Draga braćo i sestre!
1. Pred nama je korizma, vrijeme četrdesetodnevne priprave za godišnju proslavu Vazma Gospodina našega Isusa Krista. Ipak, krajnji cilj svake pripreme, pa i ovogodišnje, nije godišnji nego onaj konačni Vazam, kada će se Krist pojaviti u slavi kao sudac živih i mrtvih. Budući da će završna presuda pred njegovim sudištem ovisiti o tome kako smo ga slijedili u ovome životu, važne su nam godišnje korizme koje nas pozivaju da se ozbiljno pripremimo za nadolazeći godišnji Vazam jer se time pripremamo i za naš konačni prijelaz s Kristom iz smrti u život.
Činjenica je da smo u ovome životu samo u prolazu, poput putnika i hodočasnika, a stalno nam je prebivalište na nebesima, gdje Krist stanuje sa svojim svetima i gdje je i za nas pripravio mjesto. Ali da bismo do tog zadnjeg cilja naše zemaljske egzistencije mogli prispjeti, važno je ići putem koji tamo vodi. To je put kojim je Krist prošao dok je boravio na zemlji. Na tom je putu najvažnija stanica za njega, a time i za nas, upravo Vazam, njegov, a to znači i naš prijelaz iz ovoga života u nebeski, iz smrtnosti u besmrtnost, iz odvojenosti i odijeljenosti od Oca nebeskog u puno zajedništvo s njime.
Da se Krist zaustavio pred tom stanicom, da nije kroz nju prošao, ne bi bio ušao u novi preobraženi život. A onda ne bi bilo toga prijelaza ni tog života ni za nas, pa bismo bili definitivno osuđeni na smrt kojom svaki zemaljski život završava. Ali, hvala Bogu, Krist je prihvatio poniženje i muku, križ i smrt, i tako sebi i nama otvorio prolaz u novi, uskrsni život. Kažem, sebi i nama, jer, kako kaže sv. Pavao: „Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo” (1 Kor 15, 13), da bi odmah uskliknuo: „Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!” (1 Kor 15, 20).

2. Prema tome, jedan od najvažnijih zadataka što ih korizma stavlja pred nas jest pročistiti i učvrstiti svoju vjeru u Kristovo i, s njim neraskidivo povezano, naše uskrsnuće. Uvijek je bilo teško vjerovati u uskrsnuće kao konačno razrješenje čovjekove sudbine jer ono uključuje preobraženu egzistenciju ne samo našeg duhovnoga nego i tjelesnog elementa. A iskustvo pokazuje kako se tjelesni element raspada pa nam se onda logično postavlja pitanje: kako je moguće njegovo uskrsnuće? I mnogi zaključuju da je nerazumno vjerovati u takvu mogućnost. Tako su zaključili i slušatelji sv. Pavla na atenskom Areopagu koji su njegovu propovijed pomno slušali do trenutka kad im je počeo govoriti o uskrsnuću mrtvih. No „kad čuše ‘uskrsnuće od mrtvih’, jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: ‘Još ćemo te o tome slušati!” (Dj 17, 32).
Slične reakcije na vjeru u uskrsnuće mrtvih susrećemo i danas, i to ne samo kod onih koji nisu kršćani nego i kod mnogih kršćana koji radije vjeruju u reinkarnaciju ili neki drugi oblik nastavka našega života poslije smrti nego u uskrsnuće. S takvim se kršćanima već susreo sam sv. Pavao koji im je, kako smo već spomenuli, odgovorio: „Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša” (1 Kor 15, 13-14). To znači da kršćanstvo stoji i pada s vjerom u uskrsnuće mrtvih!

3. Poznato je također da i mnogi od onih koji ustima ispovijedaju vjeru u uskrsnuće mrtvih, žive kao da u to ne vjeruju. To je pojava koja danas najviše zabrinjava, jer je najraširenija. Takvih je nazovikršćana bilo već u ranome kršćanstvu pa se sv. Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima i na njihovo ponašanje kritički osvrnuo riječima: „Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnomu” (Fil 3, 18-21).

4. Korizma je, braćo i sestre, vrijeme koje nam Bog daje da se učvrstimo u vjeri u uskrsnuće mrtvih, koje se događa po Isusu Kristu, moćnome to učiniti. To ćemo ostvariti odlučno odbacujući kako ona shvaćanja prema kojima se može biti kršćaninom i nijekati mogućnost uskrsnuća tako i ponašanja onih koji prihvaćaju uskrsnuće, ali žive kao da ga nema. Svaka od tih opcija vodi nas u konačnu životnu propast, kako nas je upozorio sv. Pavao. Zato radije poslušajmo njegove spasonosne opomene nego one koji nam na razne načine sugeriraju kako je ovaj život jedino što imamo te ga trebamo iskoristiti i iskapiti uživajući u onome što nam pruža, a ne težiti za nečim čega, tobože, nema.

5. Prihvaćati ozbiljno vjeru u uskrsnuće mrtvih znači živjeti ono što smo postali krštenjem. U krsnome smo zdencu umrli starom čovjeku (starom, grešnom životu) i s Kristom uskrsnuli na novi život u pravednosti i istini. U starini, kad se krštenje dijelilo uranjanjem i izranjanjem u krsnome zdencu, uranjanje je predočavalo umiranje i ukop, a izranjanje uskrsavanje i novi život s Kristom. Što iz toga proizlazi, objasnio je sv. Pavao u Poslanici Kološanima: „Braćo! Ako ste suuskrsnuli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi s desna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!” (Kol 3, 1-2).
Prema tome, sve se ono što u korizmi trebamo činiti može svesti na obnovu naših krsnih obećanja, odnosno na življenje onoga što smo krštenjem postali. Zato uzmimo tijekom korizme obrednik krštenja u ruke i proučimo što smo krsteći se obećali Kristu i Crkvi, te se ispitajmo koliko smo danim obećanjima ostali vjerni. Cijela nas korizmena liturgija upravo na to poziva i potiče. Odazovimo se tim spasonosnim poticajima bez odlaganja, odlučno se odupirući iskušenju da još ima vremena, da ćemo ozbiljnije početi živjeti kad ostarimo i tome slično. Ne tako, braćo i sestre, jer: „Sad je vrijeme milosno; sad je vrijeme spasa!” (2 Kor 6, 2).

U tom smislu želim vam svima sretnu i blagoslovljenu korizmu, to četrdesetodnevno vrijeme pripreme za godišnju i onu konačnu proslavu Kristova i našega Vazma!