Sve vas pozdravljam, predraga braćo i sestre, dragi hodočasnici. Pozdravljam predsjedatelja ovog euharistijskog slavlja, uzoritoga gospodina kard. Josipa Bozanića, nadbiskupe, biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i bogoslove, i sve vas ostale vjernike koji ste došli na hodočašće ovamo u Rim kako biste zahvalili Gospodinu za dar i milost pastirskog pohoda Svetog Oca Benedikta XVI., 4. i 5. lipnja prošle godine. Došli smo hodočastiti Petrovoj Stolici u Godini vjere da ovdje na „apostolskim pragovima” ispovjedimo vjeru u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, u jedinstvu s onim koji je danas pozvan učvrstiti svoju braću u vjeri (usp. Lk 22, 32).

Ovdje u Bazilici sv. Petra, prigodom našeg hodočašća želimo ponovno pažljivo razmatrati svetu stranicu Evanđelja koju smo malo prije čuli, koja nam na vrlo uvjerljiv način doziva u pamet osobu i službu Apostolskog prvaka, Petra. Iz izvještaja zaključujemo da je Isus bio radostan i oduševljen što je Galilejskom ribaru mogao reći nešto što nije nikome do tada rekao: “Blago tebi, Šimune sine Jonin”.

To je radost i oduševljenje nekoga tko osjeća da su ga slušatelji shvatili, tko uživa što ga je potpuno shvatio učenik kojega je volio i koji je oduševljeno i hrabro uzviknuo: “Ti si Krist, Sin Boga živoga”. Petrove usne izgovorile su prvu, sažetu ispovijest vjere koju i mi danas ispovijedamo; vjere koja je sva usredotočena i sažeta u spasenjskom otajstvu Očeva Jedinorođenca. A Isusove usne izgovorile su po prvi puta ime Crkve, majke i učiteljice, uz jamstvo njezine pobjede nad nesmiljenim i neumjerenim silama zla: “Vrata paklena neće je nadvladati”.

Prije toga Isus je pitao: “Što kažu ljudi tko je Sin Čovječji?” Neobično je što se Gospodin zanima o “drugima”, o strancima, o narodu koji ga je premalo poznavao. No, kao da je htio reći, ne obazirite se previše na mišljenja oko vas, jer ona mogu biti plod krivih, čak i zlonamjernih shvaćanja.

Isus nastavlja: “A vi, što vi kažete, tko sam ja”. Sad trebaju odgovoriti apostoli, oni koje je Isus izabrao da naviještaju Evanđelje; oni koji bi morali biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Na njima je red, na njima koji će biti postavljeni za predvodnike zajednica Isusovih učenika, koji će odgovarati na pitanja što će im postavljati ljudi o pravom putu spasenja; red je na onima koji će neumorno podsjećati cijelu ljudsku obitelj tko je jedini i nezamjenjivi spasitelj. U ime svih njih odgovara Petar, jedan u ime svih, jer je jasno da među onima koji doista vjeruju u Krista nema mjesta razilaženju u mišljenju u pogledu temeljnih i nužnih načela. Kad prevagne zbrka jezika, znak je da se ponovno ostvaruje Babilon, da tu nema Crkve kakvu je Gospodin zamislio i htio, da tu još nije dospjela Pedesetnica, da – prema riječima sv. Pavla – tu još nije “sveti puk”, “stečeni Božji narod”.

Crkva koju je Krist sagradio na Petru; Crkva koja je lice, glas, otajstvo Nebeskoga kraljevstva na zemlji; Crkva koja je dar i trajno čudo neiscrpne Pedesetnice; Crkva koja je remek-djelo Duha Svetoga, jednoga i ujedinjujućega, alergična je na podjele, na nutarnja osporavanja, na bujicu rastrganih i zavodljivih riječi, koje vode u opasnost da nadglasaju tihi i nepromjenjivi glas Učitelja.

Isusov odgovor bio je: “Ti si Petar, Stijena”. Petar mora biti stijena, tj. čvrsti temelj za Crkvu tako da može odoljeti napadima “vrata paklenih”. Tim je riječima Sveti Matej hrabrio zajednice koje su trpjele i bile proganjane u Siriji i Palestini, koje su u Petru gledale predvodnika. Iako slabe i proganjane, one imaju čvrsti temelj, kako je zajamčio sam Isus. Zato su zajednice njegovale snažne emotivne veze s poglavarima koji su ih osnovali.

