„Učenici u strahu od Židova zatvorili vrata…” (Iv 20,19)
„Zašto se prepadoste? Zašto Vam sumnje obuzimaju srce?” (Lk 24,28)

Drage moje sestre i draga moja braćo u Kristu i svi Vi koji se Uskrsu veselite!

Razmišljajući o svemu što je o Uskrsu napisano, osobito u Evanđeljima, „ušao sam” u prostoriju u kojoj su Kristovi učenici gotovo kao kakvi zatočenici boravili nakon Isusove smrti i gdje su „u strahu od Židova zatvorili vrata”(Iv 20,19). U strahu! Zabrinuti za svoju budućnost i tjeskobni zbog svega što se dogodilo „tih dana u Jeruzalemu”. Jer, vjerojatno su razmišljali: Kad se je Učitelju tako nešto moglo dogoditi (=sramotna smrt na križu!), a što onda oni mogu očekivati?! Iz te njihove svojevrsne „čelije straha”- „prebacio sam se” u naš sadašnji, svakodnevni život. I u nama živi strah! I mi „posjedujemo” zabrinutost, i mi smo „nagriženi” neizvjesnostima. I te neizvjesnosti su brojne… od ekonomskih preko odgojno-društvenih do straha od neimaštine i u nesigurnosti za naše „sutra”. Roditelji su zabriniuti za svoju djecu koja su izložena svakodnevnim „naletima vjetrova” sa svih strana, a djeca su zabrinuta za „školski finale”; oni stariji što upisati i koji fakultet odabrati, a da budu koliko-toliko sigurni kako će to izgledati kad završe školovanje i hoće li biti za njih zaposlenja…stariji se boje osamljenosti, a kad je zdravlje u pitanju – snažno se nametne i neizvjesnost o trajanju života… Evanđelista Marko govoreći o ženama koje su došle na grob Isusov, kad njegova tijela u grobu nisu našle, „one iziđu i udare bježati od groba: spopade ih strah i trepet. I nikome ništa ne rekoše, jer se bojahu…”(Mk 16,8) „Spopade ih strah i trepet!” Dogodilo se nešto neočekivano, nešto neobično, nešto što izaziva brojna pitanja: gdje, tko, zašto? I riječ nije mogla na usta: „ništa ne rekoše jer se bojahu!” Za dvojicu Isusovih učenika koji su putovali u svoj Emaus, Luka napisa da „su bili snuždeni”(Lk 24,18). Bijahu kao mornari kojima su „sve lađe potonule”. Očito, razni su izvori straha i brojni su razlozi potištenosti, snuždenosti, tjeskobe, beznađa…

U svakom vremenu postoje posebnosti koje nas zbunjuju, žaloste, čine nesigurnima, pa i unose nemir u naše živote. Među takve obeshrabrujuće stvari spada i to da neki sinovi (i kćeri) našeg kršćanskog uvjerenja nisu dosljedno ljudski i kršćanski na visini svojega vjerničkog zadatka. I tada, novinari i općenito mediji, na račun pojedinaca u našim „krugovima” stvaraju vrlo ružnu i vrlo negativnu sliku o svećenicima općenito, o vjernicima i vjeri, pa i samoj Crkvi u cjelini. Ne bježeći od istine, ali i boreći se za istinu, istinu cjelovitu i jasnu, želimo istaknuti da smo kao ljudi teško povrijeđeni od tvoraca takvog javnog mnijenja koji bi sve kršćane, a svećenike osobito, htjeli strpati na neki suvremeni „Goli otok” i udaljiti ih od (normalnih) ljudi kao da su nepoželjni gubavci od kojih svatko „lice svoje odvraća”. I kao da se želi jednim potezom pera izbrisati sve ono što je vrijedno u povijesti našega roda i naroda, a u čemu su svećenici odigrali i te kako izvrsnu ulogu tijekom cijele naše mučne povijesti sve do najnovijeg Domovinskog rata. Treba li nabrajati zaslužnosti? Ne, nije riječ o samohvali, nego je riječ o istini, o cjelovitoj istini! Volio bih znati koja je to institucija (=ustanova) toliko dobra učinila ovom (mojem i tvojem) narodu kao što je to činila i čini (moja i Tvoja) Crkva sa svojim službenicama i službenicima! Zašto se o tome rijetko piše, a ako se piše to je toliko stidljivo da stidljivije ne može biti!

