„K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše” (Iv 1, 11)

Draga braćo i sestre!
1. Za božićnu svetkovinu Crkva slavi tri sv. mise, a svaka posebno ističe poneki aspekt otajstva utjelovljenja i rođenja Sina Božjega. Misom ponoćkom slavimo rođenje Isusa Krista koji svojim dolaskom obasjava duhovnu noć u kojoj se čovječanstvo nalazi. Vjernici se okupljaju na misu kako bi se zadivljeni i zahvalni poklonili novorođenom Spasitelju te zajedeno s anđelima zapjevali: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” (Lk 2, 14). Misa zornica nas pak usredotočuje na Krista kao sunce koje se sve više uzdiže na horizontu svijeta i rasvjetljuje svakog tko traži istinu. Konačno, u danjoj misi sv. Ivan nas u prologu svoga evanđelja uvodi u razmatranje tog božanskog svjetla koje je obasjalo čitav svemir i ne poznaje zalaza. Ivan nas poučava da je to svjetlo sama vječna Riječ rođena prije vjekova od Boga i da je po njoj sve stvoreno i spašeno, zbog čega je ona ishodište iz kojega sve proizlazi i cilj prema kojemu sve teži. Ta vječna stvoriteljska Božja Riječ postala je čovjekom te tako uronila u našu grešnu povijest preuzimajući na sebe svu njezinu težinu i grešnost, a sve radi nas i našeg spasenja.

2. Kako su se pak ljudi prema tom čudesnom događaju odnosili i još se uvijek odnose, sažeo je sv. Ivan u rečenicu: „K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja” (Iv 1, 11-12). Sv. Luka u svom opisu Isusova rođenja govori također o različitim stavovima što ih ljudi prema Isusu zauzimaju. Stanovnici Betlehema ostaju prema njemu posve ravnodušni i u toj ravnodušnosti i ne primaju njegovu majku kojoj je došlo vrijeme da rodi. Oni ne žele da im ti nepoznati ljudi remete njihov kućni mir i uhodani život. Kako se lako možemo u njima prepoznati!
Dok stanovnici Betlehema iskazuju svojevrsnu nezainteresiranost i ravnodušnost, ali i duhovnu pospanost i utonulost u svakodnevnicu, kralj Herod i njegovi pristaše nisu ravnodušni i ne miruju na vijest o Isusovu rođenju, nego u strahu od njega traže kako da ga ubiju.
Treći pak, pastiri i mudraci s istoka, dolaze mu se pokloniti kao svome Kralju i Spasitelju.

3. Kao što je sv. Ivan u prologu svoga evanđelja sažeo cijelo evanđelje, tako čini i sv. Luka u evanđelju Isusova djetinjstva te obojica pokazuju kako ljudi ista ponašanja koja su iskazali prema Isusu kod njegova rođenja nastavljaju iskazivati i kasnije za vrijeme njegova javnog djelovanja. Mnogi su i tada, iako su bili očevici njegovih čudesnih djela i slušatelji njegove moćne riječi, ostajali i dalje ravnodušnima i ustajalima u svojoj svakodnevici.
Drugi su se, kao npr. farizeji i židovski vjerski i narodni vođe, osjetili ugroženima te su neprestano pokušavali uhvatiti ga u zamku krivovjerja, kako bi ga imali zbog čega optužiti. A kad u tom nisu uspjeli, uhitili su ga i osudili izvodeći protiv njega lažne svjedoke i prepuštajući konačnu egzekuciju Rimljanima.
Naposljetku, tu je i treća skupina koju tvore Isusovi učenici. Poput mudraca i pastira kod njegova rođenja, oni ga prihvaćaju i slijede ostavljajući i žrtvujući sve poradi njega, jer su u njemu prepoznali ne samo jednog od izvrsnih vjerskih vođa i učitelja nego upravo onoga koga je čitav izraelski narod vjekovima očekivao. U tom su smislu jedan drugome govorili: „Našli smo Mesiju!” (Iv 1, 41) ili: „Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta” (Iv 1, 45). Njihovu vjeru u Isusa prvi je cjelovito ispovjedio Šimun Petar u Cezareji Filipovoj, kad je na Isusov upit: „A vi, što vi kažete, tko sam ja”, odgovorio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16, 15-16).
No, u usporedbi s onima koji su ostali ravnodušnima i onima koji su se prema Isusu neprijateljski odnosili, njegovi prijatelji i sljedbenici bili su neznatna manjina, „malo stado”, koje je Isus hrabrio riječima: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo” (Lk 12, 32). Znamo kako su se i oni na koncu iz straha razbježali ostavivši Isusa samoga kad mu je bilo najteže. Ali darom i snagom svoga Duha on ih je na koncu ipak ponovno skupio i tako u vjernosti učvrstio da ih više nikakva sila nije mogla od njega odijeliti. Po toj vjernosti oni su, kako kaže sv. Ivan, „postali djeca Božja” i baštinici njegova Kraljevstva.