Petar je od ribara postao ribar ljudi. Nagli i krhki Galilejski ribar – plašljiviji i slabiji od svih Isusovih učenika – izabran je da u velikoj zajednici otkupljenih bude izvor mudrosti i čvrstoće, jamstvo ustrajnosti u jedinstvu i istini, siguran oslonac u poteškoćama i u skretanjima. Po svojoj naravi mogao je biti sve samo ne stijena, jer je bio nestalan. Gospodin ga je ipak izabrao i postavio za predstojnika dvanaestorice, jer je Petar po naravi bio dobar i plemenit. Petar i njegovi nasljednici dobili su zadaću “učvršćivati svoju braću u vjeri” (Lk 22,32).

“Videre Petrum”

Tri godine nakon obraćenja sv. Pavao je odlučio poći u Jeruzalem “vidjeti Petra” – “videre Petrum” (Gal 1,18), da se susretne s Petrom, prvakom apostola i da se s njim posavjetuje. Taj posjet Petru bio je za Pavla od velikog značenja, on je dao Pavlu “duhovno usmjerenje”. I mi smo, draga braćo i sestre, kao što to čine i toliki hodočasnici iz cijeloga svijeta, došli u Rim “vidjeti Petra”, vidjeti svetog Petra, prvaka apostola, temelj Crkve, njezinu vidljivu glavu, Kristova Namjesnika u osobi sadašnjega Petrova nasljednika Benedikta XVI. Došli smo u posjet Papi da ga vidimo i čujemo, da nas on ohrabri i blagoslovi. Ovo je naše hodočašće u povodu “Godine vjere”, tijekom koje želimo obnoviti jasnu svijest o svojoj vjeri, oživjeti je, pročistiti, potvrditi, ispovjediti.

“Vidjeti Petra”. Bio je to nezatomljiv uzdah prve Crkve, bio je usklik vjere tijekom svih stoljeća i trajni moto koji povezuje Petra s Benediktom XVI. Vidjeti Petra! Tako se od početka Crkve običavalo reći od apostola Pavla do danas. Danas ta tvrdnja označava na posebni način duh onih koji hodočaste u Rim.

Vidjeti Petra! – Jer je on na prvom mjestu svjedok i čuvar apostolske vjere – jer mu je Isus povjerio osobitu vlast… “vlast ključeva koja označava autoritet upravljanja kućom Božjom, što je Crkva” (KKC 553). “Vidjeti Petra” opipljivo i osobno vidjeti “stijenu na kojoj je sagrađena Crkva”; na kojemu se ostvaruje proročka karizma čvrstoće, snage, stabilnosti, zadaća božanski obećana.

Gledajući Petra gotovo rukom možemo opipati: da je Crkva znak i sredstvo jedinstva koje je uspostavljeno između ljudi i Boga, štoviše jedinstva između samih ljudi (usp. LG 1); – da ona postoji i da stijenu na kojoj je sagrađena nisu rastočili ni vjekovi ni silne povijesne oluje, nego je uvijek čudesno ostala čvrsta; – da je to živa stijena iz koje izvire uvijek svjež izvor, uvijek nov, uvijek prikladan da utaži žeđ ljudske zajednice koja se sjedinjuje i tvori zgradu Crkve, kao živo i otajstveno Tijelo kome je nevidljiva Glava sam Krist.

Živimo u posebno konfuznom vremenu. Čini nam se da sudjelujemo u kulturalnoj praznini koju sve snažnije popunjava relativizam, u kojem čovjek prestaje tražiti istinu. Danas više nego ikada ljudsko biće ima potrebu jednoga uporišta koje će mu dati usmjerenje u sumnjama poteškoćama i izborima što ih postmoderni čovjek postavlja svaki dan. Za vjernika i svakoga čovjeka dobre volje smjer na tom putu pokazuje učiteljstvo Crkve, tj. papa i biskupi u zajedništvu s njime. Gospodinov Duh osigurava punu potporu onima koji imaju zadaću učvršćivati braću u vjeri.

