Liturgijska čitanja: Dj 5,26-33; Ps 33; Iv 3, 31-36

Draga braćo i sestre!
1. U zajedništvu ovoga svetog trenutka davanja hvale Gospodinu u sakramentu euharistije s nama su naši hrvatski biskupi, na završetku plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije. Sve vas, braćo u biskupskoj službi, srdačno pozdravljam i zahvaljujem vam. Pozdravljam i zahvaljujem svakomu od vas, dragi prezbiteri, redovnici i redovnice, bogoslovi, sjemeništarci; svakomu od vas, dragi vjernici. Posebnu zahvalu upućujem uzoritom gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću, nadbiskupu i metropolitu zagrebačkom, za njegovu profinjenu gestu poziva da predsjedam ovom današnjom euharistijom, na sedmu obljetnicu svečanog početka službe sveopćeg pastira Crkve, pape Benedikta Šesnaestog. Zahvaljujem i monsinjoru Marinu Srakiću, nadbiskupu i metropolitu đakovačko-osječkom, predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije koji je također pridonio organizaciji ovoga susreta u bratskom zajedništvu.

2. Braćo i sestre, kratko se zaustavimo na Božjoj riječi koja nam je večeras naviještena. “Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!” (Dj 5, 29) Te riječi apostola Petra smještaju se u okvir velikog događaja Vazma koji smo nedavno proslavili. Poslušnošću Bogu Isus nam daruje milost obraćenja i oproštenja grijeha (usp. Dj 5, 31). Svakog dana susrećemo Uskrsloga koji nas poziva da na njegovu riječ bacimo mreže. Tako njegova riječ čini učinkovitim apostolsko poslanje djelatnika evanđelja, što smo svi mi: papa, kardinali, biskupi, prezbiteri, kršteni vjernici. Gospodinova Riječ daje jamstvo jedinstva Crkve. „Treba se pokoravati Bogu.” Treba biti poslušan Bogu. Odatle proizlazi potreba da budemo slušatelji, navjestitelji i hrabri svjedoci Riječi, kao što su to bili učenici i sveci.
Poput Ivana i mi prepoznajemo Isusa kao Sina Božjega, kao Uskrsloga. Uskliknuo je: „Gospodin je!” (Iv 21, 7) On, učenik kojega je Isus ljubio (usp. Iv 21,7), i nama pokazuje kakvom radošću uvijek trebamo živjeti vazmeno iskustvo i prepoznavati Krista-Zaručnika koji daruje sebe, poslušan Ocu sve do smrti na križu, za Crkvu-Zaručnicu u kojoj nastavlja biti prisutan i u pastirima, svećenicima, u svakom kršćaninu.
Braćo i sestre, kako bi bilo lijepo i primjerno za ovaj naš uvelike sekulariziran svijet kad bismo svi govorili Božje riječi, Božjim govorom i kad bismo se posvema otvorili Božjoj istini, neustrašivo i glasno svjedočeći u Crkvi i u društvu prisutnost Uskrsloga!
3. Kao što sam rekao, danas se spominjemo i molimo povodom sedme obljetnice početka papinske službe Benedikta Šesnaestog. Znam da mojih nekoliko riječi nije dostatno da bismo Bogu zahvalili za dar tako velikoga Pape i pastira. Mi smo u Hrvatskoj imali povlasticu čuti ga, vidjeti ga, biti u dodiru s njim tijekom njegova apostolskog putovanja prošlog lipnja. Postali smo svjesniji kolika je ljudska, duhovna i intelektualna veličina našeg Pape. On je, kao što to uvijek čini, došao utvrditi nas u vjeri, dati nam razloge nade i sigurnosti u ovim vremenima koja se žive s malo oduševljenja; došao nas je ohrabriti i reći da se ne bojimo Boga, da budemo njegovi vjerodostojni svjedoci. Došao je k nama da bi ojačao veze koje združuju hrvatski narod sa Svetom Stolicom; narod stoljećima vjeran Katoličkoj Crkvi, svjestan svojih dubokih kršćanskih korijena i svoje tradicije.
„Suočiti se obnovljenim snagama s izazovima naviještanja evanđelja svijetu, uložiti sve naše napore, kako bi se ostvarilo” dio je programskih zadaća našeg Svetog Oca. On se u svojoj učiteljskoj službi i u svom pastoralnom djelovanju pokazuje kao otvorena osoba, oslobođena predrasuda; a njegovo nam svjedočanstvo – riječju i djelom – otkriva koliko je važno i nužno iznošenje na vidjelo Istine i biti ljudi od Istine.
Osobno se često pitam, odakle provire vedrina puna pouzdanja te jasan i iskren optimizam koji zrači iz pape Benedikta. Odgovor bi mogao glasiti da su plod dubokog, dugo vježbanog pogleda vjere, bez uzmicanja pred bilo kakvim izazovom. Papa je rekao: „Cijeli je moj život protkan jednom niti vodiljom, koja očituje da kršćanstvo daje radost i proširuje obzore.” Na osobit se način tu može vidjeti svijest koju je papa Benedikt imao od početka povjerenog mu poslanja: dopustiti da ga Gospodin vodi te tako braću i sestre voditi u vjeri. Ostavlja dubok dojam papa koji je sam sebe nazvao „siromašnim prosjakom pred Bogom”. Služba koju papa Benedikt pruža cijelomu svijetu vidi se u svoj njezinoj snazi u sljedećemu: „Žurno je potrebno – kako to često kaže Papa – vratiti u središte pitanje o Bogu.” O Bogu koji nas poznaje, koji nam govori i koji nas se tiče, koji je i naš sudac.