I što nam je činiti? Kako je to bilo s učenicima iz one prostorije u kojoj se bijahu „zatvorili zbog straha od Židova”? Zanimljivo: dolazi im Isus „kroz zatvorena vrata”, „i oni se prestraše, a On će njima: Ja sam! Ne bojte se!”(Iv 6,21). Isusov: „Ne bojte se!” Njima i nama! Onda i sada! Onaj Isus, o kojem je mnogo toga unaprijed izrekao starozavjetnik Izaija, a koji preporuča: „Odbaci tjeskobu, nemaš se čega bojati, odbaci strah, jer neće ti se primaći…!”(Iz 54,14) ili kako bi to dometnuo pjesnik Psalma: „Naša se duša Gospodinu nada, On je pomoć i zaštita naša!”(Ps 111,20). Od svih strahova i svih tjeskobnih pitanja, dajmo punu važnost „strahu Gospodnjem”, onom strahu za kojega stoji napisano da je to „neokaljan strah koji ostaje svagda”(Ps 19,10) i da je „strah Gospodnji početak mudrosti”(Ps 111, 10) ili kako Mudrac reče:”Strah Gospodnji izvor je života!”(Izr 14,27) A riječ je o tome da nas bude strah prekršiti zapovijedi Božje, jer Bog nas voli i strah nas je da ne povrijedimo Njegovu ljubav. Znajući da je „strah Gospodnji škola života (Iz 19, 23)… i kao perivoj blagoslova”(Sir 40,27) i „kad me strah (ljudski) spopadne, u te ću se uzdati, Gospodine!”(Ps 36,4).”Nema ništa bolje od straha Gospodnjeg, nema!”(Usp.Sir 23,27)

Budući da „straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah…”(1 Iv 4,18) visoko držimo do ljubavi u našem životu! Ljubavi iskrene, ispravne, ljubavi koja tješi, voli i moli! Ljubavi koja će, po mogućnosti, obuhvatiti što veći broj ljudi, ljubavi nenametljive, ali i jasno evanđeoski prepoznatljive! Pa i prema onima „koji nas mrze”! Nemojmo se „zatvoriti”, već širom otvorimo vrata našega srca u odnosu na sestre i braću oko nas, pa i šire! Svima koji odgajaju mlade ljude, od simpatičnih teta u vrtićima, preko nastavnika i profesora u našim školama, do svećenika i vjeroučitelja, svima preporučam: imajte ljubav prema mladoj generaciji! Odgajajte ih u ljubavi, odgajajte ih za ljubav! Odgajajte i učite ih odgovornosti za život! Volite, iskreno volite ljude, osobito mlade ljude! Ne dozvolite da vas u tom svetom poslu „nagrize” nametljivi mentalitet bolesnih pojmova i zlonamjernih podmetanja! Odgojitelj koji ne bi volio, ne može biti dovoljno dobar odgojitelj! Dakako, budite (budimo!) u doslovnom smislu sluge svoje ispravne savjesti! Bez obzira na cijeli svijet „i dva sela više!” U toj ne baš lakoj školi života, ne zaboravimo da „Bog treba uvijek biti prvi poslužen!”(Sv. Ivana Arška) U molitvi i čineći dobra djela pronađimo svoju snagu i odlućnost!

Neka se veselje nastani u Vašem srcu i Vašim obiteljima! Neka uskrsna radost bude s Vama! „Skupa s nebesima veseli se, zemljo, podvikujte, planine, od veselja, jer Gospodin tješi narod svoj!”(Usp.Iz 49,13). Želeći svima da svladate sve strahove, tjeskobe, uznemirenosti i nezadovoljstva, rado Vam nazivam želeći sretan i blagoslovljen Uskrs! Dobri Bog i Njegova milost bila sa svima Vama!

biskup +Slobodan