Split – Konkatedrala sv. Petra, 24. ožujka 2012.

Uzoriti kardinali Vinko i Josipe, gospodine apostolski nuncije Mario, predsjednici biskupskih konferencija mons. Marine i mons. Franjo, braćo nadbiskupi i biskupi, svećenici, redovnici, bogoslovi i sjemeništarci, časne sestre redovnice, redovničke kandidatice i svi Kristovi vjernici; poštovani predstavnici gradske, županijske i državne vlasti, draga rodbino i mještani Vranjica, prijatelji i poštovatelji pokojnog nadbiskupa mons. Ante Jurića.
Sve vas srdačno pozdravljam i ujedno zahvaljujem na Vašoj nazočnosti, molitvi i ispraćaju našega Nadbiskupa. Osobitu zahvalnost izražavam Svetom Ocu papi Benediktu XVI. na riječima ljudske i kršćanske solidarnosti koje je uputio nama povodom oproštaja od našega revnoga pastira.
1. Dok se Split budio rano ujutro u utorak, zvona svetog Dujma ozbiljnim su glasom javljala da je u Puli u osvit zore preminuo naš umirovljeni nadbiskup Ante.
„Smatram da sam dužan blagoslivljati Boga što me je stvorio u tako brojnoj obitelji i dao da odrastem u divnoj solinskoj prodolini i to u Vranjicu, za koji rekoše da je po ljepoti ‘mala Venecija'” (Zbornik, str 16.). Ovim riječima Nadbiskup govori o sebi i svojem Vranjic. Nadbiskup Ante je rođen 17. svibnja 1922. kao sedmo od desetero djece od oca Jakova i majke Marice. Osnovnu školu je pohađao u Vranjicu, gimnaziju u splitskom sjemeništu, filozofsko-teološke studije u Đakovu, Splitu i Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio biskup Kvirin Klement Bonefačić 18. svibnja 1947. Iste je godine imenovan župnikom Desana u Neretvi. Godine 1953. imenovan je starijim prefektom u splitskom sjemeništu do zatvaranja sjemeništa od strane komunističke vlasti 1957. Od te godine do 1963. bio je župnik župe Gospe od Otoka u Solinu. Godine 1963. se ponovno djelomično otvara splitsko sjemenište, a don Ante je imenovan ravnateljem Sjemeništa. Godine 1968. vrši službu duhovnika u Bogoslovnom sjemeništu, a 1970. godine je imenovan duhovnikom malog Sjemeništa. Godine 1978. imenovan je župnikom, dekanom i biskupskim vikarom u Makarskoj. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 10. rujna 1988. Nadbiskupom metropolitom splitsko-makarske nadbiskupije, a biskupsko ređenje bilo je 16. listopada, ovdje u Konkatedrali. Glavni zareditelj bio je njegov predšasnik nadbiskup mons. Frane Franić, a suzareditelji mons. Marko Jozinović, nadbiskup sarajevski i mons. Marijan Oblak, nadbiskup zadarski. Nadbiskupski palij je primio od pape Ivana Pavla II. 29. lipnja 1989. Nadbiskup Jurić umirovljen je 17. lipnja 2000., preminuo je 20. ožujka u 90. godini života, 65. svećeništva i 24. godini biskupstva.
2. U obiteljskom ozračju molitve i rada rađao se njegov svećenički poziv tako da je spremno ostavio barku i mreže na ušću rijeke Jadro i pošao za Onim koji ga je pozvao biti ribarom ljudi. U potpunoj predanosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu u onim teškim poratnim godinama opasnosti i progona svećenika, don Ante, zaljubljenik Krista, bio je spreman i život dati. U iskrenom žaru i ljubavi za Crkvu i svoj narod bio je čvrsto i sigurno uporište svojim vjernicima onda u Neretvi, kao i kasnije kao župnik Solina i Makarske.
