Draga braćo i sestre!

1. U današnjem evanđelju sv. Ivan nas izvještava o pohodu Marije Magdalene na Isusov grob u rano jutro, još za mraka. Kod sv. Ivana tama ima simboličko značenje te u ovom slučaju označava da Marija Magdalena ne vjeruje u Isusovo uskrsnuće. O njezinoj nevjeri govori i činjenica da nije ponijela sa sobom mirisna ulja. Naime, u ono vrijeme mirisno je ulje bilo simbol života. Marija dolazi na Isusov grob bez mirisnih ulja i očekuje da će grob biti zatvoren. A kad je ugledala da je kamen odvaljen s groba, nije pomislila da je Isus uskrsnuo, nego da je netko ukrao njegovo tijelo. Upravo je to njezin komentar o praznom grobu pred Petrom i Ivanom, kojima je dotrčala javiti tu novost. Njezina je žalost u tom smislu dvostruka – ne samo zbog Isusove smrti nego i zbog toga što je njegovo tijelo ukradeno. Znamo da je i danas neznanje o tome gdje se nalazi tijelo dragog pokojnika uzrok dodatne žalosti.
2. Nakon što su čuli od Marije vijest da je Isusov grob prazan, Petar i „učenik kojega je Isus ljubio” trče na grob i nalaze kako im je Marija rekla. Ali, za razliku od nje, oni ulaze u grob i primjećuju „povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, …, napose smotan”. Očito oni na temelju toga zaključuju da tijelo Isusovo nije bilo ukradeno. To posebno vrijedi za učenika kojeg je Isus ljubi, jer on, čini se, naslućuje da je Isus živ. Pritom evanđelist dodaje da je potrebno poznavati Pisama kako bi se ta početna vjera razvila do čvrste vjere u Isusovo uskrsnuće.
Tako su trčanje na grob i spoznaja da je iz njega na čudesan način nestalo Isusovo tijelo pomogli barem jednom od dvojice učeniku učiniti prvi korak prema uskrsnoj vjeri, koju će zatim učvrstiti boljim poznavanjem onoga što je o Isusu prorečeno u Sv. pismu.
3. S obzirom na Mariju Magdalenu, evanđelist nas u nastavku obavješćuje kako je ona došla do vjere da je Isus živ tako što ju je on nazvao njezinim imenom (Iv 20, 11-19). Na to je ona odgovorila nazivajući Isusa „Rabbuni”, što znači „Učitelju”. Po Isusovu glasu Marija je spoznala da je on živ, da je to Učitelj kojega je poznavala i slijedila prije nego je umro. Ali to za nju još ne znači da je Isus uskrsnuo, nego samo da se vratio u život poput Lazara. Drugim riječima, Marija je sada uvjerena da Isusovo tijelo nije ukradeno, nego da je on živ, ali još ne posjeduje vjeru u uskrsnuće koje nije povratak u ovaj život, nego ulazak u jednu posve novu stvarnost. Ona vjeruje da je Isus ponovno živ onako kao što je on bio Lazara oživio koji je već ležao u grobu. Zato ona želi Isusa zadržati i biti s njime. Isus je pak opominje da ga ne zadržava, čime je ujedno poučava da on više ne živi prijašnjim životom. Govori joj da on treba uzići k Ocu, a njoj zapovijeda da to javi njegovim učenicima. Čitavu zgodu evanđelist zaključuje riječima: „Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: ‘Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao” (Iv 20, 18). Vidjeti tu znači vjerovati.
4. Evanđelja donose i druga izvješća o tome kako su učenici od nevjere došli do vjere da je Isus uskrsnuo. K učenicima koji su se u strahu od Židova bili zaključali u nekoj dvorani Isus dolazi kroz zatvorena vrata, pozdravljajući ih riječima: „Mir vama” i pokazujući im svoje probodene ruke i bok, kako bi se uvjerili da nije duh. Oni se zbog toga raduju, što znači da se nešto u njihovoj duši prelomilo, tj. da je nevjera ustupila mjesto vjeri. Apostola Tomu, koji tada nije bio s drugovima, osam dana kasnije dovodi od nevjere k vjeri tako što mu omogućuje, kako je tražio, staviti prst na rane svojih ruku i ruku u svoj probodeni bok. Sjetimo se i dvojice učenika na putu iz Jeruzalema u Emaus, koji su bili čvrsto uvjereni da je s Isusom sve svršeno. Ali on im se na putu pridružuje kao neznanac koji ih pita zašto su žalosni i o čemu raspravljaju, pa kad su mu ispripovjedili što se s Isusom dogodilo, on ih je ukorio zbog nevjere te im objasnio kako je u Pismima prorečeno sve što se dogodilo. Evanđelist bilježi da im je srce gorjelo dok im je tumačio riječ Božju, a kad su ga u Emausu pozvali u svoju kuću i pošto je on za stolom uzeo kruh, blagoslovio ga i razlomio, njima su se otvorile oči i oni su ga prepoznali, no on je u isti tren nestao. To je njima bilo dosta da povjeruju kako je Isus uskrsnuo te su se odmah zaputili natrag u Jeruzalem navijestiti svojima to što im se dogodilo.