4. Sv. Ivan kaže: „K svojima dođe…” Postavlja se pitanje: Tko su ti koji su Isusovi? Sigurno je Ivan pritom mislio prije svega na izabrani izraelski narod, ali ne samo na njega nego i na sve ljude, jer svi su djeca Božja, svima je Bog Stvoritelj i Otac. Među tim ima onih koji Isusa nisu prihvatili, kao i onih koji su ga prihvatili. To različito opredjeljenje u odnosu na Isusa nije pojava koja je postojala samo kod njegova rođenja i za vrijeme njegova javnog djelovanja, nego i kasnije, zapravo uvijek će tako biti dok bude svijeta i vremena. Uvijek će se ljudi dijeliti u odnosu na Isusa na one koji su za njega i one koji su protiv njega. Počevši od svog rođenja on se neprestano pokazuje kao onaj koji izaziva podjele i razlučivanja, i to tako da se tome nitko ne može oduprijeti, što znači da je i tobožnja ravnodušnost zauzimanje stava, dakako, protiv Isusa. U naše vrijeme, uz one koji se stvarno opredjeljuju za Isusa ili protiv njega, najviše je onih koji se samo prividno ili nikako za njega opredjeljuju. Ovo je dvoje danas najraširenije. Toliki su koji su samo prividno za Isusa, iako su u njegovo ime kršteni i njegovim Duhom pomazani. Fenomen prividnih kršćana prisutan je danas možda više nego ikada u povijesti. S druge strane, postoji i fenomen religiozne ravnodušnosti, koja je to, kako smo rekli, samo naizgled, dok je stvarno svrstavanje na Bogu protivnu stranu. Zato između onih koji izričito niječu Boga i onih koji su prema njemu ravnodušni nema nikakve stvarne razlike, kao što je nije bilo ni između onih koji su u Isusovo vrijeme na njegov spomen odmahivali rukom, a drugi mu radili o glavi. Po prvima bi kod rođenja bio umro od studeni i gladi, a drugi bi ga, da su mogli, direktno eliminirali. No, konačni rezultat je isti: eliminiranje Isusa, uklanjanje Boga iz svog života.

5. Draga braćo i sestre, Božić je opredjeljenja odnosno vrijeme ispitivanja vlastitog opredjeljenja za Isusa, kako ono ne bi bilo samo prividno, nego istinito, životno opredjeljenje. Potrebno je stoga ispitati koliko ima u nama onoga što je protivno Isusu, a protivan mu je svaki naš grijeh. Potrebno je zatim vidjeti koliko smo prema njemu ravnodušni, a to smo svaki put kad smo ravnodušni prema drugom čovjeku, osobito onom u nevolji. I kad se tako ispitamo, pozvani smo žarko moliti Isusa da nas on učini svojim pristašama i sljedbenicima, jer bez njegove pomoći bit ćemo i nadalje daleko od njega i njegova Kraljevstva. Neka nam, dakle, on pomogne da se oslobodimo prividnih opredjeljenja za njega i svakog drugog privida, kako bismo mogli hoditi u njegovoj istini i biti sinovi i kćeri Oca na nebesima, kao što je on, Isus, postao naš brat i suputnik. Amen.