Biskup Gorski je okupljenim vjernicima približio lik sv. Josipa. Josipovo prihvaćanje Marije i kada je nije razumio uči sve vjernike zauzimanju za svoje i kada ih se ne razumije do kraja. Da čuvaju dobar glas svojih obitelji, svoje domovine, svoje Crkve. „Mi znamo samo optuživati i iznositi tuđe grijehe. Imati povjerenja u svoje, pogotovo danas kada nitko nikomu ne vjeruje. Ako ne vjerujemo jedni drugima, kako ćemo Bogu vjerovati? To je onda pobjeda đavla. Povjerenje se teško gradi, ali dužni smo ga izgrađivati.“ Po Isusovu djelovanju i ponašanju se najbolje pokazuje kakav je bio odnos sv. Josipa prema Isusu. On ga je naučio kao čovjeka kako moliti i kako ustrajno raditi. „Danas se misli da se bez rada može zaraditi. Radio – ne radio, zaradio. Bez napora se misli biti častan. Čast se kupuje. No, nema bijega. Da se uspije u zvanju, bilo kojem zvanju, ne može se bez ustrajne molitve i ustrajnog rada“, naglasio je biskup.

Josip uči i šutnji. „On se nije isticao izvanjskim djelima. Veličina mu je u tome što se nije suprotstavljao Božjem planu u sebi, nego ga je šutljivo prihvatio i nosio. Josip je čista srca i krotak“, rekao je biskup te dodao: „Hrvatska i Crkva trebaju ljudi samozatajnih, mirnih, hrabrih u prihvaćanju i nošenju života poput sv. Josipa. Zašto opstajemo kao narod? Zbog tihe molitve onih koji su u sjeni. Zbog radnika koji tiho rade i izgrađuju našu državu.“

Podnevno misno slavlje na samu svetkovinu predvodio je karmelićanin iz Sombora o. Zlatko Žuvela. S njim u koncelebraciji su bili umirovljeni prof. Slavko Platz iz Đakova, vlč. Jakob Pfeifer iz Srijema, te vlč. Marko Peulić iz Županje.

Brojni hodočasnici su pohodili samostansku crkvu sestara karmelićanki i kroz trodnevnu molitvenu pripremu za svetkovinu, od 16. do 18. ožujka. Tijekom tih dana misnom slavlju prethodila je molitva krunice, litanija i molitava sv. Josipu, te su pjevane brojne pjesme u Josipovu čast. Prvi dan trodnevnice predvodio je vlč. Blaž Jokić, župni vikar iz Donjeg Miholjca, drugi dan vlč. Krešimir Čutura, vicerektor đakovačkog Sjemeništa, dok je treći dan vodio vlč. Domagoj Lacković, tajnik Nadbiskupijskog Ordinarijata. Kroz sve dane većina pristiglih vjernika pristupila je sakramentu pomirenja koje su svakodnevno dijelili požrtvovni svećenici. Uz brojne preporuke sestrama u molitve neki su se hodočasnici stavili i pod posebnu zaštitu Blažene Djevice Marije oblačeći njezin škapular.

Oslanjajući se na riječi su sv. Ivana Pavla II.: „Nitko nam nije tako dobro objasnio Boga kao sveci“, vlč. Blaž Jokić je u svojoj homiliji kroz četiri slike ocrtao kako sv. Josip objašnjava Boga. Prvo, nije pričao pobožne priče, već je djelovanjem konkretno pokazao Boga. Nije bolovao od psihološke pojave zvane kult sunca, već je u tišini, u drugome planu, i govori da „mi ne trebamo biti bitni“. Razgovarao je s anđelom, bio u kontaktu s Nebom i time pokazao da je pravi život moguć jedino s tom komunikacijom. Na koncu je istaknuo veliku opasnost duhovne oholosti, posebno u svećeničkom i redovničkom staležu. „Josip zna koja mu je uloga i koje mu je mjesto. A Bog je jedino u poniznom i iskrenom srcu kao u sv. Josipa“. Moleći za sve potrebe i nakane svih prisutnih hodočasnika, vlč. Jokić je ujedno i usrdno pozvao da žarkom, na koljenima, započetom obnovom mole za Domovinu.

Tumačeći nedjeljna misna čitanja, vlč. Krešimir Čutura je pokazao kako se iza svih događanja uvijek krije Božja dobrota. Bog je preko Abrahama sklopio Savez s čovjekom. Pokazao mu je da nije odbačen, nego da je Božji prijatelj. U evanđeoskom izvještaju o preobraženju Bog iznenađuje čovjek, pokazuje mu drugi svijet koji čovjek nije sposoban pravo ni shvatiti. „Bog polako izvršava svoj planove s ljudima. Trebamo biti strpljivi i širokog pogleda, ne pokušavati sada i odmah sve izvršiti. Ne žuriti pred Božjim planom. Ne plašiti se poteškoća koje dolaze. Biti strpljivi i tihi poput sv. Josipa.“ Na kraju je naglasio kako je u životu najvažnije činiti ono što je najlakše, a ujedno i najteže: ispunjavati Božju volju. Božja volja je da „ono što jesam budem dobro; bilo sestra, svećenik, otac, majka, radnik … Bit ću to dobro. I živjet ću evanđelje ovdje i sada onoliko koliko mogu. A Bog, koji ima neizmjerno povjerenje u nas, učinit će tada od nas i više nego mislimo da možemo. Učinit će od nas svece.“

Vlč. Domagoj Lacković u svojim se razmišljanjima nad misnim čitanjima preko brojnih životnih primjera zadržao na poruci evanđelja: biti milosrdni poput Oca Nebeskoga. Istaknuo je suprotnost između svijeta i evanđelja u shvaćanju blaženstava. Ovosvjetska blaženstva su čisti egoizmi i briga samo za sebe, dok evanđelje poziva na brigu za bližnje. Milosrđe i opraštanje dvije su najvažnije stvari po kojima će svaki čovjek i sam zadobiti milosrđe i oproštenje. Da bi se to moglo provesti u život potrebna je poniznost. „Priznati sebi da nismo mi sveci, a drugi su grešnici. Nego – svi smo grešnici.“ Podsjetio je na kraju sve prisutne kako dobri ljudi u drugima primjećuju samo dobro, dok zli samo zlo. Pozvao je stoga da gledaju samo dobro, i da i u molitvama budu nesebični.