3. Godine 1963. ponovno se otvara i započinje život u splitskom Sjemeništu. Mnogi od nas tu smo prvi put susreli i upoznali don Antu. U skučenim prostorima, nenormalnih uvjeta i siromaštva, bio je duša i dobri duh, a pod pritiskom bezbožnog komunizma bio je nama jaka zaštita i ohrabrenje. Don Ante je zračio svojom očinskom dobrotom, ljudskom vedrinom, kršćanskom radošću i duhovnom toplinom. Čovjek vjere, jasan i dosljedan u načelima, a blag u postupcima i ukorima. Njegova osoba je izražavala ljudsku nenametljivost i iskrenu jednostavnost.
Dobio je naziv ‘Čovik’, jer je češće upotrebljavao u svom govoru ovu riječ, a nama je bilo simpatično kada bi don Ante reagirao povišenim tonom govoreći ‘čoviče, što činiš?’ Doista je bio čovjek, i više od toga, čovjek Božji. U njemu smo prepoznavali čovjeka duboke vjere, onoga koji je iskreno ljubio Boga i bližnjega, izgarao za svoju Crkvu i narod, potpuno odanog blaženoj Djevici Mariji i Petrovom nasljedniku. Odgajao je tolike generacije svećenika u bogoljublju i čovjekoljublju, rodoljublju i domoljublju. Njegovo rodoljublje i domoljublje bilo je iskreno i kršćansko. Toliki su prošli kroz sjemenište i izabrali neko drugo zvanje, ali zahvaljujući don Anti ostali su pošteni i vrijedni građani svoga naroda i redovito dobri vjernici. Tko zna što bi bilo od našega Sjemeništa i Nadbiskupije da nije bilo don Antina žara, ljubavi, njegove oduševljenosti i radosti što je Kristov svećenik. Radovao se svakom duhovnom zvanju.
4. Za svoje biskupsko geslo novi je Nadbiskup izabrao iskustveno provjereno ljudsko pravilo i vjerničko otajstvo „U križu je spas!” S ovim je geslom obilježeno njegovo svećeničko i biskupsko služenje. „U križu je spas” –osobno je njegovo uvjerenje i istovremeno radosni navještaj braći i sestrama. Spasenjska mudrost i snaga križa Krista raspetoga i uskrsloga, bio je trajni izvor ljudskog optimizma i kršćanske nade u svim poteškoćama osobnog, crkvenog i društvenog života. Njegova teologija, duhovnost, pastoral i navještaj izvirali su iz gesla „U križu je spas”. U svjetlu ovoga gesla došlo je do pada komunizma, rađanja slobode i neovisnosti Hrvatske. Još više se očitovala snaga križa u žrtvi ljubavi i obrani Domovine. U teškim danima Domovinskog rata patio je sa svojim narodom, s prognanima, izgnanima, siromašnima, malima i ugroženima iz Hrvatske, kao i iz Bosne i Hercegovine, koji su našli utočište uz obalu na prostoru naše Nadbiskupije. Nadbiskup je organizirao odmah naš Caritas, tražio materijalnu pomoć i moralnu podršku gdjegod je mogao. I milosnu pomoć u molitvi. Srce i ruke su mu bile otvorene bližnjima i u žarkom vapaju još više uzdignute i otvorene Nebu. Često je posjećivao i dolazio među izbjegle i prognane, tješio ih i hrabrio. Nadbiskupski dom u Splitu je bio svojevrsna logistika, vrata ulaza i izlaza Crkve u Bosni i Hercegovini.
5. Poznato nam je koliko je naš Nadbiskup volio i bio ponosan na svoj Vranjic, Solin i Split. Ali, za njega je čitava Hrvatska doista bila njegov dom. Volio je sve krajeve i ljude lijepe naše. U vrijeme Domovinskog rata predvodio je skupinu majki, supruga i sestara poginulih i nestalih Vukovaraca u Rimu sa Svetim Ocem. Ovaj do suza dirljivi susret često je spominjao. „Bile su smještene u prednjem dijelu dvorane. Papa je nakon uobičajenoga govora i obilaska invalida došao do njih, a one su držeći slike svojih najmilijih suznim očima zavapile: ‘Sveti Oče, spasite mi sina, supruga, oca…’ Papa im je pojedinačno postavljao pitanja o tim žrtvama, služeći se hrvatskim jezikom, a one su mu kroz plač odgovarale. To ga je toliko potreslo da se više nije susretao s ostalim hodočasnicima, koji su ga čekali također u prvomu redu s druge strane, čak ni s onima koji su bili došli iz Češke i Poljske, nego je nakon pozdrava odmah krenuo prema izlazu iz dvorane i otišao” (Zbornik, str. 48).
