Druga redovita Glavna skupština Hrvatskoga kanonističkog društva održana je u Dubrovniku 25. listopada uoči VI. međunarodnog simpozija crkvenih pravnika. Skupštinu je otvorio predsjednik HKD-a dr. Josip Šalković a uvodnu molitvu je predvodio dubrovački biskup dr. Mate Uzinić.
U svrhu permanentnog obrazovanja članova, Skupština je započela predavanjem kardinala Velasia de Paolisa (Rim) na temu “Ususret tridesetoj godišnjici proglašenja Zakonika kanonskoga prava. Kanonski zakon u životu Crkve. Izazovi i perspektive”.
Kardinal De Paolis istaknuo je važnost razlikovanja zakona i prava u govoru o zakonu u životu Crkve, polazeći od temeljnog antropološkog stajališta u kojem shvaćanje prava i zakona odražava shvaćanje čovjeka ali i obratno, shvaćanje čovjeka u poimanju prava i zakona. Skrećući pozornost na činjenicu da današnja kultura sve više popušta sekularizaciji, što na osobit način šire sredstva komunikacije, kardinal De Paolis ističe da današnji čovjek apsolutizira samoga sebe i svoju samovolju. Pravo je sloboda čovjeka da se dovede u stanje apsolutne slobode, no sloboda čovjeka nužno mora biti ograničena postojanjem zakona koji uređuju ljudski suživot.
U govoru o nužnosti povratka prirodnom pravu naglašena je potreba ponovnog promišljanja i otkrivanja jedne zdrave antropologije jer čovjek mora ponovno otkriti ono transcendentno, normu koja je iznad njega i u njemu samome, potrebno je vratiti se na zakon koji se čovjeku nameće u ime nekog višeg načela.
U ishodištu i korijenima prava i zakona stoji lex aeterna, božanski zakon, božanska spasiteljska volja, kojim je zacrtan put kojim čovjek mora proći kako bi spoznao i ostvario njegov plan spasenja: izbjegavati zlo i činiti dobro. Taj je božanski plan objavljen čovjeku u trenutku kada Bog htjede stvoriti svijet i čovjeka postaviti na vrh i u središte: lex aeterna tada ulazi u povijest kao božanski plan usađen u sam red stvaranja, nadasve usađen u samoga čovjeka, stvorenog na njegovu sliku i priliku, kojemu je stoga dana spoznaja slobode i ljubavi, pa može ostvariti zajedništvo s Bogom i u svjetlu Božjeg otajstva dohvatiti samoga sebe i smisao vlastita postojanja i hoda. Božji plan čovjek spoznaje gledajući samoga sebe u svjetlu koje mu daje razum, u svjetlu koje je znak sudjelovanja u božanskom razumu. On tada razabire jedan zakon koji je upisan u samo njegovo biće; božanski plan, cilj koji se ostvaruje upravo prihvaćanjem zakona koji reguliraju njegov hod (prirodni božanski zakon) i pokazuju mu cilj kojemu je pozvan i koji on može dostići samo ako ostane vjeran vlastitoj naravi, cilj koji proizlazi iz unutarnje svrhe njegova djelovanja i života. Sposobnost spoznavanja smisla vlastita života čovjeku daje svjetlost njegove inteligencije, odnosno sudioništvo u božanskoj svjetlosti (recta ratio). I to nije sve; Bog čovjeku i dodatno rasvjetljuje pojedine momente na njegovu putu, dajući mu mogućnost da sebi postavlja nove norme kojima će podrobnije odrediti one koje je on sam već odredio, pod uvjetom da te norme budu sukladne božanskim (pozitivni zakon).
Pravo pretpostavlja ispravnu antropologiju. Sekularizirano shvaćanje ne iščitava ispravno poimanje čovjeka; zato i nije u stanju dati ispravan odgovor pravu.
Religijsko i transcendentno shvaćanje čovjeka zakon promatra prije svega kao normu koja ne nastaje od čovjeka nego se čovjeku nameće, kako bi mu se pokazalo put života i kako bi živio prema istini i poštenju, u skladu s vlastitom naravi i božanskom voljom te tako ostvario svrhu svog postojanja: dakle, zakon se barem u osnovi smatra nečim svetim i božanskim, nečim što odgovara čovjekovoj naravi; naravi koja potječe od božanske mudrosti.
Pravno uređenje se temelji na samoj naravi Crkve, koja je karizmatska duhovna stvarnost i organizirano društvo, analogno otajstvu Utjelovljene Riječi. Crkva je, po svojoj naravi i sredstvima kojima raspolaže, nadnaravna stvarnost, ali život vjernika, koji hodaju kroz vrijeme i organiziraju se na ljudski način, uređuje na način kako je uređeno bilo koje drugo ljudsko društvo. Ovo uređenje svoje opravdanje nalazi u činjenici da čovjek ima svoju vremenitu i svoju vječnu svrhu; vremenita, ljudska svrha se ostvaruje u vremenitom ljudskom društvu kakvo je primjerice država; nadnaravna duhovna svrha koja se ostvaruje u vremenu svojstvena je Crkvi. Ona posjeduje vlastita sredstva koja odgovaraju njezinoj transcendentnoj svrsi: to su nadnaravna sredstva vjere, sakramenata i organizacije. Kanonsko pravo je stoga pravo koje uređuje dobra Crkve, odnosno dobra crkvene zajednice. S time u svezi kanonsko uređenje prije svega regulira pitanje pripadnosti samoj Kristovoj Crkvi koja se identificira s Katoličkom Crkvom. Ono utvrđuje subjekte, odnosno osobe u Crkvi, prava i dužnosti koja se stječu po krštenju, životne staleže (laici, svećenici, posvećene osobe), fizičke i pravne osobe; učiteljstvo Crkve, sakramente i njihovo uređenje; potrebna vremenita dobra, kao i eventualne sankcije i postupke.
Prema Apostolskoj konstituciji Sacrae disciplinae leges kardinal De Paolis naglašava kako svrha Zakonika nikako “nije da nadomjesti vjeru, milost, karizme, a posebno ne ljubav u životu Crkve ili vjernika. Naprotiv, svrha je Zakonika da stvori takvo uređenje u crkvenom društvu koje, dajući prvenstvo ljubavi, milosti i karizmama, istodobno olakšava njihov uređeni razvoj u životu crkvenog društva i pojedinaca koji mu pripadaju”. Crkvene odredbe nisu prepreka djelovanju Duha, već su u službi karizmi i ljubavi.
Kardinal De Paolis je u zaključnoj misli naglasio obvezu poznavanja zakona Crkve u duhu II. vatikanskog sabora koja počiva na plemenitom značenju pojmova disciplina (stega) i discipulus (Isusovi sljedbenici) jer se Crkvena disciplina sastoji od skupa odredbi i struktura koje daju vidljivo i uređeno obličje kršćanskoj zajednici, uređujući pojedinačni i društveni život njenih članova, kako bi, na sve savršeniji način i u vjernosti hodu Božjeg naroda kroz povijest, bila izraz zajedništva koje je Krist podario svojoj Crkvi.