Draga braćo i sestre!
1. O duhovnom stanju Isusovih učenika nakon što im je učitelj bio uhićen, osuđen i razapet na križu, govore sva četiri evanđelista. Učenici su se razbježali, strah im se uvukao u kosti, obuzelo ih je duboko razočaranje i beznađe. Sv. Luka je to možda najbolje opisao na primjeru dvojice učenika na putu u Emaus (Lk 24, 13-35). Ta dvojica su, kao i drugi, pošli za Isusom u vjeri da je on Spasitelj kojega je Bog obećao izraelskom narodu. Zbog toga su sve svoje nade bili položili u njega. A on je, na koncu, završio sramotnom smrću na križu. O dubini njihova razočaranja govori i to što na uskrsno jutro, ne vjerujući kazivanju žena o anđelima koji su im rekli da je Isus živ, napuštaju Jeruzalem, simbol svih židovskih nadanja, i upućuju se natrag, u selo, onamo odakle su pošli za Isusom. Napuštaju Jeruzalem, simbol nebeske stvarnosti, uvjereni da je to samo iluzija, i vraćaju se, bolno otriježnjeni, zemaljštini, kao jedinoj čovjekovoj mogućnosti i neizbježnoj sudbini. Taj hod natrag simbolizira svu njihovu nevjeru i beznadnost. A kad im se na putu pridružio neznanac, koji se raspituje o tome što im se dogodilo, oni svoje mučno stanje izražavaju riječima: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela” (Lk 24, 21).

2. Ne prepoznajemo li se, braćo i sestre, i mi u ovoj dvojici učenika? Ne otkrivamo li u njihovoj sudbini slične sudbine tolikih naših prijatelja, suvremenika, našeg naroda i cijelog čovječanstva? Oduvijek su se pojavljivali vođe i spasitelji, i oduvijek su im ljudi darivali svoje povjerenje, a za uzvrat su uglavnom dobivali prevaru i razočaranje. Možda je upravo Uskrs vrijeme za odvažnije suočavanje s izigranim povjerenjem, s neispunjenim nadama, s bolnim razočaranjima, s bezizlaznošću koja nas katkad tako grubo prizemljuje, to jest sa svim onim zbog čega, poput dvojice na putu u Emaus, moramo konstatirati da smo se prevarili ili smo bili prevareni.
Zacijelo ćemo, tako razmišljajući, ponovno osjetiti težinu materijalne neizvjesnosti u koju smo došli zbog gubitka radnog mjesta ili zbog korupcije, pohlepe i lihve onih kojima smo neoprezno dali povjerenje. Ili ćemo opet dirnuti u živu ranu koju su nam prouzročile prevare i nevjere onih od kojih smo to najmanje očekivali, a što nam je možda oduzelo obitelj ili prijateljstva koja su nam mnogo značila. Nastavimo li tako razmišljati i ispitivati se, nećemo moći zaobići ni sve rašireniji pesimizam i rezignaciju mnogih, posebno najsiromašnijih.
Razmišljanje o vlastitim strahovima i razočaranjima neizbježno će nas suočiti i s općom bezizglednošću koja je zavladala današnjim svijetom, s razočaranošću bezbrojnih ljudskih bića koja, poput dvojice na putu od Jeruzalema do Emausa, moraju konstatirati da su se uzalud nadali, da nisu dobro procijenili i da im sada ništa ne preostaje nego život bez iluzija, bez nada i velikih očekivanja, bez svake vremenite i vječne perspektive.
Doista, zar nam se ne čini, braćo i sestre, da se u putu dvojice tužnih i očajnih Isusovih učenika iz Jeruzalema u Emaus upravo kao u ogledalu zrcali opće stanje duha današnjeg čovječanstva koje, nakon tolikih društvenih revolucija, tolikih zakonskih akata kojima se štite ljudska prava, tolikih znanstvenih otkrića i tehničkih izuma, sve više tone u beznađe, u strah i tjeskobu, u otuđenost? Nikad svijet nije bio bogatiji u materijalnom smislu, a siromašniji u duhovnome; nikad povezaniji prometno i na druge načine, a ljudi udaljeniji i otuđeniji jedni od drugih; nikad bogatiji svakojakim spoznajama, a siromašniji vjerom u bolje sutra i u vječni život čovjeka.