6. Jedan od radosnijih trenutaka Nadbiskupove pastirske službe svakako je bio 4. listopada 1998., kada je Sveti Otac Ivan Pavao II., i sam danas blaženik, dan poslije proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, pohodio Split i Solin. Pozdravljajući Svetoga Oca pred neizmjernim mnoštvom na Žnjanu i s raspjevanom mladošću na Gospinom Otoku u Solinu, gdje se i sam Papa uključio u marijansku pjesmu, Nadbiskup se Ante osjećao kao da je u predvorju raja. I glas mu je bio neobično snažan. Za ovoga odanog sina Katoličke Crkve bio je povijesni i milosni trenutak kada ga je Papa, zajedno s pokojnim pomoćnim biskupom mons. Petrom Šolićem, primio u osobnu audijenciju upravo 13. siječnja 1992., na dan kada je Sveta Stolica među prvima priznala Hrvatsku. I Nadbiskupovi životni datumi, datum rođenja i biskupskog ređenja podudaraju se s datumom rođenja i izbora za papu Ivana Pavla II.
7. Mons. Jurić, sinovski odan blaženoj Djevici Mariji, duboko je obilježen marijanskom pobožnošću. Marijanski se monogram nalazi i u njegovom biskupskom grbu. Često je naglašavao da je rođen, kršten, pričešćen, ređen te slavio Mladu Misu u svibnju – Marijinom mjesecu. Gospu od Otoka kao najsvetije tlo hrvatske rodne grude trajno je nosio u svome srcu. Bio je jedan od organizatora nacionalnog veleslavlja 1976. godine u Solinu. A koliko je samo Gospinih medaljica, škapulara i sličica podijelio?! Vozeći se zajedno u automobilu uvijek je bilo prisutno ono njegovo ‘mogli bismo još jedan Ruzarij izmolit’. Oprostite, oče Nadbiskupe, za ono moje ‘ma, čekajte, sad će vijesti!’ A svoje je propovijedi često završavao poticajnim i ohrabrujućim riječima ‘budimo uz Boga i Majku Mariju i nitko nas neće nadvladati’.
8. I u teškim danima agresije, uza sve ratne neprilike i siromaštvo materijalno i duhovno, Nadbiskup je počeo osnivati nove župe u gradu Splitu. Tolikim tisućama katoličkih vjernika nastanjenima u novim gradskim predjelima nije dozvolio da ostanu bez Crkve i svećenika. Za svog dvanaestogodišnjeg upravljanja Splitsko-makarskom nadbiskupijom povraćena je i obnovljena sjemenišna zgrada; utemeljena Nadbiskupijska klasična gimnazija „don Frane Bulić” s pravom javnosti; osnovan je Katolički bogoslovni fakultet u sastavu splitskog Sveučilišta; povraćena je stara biskupska zgrada; postavljeno je više kamena temeljaca za nove crkve i pastoralne centre, a obnovljene su mnoge crkve i župne kuće. Međutim, najvažnija briga i obnova našega Nadbiskupa bila je svakako duhovna i moralna: obnova obitelji i odgoj mladih naraštaja preko vjeronauka u školi i župne kateheze, kao i briga za nova duhovna, svećenička, muška i ženska redovnička zvanja. Ponosan što potječe iz brojne obitelji, redovito je u svojim homilijama govorio o obitelji, o otvorenosti životu, demografskoj i moralnoj obnovi hrvatskog naroda, snažno pozivajući prije svega mlade roditelje da se ne boje žrtava koje traže odgovorno očinstvo i majčinstvo. (Zbornik, str. 51)
