvijek. I završavam ovu moju besjedu sa svetim Pavlom upućenom svima nama: „Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.” Tako neka bude. Amin.