4. „Vratiti Boga na prvo mjesto” – zadaća je koju si je Papa postavio od samog početka svog pontifikata. Kao posljedica toga, u dramatičnosti našega vremena, treba ostati postojanima u Božjoj Riječi, te kršćanstvo živjeti u onoj jednostavnosti i dubini, bez koje se ne može djelovati, svjedočiti, naviještati evanđelje. Svima nama je, dragi prijatelji, upućen taj poziv: staviti Boga na prvo mjesto u našem životu.
Tomu dodajem da se poziv prepun osobnog uvjerenja pape Benedikta u ‘novu evangelizaciju’ očituje kao temeljno obilježje njegova pontifikata: zauzetost za obnovu Crkve, počevši od obraćenja srca. Još kao kardinal, Joseph Ratzinger nije skrivao svoje trpljenje pred onim što je nazvao ‘prljavštinom’ u Crkvi. Njegovi postupci kao Pape suočili su se snažno i istinski sa zahtjevom pročišćenja crkvene zajednice. Nitko kao Benedikt Šesnaesti nije govorio takvom hrabrošću o pedofiliji, o toj bolnoj rani koja razara cijelo društvo i, nažalost, neke pripadnike Crkve. A napade koji su se obrušili protiv Pape lako se može objasniti. Usmjereni su protiv Pape koji voli istinu i izriče ju bez uvijanja i igre riječima. A baš to, u društvu bez oslonaca i sigurnosti, mnogima smeta. Onoga tko voli Crkvu; tko je u Crkvi pronašao dar vjere, ti napadi ne plaše. Isus ih je navijestio svojim učenicima i zajamčio im: „Istina će vas osloboditi.” (Iv 8, 32) Onaj tko vjeruje u snagu istine zna da će ona, prije ili kasnije, pobijediti predrasude i laži. Na temelju toga uvjerenja Benedikt Šesnaesti poziva cijelu Crkvu da hodi s pouzdanjem „u progonstvima svijeta i u Božjoj utjesi”, kako je ponavljano isticao sveti Augustin (De Civitate Dei 18, 51, 2).
Našeg bih Papu opisao s pomoću triju riječi: otac; prijatelj, učitelj. Treba nam još dugo njegova prisutnost, njegova jasnoća, njegova hrabrost i njegova iznimna sposobnost povezivanja nepokolebljivosti i osjetljivosti srca. Neće mu nedostajati naša molitva i djetinja blizina. A danas mu izričemo i svoje čestitke.