5. Evanđelisti, dakle, pokazuju kako je Isus doveo svoje učenike do vjere da je on uskrsnuo i time prešao u jedan posve drukčiji život u odnosu na onaj kojim je živio prije nego je bio položen u grob. A što je uslijedilo nakon što su učenici povjeravali? Isus ih, kako evanđelja pokazuju, odmah šalje da to što vjeruju predaju dalje. Mariju Magdalenu šalje da javi drugim učenicima kako uzlazi k Ocu svome i Ocu našemu. Iz dvorane u kojoj su bili zaključani, nakon što ih je uvjerio da je uskrsnuo kako im je ranije govorio, Isus učenike upućuje u svijet riječima: „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas” (Iv 20, 21). Očito su i dvojica u Emausu primila isto poslanje, jer nakon što su ga prepoznala u lomljenju kruha, odmah su, usred noći, krenula natrag u Jeruzalem javiti drugovima da je Isus živ. Sličnu su zadaću primile i žene kojima se ukazao u uskrsno jutro: nakon što su poletjele k njemu, obujmile mu noge i ničice mu se poklonile, dakle povjerovale da je živ i uskrsnuo, on im je zapovijedio: „Ne bojte se! Idite javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti” (Mt 28, 10). Konačno, nakon što je svoje učenike tijekom četrdeset dana učvršćivao u vjeri u svoje uskrsnuće, Isus ih je, prije uzašašća, sve poslao u svijet svima ljudima naviješćivati radosnu vijest o uskrsnuću i novom životu koji on svima omogućava (usp. Mt 28, 16-20).
To znači da je vjera u Isusovo uskrsnuće, a time i u naše, neraskidivo povezana s poslanjem, tj. s nalogom da to što vjerujemo i drugima prenosimo. Ta je veza toliko čvrsta da možemo reći kako nema jednog bez drugog: nema ni vjere u uskrsnuće ako iz nje ne slijedi spremnost svjedočiti je drugima, i isto tako nema pravog naviještanja i svjedočenja uskrsnuća, ako se sami nismo sreli s Kristom uskrsnulim. Uvjerljivost uskrsnog navještaja slijedi iz iskustvenog susreta s Isusom uskrsnulim, a što nam je moguće po čitanju i razmatranju Božje riječi, slavljenju sakramenata, osobito euharistije, i sve to u zajedništvu Crkve. Ako nam je poznata ta neraskidiva veza između poslanja i vjere u uskrsnuće, shvatit ćemo zašto danas mnogi nemaju ni želje ni potrebe drugima svjedočiti svoju vjeru u uskrsnuće, i zašto je naše svjedočanstvo, i onda kada se trudimo oko njega, često neuvjerljivo. Samo iz žive vjere u Isusovo uskrsnuće izvire spremnost za njezino svjedočenje, kao i uvjerljivost i vjerodostojnost samog svjedočenja.
6. Draga braćo i sestre! Uvjerljivo i vjerodostojno svjedočiti Isusovo uskrsnuće znači djelatno ga svjedočiti. To pak činimo tako što nastavljamo ostvarivati onaj preobražaj koji je Isus unosio u ovaj svijet dok je bio među nama i u koji je sam u potpunosti ušao po svom uskrsnuću. To uključuje, prije svega, trajno nastojanje oko usklađivanja vlastitog života s evanđeljem, a zatim i zauzimanje za što evanđeoskije odnose u svojim obiteljima, na radnom mjestu i na drugim mjestima gdje se odvija naš život. Isus želi u nama probuditi tako snažnu uskrsnu vjeru da joj nitko ne može odoljeti koga njome dotaknemo. Samo takvom vjerom možemo zbiljski nastaviti Isusovo poslanje i postati njegovim suradnicima u stvaranju onoga što Sv. pismo naziva „nova nebesa i nova zemlje, gdje pravednost prebiva” (usp. 2 Pet 3, 13). Takva snažan i živa uskrsna vjera potrebna je današnjem svijetu i našem društvu. Dopustimo uskrslom Gospodinu da je u nama, svojim učenicima, probudi i snažno rasplamsa! Amen.