Poštovani i dragi oci biskupi, draga braćo svećenici i poštovane časne sestre, draga hodočasnička i pokornički raspoložena mladosti, draga braćo i sestre.

„Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Ta je ljubav nosila našega Gospodina, utjelovljenoga Sina Božjega Isusa Krista, da na sebe preuzme teret i posljedice naših grijeha: “Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas gri¬jehom učini da mi budemo pravednost Božja u nje¬mu” (2 Kor 5, 21). Nasljedujući njega, Crkva, koja je po darovima Božje milosti sve¬ta ali sastavljena od ljudi sposobnih pogriješiti, na sebe kao majka uzima slabosti i grijehe svojih sinova i kćeri. Iako pati radi njihovih grijeha i propusta, ona ih ne prestaje ljubiti. Baca svoj pogled unatrag na prošlost, kaje se, te u ime svojih grešnih sinova i kćeri čini pokoru. Na taj način Crkva sve svoje članove, osobito one grešne, poziva na obraćenje i na kajanje. Istodobno svoju majčinsku ljubav i solidarnost Crkva očituje i prema onima koji su žrtve zlih postupaka i propusta njezinih grešnih članova.

Zbog veza koje nas jedne s drugima povezuju, među nama se u Crkvi trajno dodiruju svetost i slabost, otkupljenje i grijeh. Crkva kao zajednica tako dok časti svece i mučenike, istodobno se osjeća i ranjenom grijesima svojih članova u prošlosti i u sadašnjosti, ispovijeda njihove grijehe, nevjeru i nedosljednosti te za njih pojedinačno i za sebe u cjelini od Boga traži milosrđe i oproštenje. Time Crkva ne pripisuje zlo i grijeh sebi, jer svaki je njezin član osobno odgovoran za svoje čine, nego ona očituje svoju majčinsku vjernost i milosrđe prema svakome od nas, svojih članova. Zajedno s nama i po nama grešnima, ona moli za oproštenje grijeha koje nam brani činiti, a koje mi ipak činimo – opirući se njoj, i radi kojih prestajemo biti njezinom djecom u mjeri u kojoj se prepuštamo grijehu i činimo zlo.

Samokritično suočavanje s našom vlastitom prošlošću nas nužno vodi do priznanja da su otajstvom zla i grijeha, koji se nastanio u ljudskim srcima, uprljane, nažalost, neke od stranica i naše nacionalne povijesti te da su u tom zlu sudjelovali ili u njega bili upleteni i oni koji su nosili naše kršćansko te naše katoličko ime. Iako Crkva nikada nije sudjelovala u zločinima počinjenim na ovim prostorima, niti ih je podupirala, neki njezini sinovi su svojim bezbožnim postupcima teško okaljali svoje i naše hrvatsko i katoličko ime. Priznajemo: Kolikogod je teško i bolno brojati te oplakivati žrtve među pripadnicima svoga naroda, još je zahtjevnije i još mučnije morati suočavati se i sa žrtvama koje su plod nasilja, nepravde i nečovječnosti pripadnika vlastitoga naroda. Na i na takvo suočavanje ohrabrio nas je kao Crkvu papa Ivan Pavao II. U svom apostolskom pismu „Nadolaskom trećega tisućljeća” napisao je: „Priznati jučerašnje propuste čin je iskrenosti i hrabrosti. On nam pomaže učvrstiti svoju vjeru; čini nas opreznima i spremnima da se susretnemo s kušnjama i poteškoćama današnjice. (…) Težina tih grijeha prošlosti, nažalost, još se i danas osjeća i ostaju isto tako kao kušnje u sadašnjosti. Nužno je za njih činiti pokoru, zazivajući žarko oproštenje Kristovo” (Ivan Pavao II., Nadolaskom trećeg tisućljeća, br. 33-34).

Danas smo, draga braćo i sestre, zbog toga, ponovno ovdje na pokorničkom hodočašću i čišćenju spomena na što nas već više godina sabire Vaš biskup Antun, ujedinjene u molitvi, za pomirenje s Bogom i među nama ljudima, na spomen-slavlju Kristova prijelaza kroz smrt u život i njegove pobjede nad svakim ljudskim grijehom i zlom.