5. Na kraju, kao što vam je poznato, Sveti me Otac imenovao svojim predstavnikom u nekoliko afričkih zemalja, s glavnim sjedištem u Južnoj Africi. Zato je došao trenutak da vam kažem: „Doviđenja!” Prihvatio sam poziv Svetog Oca u stanovitoj bojazni i u poslušnosti. U bojazni, jer nisam više u mladenačkoj dobi, a misijsko područje koje me očekuje uistinu je veliko. U poslušnosti, jer Papi i svojim poglavarima trebam i želim biti poslušan.
Svima izražavam svoju najiskreniju zahvalnost za sve što je bilo učinjeno za mene i za Apostolsku nuncijaturu tijekom četiriju godina služenja u Hrvatskoj: kardinalu Bozaniću, monsinjoru Srakiću, nadbiskupima i biskupima, prezbiterima, redovnicima i redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima, redovničkim kandidatima i kandidaticama, te vjernicima svih hrvatskih biskupija, svakomu od vas.
Iskreno vam kažem da se osjećam dužnikom za mnoštvo primljenih darova od Crkve u Hrvatskoj: darova vjere, bratske blizine i prijateljstva, ljudske osjetljivosti i istančane kulture. Tijekom četiriju godina u Hrvatskoj s radošću sam mogao osjetiti i promatrati lijepu Crkvu, sjedinjenu s Kristom u muci i istodobno Crkvu sudionicu novoga života Uskrsloga; Crkvu koja živi vrijeme preobrazbe i obnove; hrabru i ujedinjenu Crkvu, svjedokinju Kristova evanđelja i trajno vjernu Papi i Svetoj Stolici. Zahvaljujem za primjere koje sam primio i koje ću uvijek nositi sa sobom.
Mogu reći da su me godine provedene u Hrvatskoj obogatile, i duhovno i ljudski. No, jednako tako osjećam dužnost zamoliti za oproštenje sve zajedno i svakoga od vas pojedinačno, ako nisam uvijek bio na visini one zadaće koja se očekivala od apostolskog nuncija (Cassarija). Svjestan sam da sam mogao učiniti više ili bolje. Zahvaljujući vam, povjeravam se vašemu razumijevanju i oproštenju.

6. Dužnu javnu zahvalu upućujem s ovoga oltara cijenjenim državnim vlastima, prijašnjim i sadašnjim. Svi su uvijek Apostolskomu nunciju i Nuncijaturi pokazali ljubaznost i pružili svoju pomoć. Zahvaljujem im od srca, također za izvrsne odnose koji postoje između Republike Hrvatske i Svete Stolice; za izvrsne odnose koji ne mogu i ne smiju biti stavljeni u pitanje „zbog sitnih i beznačajnih zemaljskih pitanja”.

Moja zahvalnost ide i gradskim vlastima grada Zagreba za trajnu blizinu i pažnju koju su pokazivale prema meni osobno i prema Apostolskoj nuncijaturi.

Svoj dužni hvala upućujem i svim veleposlanicima i šefovima diplomatskih i međunarodnih predstavništava koji su mi uvijek iskazivati bratsko prijateljstvo i punu suradnju. Hvala, i uzvraćam poštovanjem i prijateljstvom.

Na kraju posebnu zahvalnost izražavam Družbi sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskog za dragocjeno, osjetljivo i izvrsno služenje koje te redovnice pružaju Apostolskoj nuncijaturi, a u konačnici Crkvi i Svetomu Ocu.

Dragi prijatelji, sasvim je normalno da mi je žao napustiti lijepu Hrvatsku i sve vas, ali me tješi činjenica da se vraćam u afričke zemlje, budući da sam na tom kontinentu proveo skoro petnaest godina svoga života. Moje je svećeništvo rođeno iz susreta s misionarima; i želim biti misionar, s misionarskom osjetljivošću. Ipak, ne mogu sakriti stanovitu strepnju koja me prati u ovome trenutku, zbog novog poslanja koje mi povjerava Sveti Otac i moji poglavari; poslanja pred kojim osjećam sav teret svojih ograničenja i nedostatnosti. Sve to s pouzdanjem stavljam u Gospodinove ruke, zazivajući Marijin majčinski zagovor, preporučujući se ljubavi vaših molitava, kako bih mogao biti ‘neznatno sredstvo’ u služenju Crkvi, kojoj sam poslan.
Sasvim je razumljivo da neću moći zaboraviti Hrvatsku i Crkvu u Hrvatskoj. U svojim ću molitvama čuvati povlašteno mjesto za sve vas, dragi hrvatski prijatelji. Želja mi je, a na tu nakanu i molim, da Sveti Otac čim prije imenuje svoga novog predstavnika u ovoj predivnoj zemlji i narodu.

Budite hrabri svjedoci, poput tolikih vaših mučenika, osobito slijedeći primjer blaženoga Alojzija Stepinca.

Svima još jedanput zahvaljujem. Primite moj srdačan zagrljaj!
Hvaljen Isus i Marija!

Mario Roberto Cassari
apostolski nuncij