3. No, sv. Luka nam u svojoj prispodobi o dvojici Isusovih učenika na putu od Jeruzalema do Emausa ne ocrtava samo njihovo razočaranje i beznadnost nego i rađanje nove nade u njima. Taj se obrat dogodio zahvaljujući neznancu koji im se na putu pridružio, a koji je, kako će kasnije spoznati, bio sam uskrsli Isus. On im se priključio u jednom trenutku dijeleći s njima njihovo putovanje i raspitujući se zbog čega su tako tužni i tjeskobni. Kad su mu rekli što ih je dovelo u takvo duševno stanje, naime da je Isus za kojim su bili pošli vjerujući da je on obećani Spasitelj, bio osuđen i razapet, on im je počeo tumačiti Sveto pismo i pokazivati im kako se sve to dogodilo prema Božjem planu, što znači da je Bog to znao i dopustio. Dok je tako govorio i tumačio im Božju riječ, osjetili su da im srce obuzima neka čudesna toplina. A kad je na kraju puta svratio s njima u njihovu kuću i sjeo s njima za stol, oni su ga prepoznali čim je uzeo u ruke kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao blagovati. Evanđelist je zabilježio da je Isus u tom trenutku nestao, ali je svojim učenicima u srce utisnuo novu nadu, toliko živu i snažnu da su odmah, usred noći, ponovno krenuli natrag u Jeruzalem kako bi navijestiti „jedanaestorici i onima koji bijahu s njima” (Lk 24, 33) da je Isus živ te kako ih je pratio na putu i dopustio da ga prepoznaju u lomljenju kruha za stolom u njihovoj kući.

4. Ako smo, braćo i sestre, mogli razočaranost i tjeskobu dvojice učenika na putu prepoznati kao nešto što nam nije strano, jer je to stanje i našega duha, moramo pokušati prepoznati i njihovu novu nadu kao stvarnost koja je i nama dostupna. Dakako, ne kao nešto što nam je moguće pribaviti vlastitim silama nego kao ono što možemo samo primiti na dar od onoga koji i nas kao suputnik prati u stopu na putovima naših razočaranja i strahova, osvjetljava nam Božjom riječi to što nam se događa i ozdravlja nam u sakramentu presvete euharistije oči srca kojima ga možemo potpuno prepoznati, osposobljavajući nas svim time za novu vjeru i novu nadu u mogućnost ne samo novog početka ovdje nego i u konačni sretni ishod našeg života u vječnosti.
To znači, braćo i sestre, da nas Isus ni kao uskrsnuli ne napušta nego i nadalje ostaje među nama i s nama kao onaj koji nas prati na našim životnim stazama dijeleći s nama tegobu putovanja, ali i hraneći nas živom nadom da ne klonemo od umora i iscrpljenosti. Na taj se način ona solidarnost s nama koja je došla do izražaja u Isusovu utjelovljenju, kad je on sam sebe lišio svoga božanskoga sjaja i postao ljudima sličan, nastavlja i nakon što ga je Bog uzvisio i darovao mu ime nad svakim imenom (usp. Fil 2, 6-11), i neće nikada prestati. Isus Krist zauvijek ostaje Emanuel, S nama Bog. Zato nikad nismo sami na našem životnom putu. On nas uvijek prati, i onda kad ga ne prepoznajemo, i užiže u nama snagom svoje riječi i svoje bezgranične ljubavi svjetlo vjere i nade upravo kad nam je najteže. Stoga vas, draga braćo i sestre, pozivam na obnovu vjere da nas uskrsli Krist ne samo čeka na kraju našeg životnog putovanja, kako bi nas primio u vječno zajedništvo svoga proslavljenog života, nego da nas i vjerno prati na putu do tog konačnog cilja našeg života.

5. Pored toga, budući da je Isus i nama, svojim učenicima, povjerio poslanje koje je primio od svoga Oca (usp. Iv 20, 21), pozvani smo i mi, kao pojedinci i kao zajednica njegovih učenika, na isti način kao on pratiti ljude na njihovim životnim putovima, dijeleći s njima njihove tjeskobe, muke i razočaranja, ali i budeći u njihovim srcima nadu koju uskrsli Krist dariva svakom čovjeku koji je želi od njega primiti. Zar treba posebno isticati da to možemo činiti samo ako Isusa i njegovu uskrsnu nadu i sami nosimo u svojim srcima? Pokušajmo, stoga, nekome radost Uskrsa donijeti tako što ćemo s njime, ispunjeni uskrsnom nadom i spoznajom da se do uskrsa dolazi preko križa, podijeliti njegove žalosti i tegobe na način kako je to uskrsli Isus učinio sa svojom dvojicom učenika.
Želeći, dakle, da i po svakome od vas, kao i po našim vjerničkim zajednicama, mnogi ljudi u ovoj teškoj i neizvjesnoj godini otkriju nadu i razloge zbog kojih će ponovno krenuti prema „Jeruzalemu”, tj. vratiti se vjeri da nije sve nepovratno izgubljeno, čestitam vam svima, braćo i sestre, sretan i blagoslovljen Uskrs našega Gospodina Isusa Krista, koji je i naš Uskrs, jer smo s njime već u krštenju prešli iz smrti u život (usp. Kol 3, 1-4).

+Ivan Devčić, nadbiskup