Uvijek je naglašavao optimizam i nadu, uvjeren da naš narod u sebi nosi snagu vjere i plemenitost poštenja. Govorio je iskreno, jasno, uvjerljivo, sa žarom srca, iz ljubavi prema svome Bogu i rodu, tako da su njegove riječi, premda ponekad izgovorene tihim glasom, snažno dopirale do srca ljudi. I mladi su ga rado slušali i dobro razumjeli. U njemu su prepoznali dobroga oca i prijatelja koji ih zaista voli i želi dobro. Susrećući se s njima po župama na krizmama, znao ih je upozoravati na opasnosti i zavođenja života. Hrabrio ih je i oduševljavao za život koji Krist donosi, a Crkva ga naviješta. Pozivao je našu mladost koja je u obrani Domovine bila sposobna pokazati toliko junaštvo, da isto takvo, i još veće junaštvo pokaže u ljubavi prema radu, redu, samodisciplini i poštenju, bez čega nema ni prave osobne sreće ni napretka voljene Domovine. (Zbornik, str. 51) Nadbiskup je umro u 90. godini, bez da je ostario! Jer je u sebi imao mladenaštvo, žar, svježinu i zanos duha, zato je mogao biti ugodan sugovornik mladima. O njegovoj mladosti svjedoče i posljednje godine takozvanog ‘umirovljenja’, koje je Nadbiskup aktivno živio dijeleći svoje vrijeme i obveze između Splita i sjemeništa „Redemptoris Mater” u Puli.
9. I na kraju, progovara nam naš nadbiskup Ante svojim duhovnim testamentom: „Draga braćo i sestre, dragi vjernici kojima sam služio kao svećenik i biskup. Preporučam se u molitve za moju dušu, ali i u ovom času mislim na spasenje vaših duša. Nalazite se u velikom životnom iskušenju … Ne dajte se prevariti… Čovjekova sreća je jedino u Bogu! Stoga, natrag Bogu i Božjem zakonu u osobnom, obiteljskom i društvenom životu”.
„Dragi mladi! Vi ste posebno ugroženi … Sve mjerite naukom Isusa Krista, jedine istine i jedinog Spasitelja…” „Molim za oproštenje sve koje sam bilo kada i bilo kako uvrijedio. Ja od svega srca opraštam svakome tko misli da me uvrijedio”.
Dragi naš nadbiskupe Ante! I ja kao Vaš nasljednik danas Vas molim: oprostite meni i svima nama! Bili ste nam Božji dar i blagoslov ne samo za našu Splitsko-makarsku nadbiskupiju, već i za Crkvu u Hrvata. Poslušnost je bila za vas kršćanska krjepost. Bili ste poslušniji meni Ordinariju, nego li ja Vama kao sjemeništarac. Hvala na suradnji, primjeru, ohrabrenju i molitvi. S Vama se moglo i ne slagati, ali Vas se nije moglo ne poštivati.
Oče nadbiskupe! Vaša je ovogodišnja Korizma bila nešto kraća, ali zato je Vaš Uskrs radosniji! Tajna Vašega biskupskoga gesla „U križu je spas” potpuno se otkriva. Želimo Vam sretan Uskrs u društvu svetoga Dujma i solinskih, kao i svetoga Mavra i istarskih mučenika.
Revni naš pastiru! Ovdje Vam je na srcu bila Vaša Splitsko-makarska nadbiskupija, obitelj i mladi, Crkva u Hrvata i budućnost domovine Hrvatske. Uzdizali ste ruke i vapaje prema Nebu. Sada Vas molimo, da s Majkom Marijom, Gospom od Otoka, i svim hrvatskim svecima i blaženicima iz Neba blagoslovite sve nas da i mi po križu stignemo k slavi nebeskog uskrsnuća. Iz naše vjerničke korizmene subote, vremena nade i iščekivanja, oče Nadbiskupe, sretan Vam Uskrs!