Draga braćo i sestre!

Kako li nam divnu istinu objavljuje Gospodinovo uskrsnuće, to središnje otajstvo vjere u kojem sjaji ‘zaglavni kamen’ našega spasenja – Krist Gospodin koji je na križu “raskinuo okove grijeha i smrti” te, uskrsnuvši od mrtvih “vedro zasinu ljudskome rodu”.

Kad se činilo da je sve izgubljeno, kad je ‘noć’ bila mračnijom nego ikada prije – jer se i nad samoga Životvorca nadvila tama zla i smrti, tada je u uskrsnuću bljesnulo nepobjedivo svjetlo života koje rasvjetljuje sve naše staze, naše ‘radosti i nade, žalosti i tjeskobe’. Sjetimo se – Kristovo je uskrsnuće preobrazilo okove grijeha i smrti i po uskrsnuću znamo da nas ‘s križa ne gleda gubitnik, očajnik, nego dobrota koja navješćuje novi život’ (usp. Benedikt XVI., Sol zemlje), čiji je pogled okrenut prema nama da obriše naše suze, da otkotrlja kamen naših nevoljâ i boli te u nama otvori prostor istinskom i neugasivom svjetlu nade. Upravo to je radosni navještaj svete uskrsne noći u kojoj nas Crkva poziva da u svoje živote unesemo uskrsno svjetlo te i sami u svijetu postanemo svjedoci svjetla, nasuprot mnogovrsnoj tami za koju osjećamo da nas pritišće u našim osobnim iskustvima, ali i u svijetu i društvu koje nas okružuje, osobito u onim prilikama kad se nama ljudima čini da nema izlaza, kad nas obuzme doživljaj očaja i besperspektivnosti.

Mi trebamo svjetlo uskrsnuća, za njim čeznemo i ono nam je darovano! Trebamo ga da bismo mogli, bez obmane i privida, uvijek iznova ustajati iz tame, razabirući da je naša stvarna životna povijest, i osobna i zajednička, uključena u ostvarivanje povijesti spasenja. Biblijsko nas svjedočanstvo jasno poučava da Bog trajno ostaje vjeran svojim obećanjima te, unatoč nevjerama i grijesima, očituje svoju ljubav prema nama ljudima i prema našem svijetu jer je za sve ljude predao svoga Jedinorođenoga Sina (usp. 1 Iv 4,9) da „njegovom krvlju, imamo otkupljenje, po bogatstvu njegove milosti” (usp. Ef 1, 8-9). Stoga smo pozvani već sada živjeti u svjetlu uskrsnuća, odložiti djela tame i zaodjenuti se u „novoga čovjeka”, tj. u samoga Krista (usp. Rim 13,14) s kojim se nadamo biti i u punini života, „u istoj slavi gdje je on, naša Glava i prvijenac”.

Uskrsna vjera Crkve trajno je na putu. Kreće od praznoga groba na kojem Uskrsli tješi i ohrabruje žene, a vodi do Galileje, na mjesto novoga susreta s učenicima (usp. Mt 28,10). To je ona Galileja u kojoj se Isus često zadržavao, u kojoj je ljudima naviještao blagovijest spasenja i u kojoj je okupio svoje učenike. Upravo u toj, i Njemu i učenicima, bliskoj životnoj stvarnosti želi se sada kao Uskrsnuli pokazati i susresti sa svojim učenicima. Kao da je htio poručiti da susret s Uskrsnulim treba zahvatiti naše svakodnevne životne staze, sve ono po čemu se gradi i ostvaruje naše ljudsko postojanje. Pozvani smo, stoga, i mi živjeti i naviještati radost uskrsnuća upravo tamo gdje živimo, u svojim ‘Galilejama’, bez straha, hrabro i oduševljeno. Ako smo kao Kristovi vjernici prigrlili životnu snagu uskrsnuća, moći ćemo svakoga dana i živjeti tu divnu ‘novost života’ te ju kušati i u mnogovrsnim djelima ljubavi, koju vrše svi oni što se uzdaju u Gospodina i u snagu njegova Duha te žive nasljedujući onu ljubav ‘kojom je on nas ljubio’.

Draga braćo i sestre, braćo svećenici, redovnici i redovnice!
Neka vas na svim stazama vašega života vodi svjetlo i snaga koja dolazi iz susreta i zajedništva s uskrslim Gospodinom. U zajedništvu s pomoćnim biskupom Đurom, svima vama od srca želim: Sretan i blagoslovljen Uskrs.

U Đakovu, o svetkovini Uskrsa 2012.

+ Marin Srakić, nadbiskup i metropolit