Došli smo vidjeti Petra naših dana koji kao pastir vodi svoje stado kroz oluje današnjeg vremena. Tijekom svoga pontifikata Papa Benedikt XVI. nas vjernike katolike poziva na hrabro i svjedočko suočavanje s izazovima našega vremena. Istodobno podsjeća cijelu Crkvu na duhovno bogatstvo koje joj je stoljećima darivano i na životnu važnost te baštine u vrijeme kada se cijeni, stvarnim i važnim smatra samo ono što je plod suvremenih ljudskih nastojanja, materijalno te provjerljivo pozitivističkim metodama prirodnih znanosti. Istodobno, Papa je i snažan branič vjerske slobode.

S ovim euharistijskim slavljem na grobu sv. Petra u Bazilici – koja nije samo crkva svih katolika, nego kuća cijeloga svijeta, ukoliko je Rimski Papa priznat općim moralnim autoritetom – želimo posvjedočiti jednu od temeljnih oznaka našeg hrvatskog naroda i njegove nacionalne povijesti, tj. ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi, prema Petrovoj Stolici. Ova Rimska Crkva uistinu je naša Majka “u kojoj su se – prema riječima pape Ivana VIII. – preci naši iz najbistrijeg vrela pojili slatkim napitkom nauka”.

I sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac je jednom zgodom rekao: “Već na početku naše povijesti htjelo se naš narod otrgnuti od stijene na kojoj je Krist sagradio svoju Crkvu i uvući ga u raskol”. Bilo je u starijoj, novoj i najnovijoj povijesti izazova i pritisaka da se skrene s puta vjernosti i stvori nepovjerenje, ali se naš narod nije dao smesti. Sveti Otac nas je jučer u audijenciji pozvao da se u molitvi na grobu sv. Petra sjetimo i onih koji su nam vjeru predali – naših roditelja i obitelji.

Naš pohod Papi i Rimu nije turističko putovanje, nego prilika da razmotrimo značenje katoličke vjere u našem životu i Crkvi. Ovim se hodočašćem želimo obogatiti i s njega ponijeti duboke uspomene. Dok s ovim hodočašćem želimo potvrditi i svoju tisućljetnu odanost Crkvi i Kristovom Namjesniku, istodobno, želimo da svjedočanstvo našega vjerničkog života bude što vjerodostojnije. Želimo što dublje ući u otajstvo vjere koju ispovijedamo, slavimo, živimo i molimo, i pitati se koju nam zadaću valja ispuniti, kako u ovoj Godini vjere tako općenito u zadaći nove evangelizacije (usp. PF 9), koja od nas traži vjeru Petrovu i zauzetost Pavlovu, kako su nam je pokazali i posvjedočili kako naši preci, tako i veliki ljudi našega vremena, blaženi Alojzije Stepinac, mučenik te veliki prijatelj hrvatskoga naroda bl. papa Ivan Pavao II. Zahvalni smo Bogu što s velikom i zahtjevnom zadaćom evangelizacije naš narod ne mora danas krenuti ispočetka, nego što može nastaviti 14-stoljetni navjestiteljski hod, naslanjajući se na živu duhovnu i kulturnu baštinu koja predstavlja snažno korijenje i dragocjeno uporište evangelizacijskim nastojanjima naših mjesnih Crkava i župnih zajednica. No, i naši sve brojniji sugrađani, iako su kršteni, ostaju na rubu crkvenoga života, udaljeni od sakramenata te žeđaju za smislom i dubokim nutarnjim mirom što ga može pružiti samo susret s osobom Isusa Krista. Oni predstavljaju poziv na novu evangelizacija i našeg naroda. I u našoj domovini ona je označena promijenjenim društvenim i kulturnim okolnostima. One traže nove metode i pastoralno-katehetska nastojanja, u kojima se prepoznaje novi zanos osobne vjere nas svećenika, redovnika i redovnica te svih vjernika, obnovljeno iskustvo crkvenog zajedništva, radost bračnog i obiteljskog života te svjedočanstvo kršćanske odgovornosti i optimizma.

“O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka”. Vratit ćemo se s ovog hodočašća kući radosni i svojom braćom i sestrama pjevajući sa Psalmistom: “O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka”….