Svojim se sabiranjem kao Crkva zauzimamo za utvrđivanje činjenica koje su se dogodile na ovom području Jasenovca i Stare Gradiške, osobito za vrijeme te poslije Drugoga svjetskoga rata. Zauzimamo se za nepristrano utvrđivanje cjelovite istine, za utvrđivanje istine o žrtvama jasenovačkog logora, za istinu oslobođenu od svakog klišeja i optuživalačkih uopćavanja; za rasvjetljavanje konteksta u kojemu se dogodilo zlo te za transparentnost svjedočenja. No, pritom smo svjesni da je utvrđivanje povijesne istine i objektivnih podataka o svim zločinima, i jednog i drugog totalitarnog režima, samo prvi korak na putu obraćenja i kajanja. Potom je potrebno ponovno čitanje povijesti te priznavanje grijeha i vlastitih grijeha te počinjenoga zla. Zbog društvene dimenzije ljudske osobe i veza koje nas jedne s drugima povezuju u jedno te u Otajstveno tijelo Kristovo, svi mi baštinimo teret zabluda i grijeha onih koji su živjeli prije nas i čiji smo potomci, premda za njih nismo osobno odgovorni. Doista postoji „ljudska solidarnost toliko misteriozna i neshvatljiva koliko realna i konkretna, po kojoj se grijeh svakoga na određeni način odražava na drugima” (Ivan Pavao II., Homilija na prvu korizmenu 2000., br. 2). Suočavanje s istinom traži i teološku prosudbu povijesnih događaja, povratak k Bogu, kajanje za počinjeno zlo i grijehe pripadnika vlastite Crkve i naroda, obraćenje uma i srca, prepuštanje Božjem milosrđu i prihvaćanje pokore, promjenu života, te se na kraju toga procesa čišćenja spomena, ostvaruje traženje oprosta i od žrtava, obnova narušenih odnosa, uzajamno pomirenje te uspostavljanje pravde i povjerenja među ljudima.

Ukoliko grijesi koje su počinili pripadnici jedne skupine ostaju neoplakani i neokajani, oni sablažnjavaju druge dobrohotne ljude te mogu vrlo lako poslužiti i kao izlika silama zla da nastave grešnu spiralu nasilja, nepravde i smrti. Mi zato kao Crkva – jer znamo za Božji dar milosti i svetosti – prihvaćamo odgovornost čišćenja spomena i pokoru, svjesni da je navedeni proces prije svega plod djelovanja Duha Svetoga, koji svakoga od nas nuka i potiče na otvorenost istini i pravednosti, te u svakome od nas budi potrebu da uđemo u svoje srce i za povratkom u Očev dom.

Hodočašće poput našega današnjega, je prije svega put prema Bogu. Hodočasnik je na putu prema mjestu na kojemu je Bog progovorio na osobit način. A nisu li ova crkvena zgrada i njezina povijest (vidljivi i ovdje prisutni znakovi njezina stradanja, mi u raskajanosti srca u njoj okupljeni – zazivajući Božje milosrđe i praštanje na sebe, na pripadnike našega naroda: na naše žrtve i na one koji su uprljali i kompromitirali naše ime, te na one koji su nam nanijeli zlo i prouzročili bol; post, pješačenje i drugi oblici pokore mnogih među nama kao izričaj našeg unutarnjeg raspoloženja) – nije li sve to znak i svjedočanstvo osobite Božje prisutnosti na ovome mjestu?! Nismo li mi ostvarenje Trojstvenog zajedništva među ljudima, puk koji uzdiše u porođajnim bolima i koji se čisti – dok u križu Isusa Krista odčitava mjeru Božje ljubavi prema sebi i prema svakom čovjeku, puk koji čisti svoje sjećanje te koji teži i čezne za životom – za životom u slobodi i slavi djece Božje (usp. Rim 8,21-22)?!

Draga braćo i sestre, nas je danas ovamo dovela vjera, i to vjera u Život koji nam je darovan po uskrsnuću onoga koji je bio prezren i odbačen te sramno raspet na križu. Od uskrsnog jutra kad je kamen s Isusova groba bio odvaljen, mi vjerujemo da će se ne samo očitovati istinu o svakom zlodjelu i žrtvi, nego da će se i na svakom od boli iznakaženom licu kad–tad pojaviti osmjeh i suze radosnice te da će zadnju riječ imati istina, pravda, dobrota i ljubav. Ne bojmo se zato nikoga i ničega, osim da njih iznevjerimo. Amen.