Draga braćo i sestre!
1. Uvodne riječi mise ponoćke koju slavimo glase: „Radujmo se svi u Gospodinu: Spasitelj se naš rodio. Danas s neba pravi mir siđe.” A u evanđelju smo čuli riječi anđela pastirima: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin” (Lk 2, 10-11). Radujemo se, dakle, braćo i sestre, jer nam je rođen Spasitelj. Spasitelj od čega? Od ekonomske krize koja nas pritišće? Od nepravdi koje pogađaju najsiromašnije i najslabije? Od nesloge, rata i glada? Od bolesti i smrti? Kakvo je to spasenje što nam ga donosi Spasitelj čiji rođendan noćas slavimo? Možda ćemo brzo odgovoriti da on nije politički reformator, ekonomski vizionar, niti borac protiv socijalne nepravde i društvene marginalizacije. Ali ako bolje razmislimo, nećemo biti toliko sigurni da Spasitelj čije rođenje noćas slavimo doista nije ništa od toga, da spasenje koje nam želi darovati nema baš nikakve veze s političkim oslobođenjem, s borbom protiv nepravde i diskriminacije, s iskorjenjivanjem bolesti, sa zauzimanjem za ljepši i čovjeka dostojniji život? Drugim riječima, postat će nam sumnjivo možemo li spasenje koje nam on donosi vezati isključivo za onostranost, za život poslije smrti?

2. Kad bi ovo posljednje bilo točno, to bi značilo da Bogu naš zemaljski život nije uopće važan, da je ravnodušan prema nepravdama i trpljenjima tolikih svojih stvorenja i da mu je stalo samo do našeg života nakon smrti. To bi također značilo da se ni kršćani ne trebaju boriti za poboljšanje uvjeta života na zemlji, da mogu mirno promatrati nepravde i razne ljudske nevolje, svjesni da im je dužnost brinuti se smo za život na nebu. Prema tome, socijalni angažman Crkve i kršćana ne bi bili posljedica ni imperativ vjere koju ispovijedaju. Znamo, braćo i sestre, da to nije tako, jer čitavo Sveto pismo govori upravo suprotno pokazujući nam Boga koji se zauzima ne samo za vječni život čovjeka na nebu nego i za ovaj na zemlji, s ciljem da mu bude što ljepši i sretniji. Zato Bog u Starom zavjetu ne prestaje istupati protiv nepravdi i onih koji ih čine, kao ni protiv bolesti i drugih nevolja svoga naroda. Isto čini i Isus Krist, Spasitelj čiji rođendan noćas slavimo, koji je u nazaretskoj sinagogi, na početku svoga javnog djelovanja, na sebe primijenio riječi proroka Izaije: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4, 18-19).

Ako je to Kristovo poslanje, onda to mora biti i poslanje njegovih učenika i sljedbenika, dakle naše poslanje. Ako je Isus došao donijeti blagovijest siromasima, sužnjima proglasiti oslobođenje i vid vratiti slijepima, znači da je on Spasitelj koji s nama želi ostvariti bolji i ljepši život ovdje i sada, a ne samo osigurati nam život poslije smrti. Zato je, braćo i sestre, važno spasenje shvaćati cjelovito te jednakim žarom raditi kako na spašavanju čovjeka u povijesti tako i na onomu koje ima za cilj život vječni. To znači da kao vjernici ne smijemo ravnodušno, skrštenih ruku, promatrati onoga koji srlja u vječnu propast, ali isto tako ni onoga kojemu je ugrožena njegova zemaljska egzistencija nečovječnim uvjetima. Božić je izraz bezrezervnog Božjeg angažiranja u povijesti radi našeg potpunog ostvarenja na zemlji i na nebu. Radi toga je Otac nebeski poslao svoga jedinorođenoga Sina, čije ljudsko rođenje ove svete noći slavimo.

3. Krist je došao spasiti nas od grijeha. A grijeh je zlo koje razara naš zemaljski život i zatvara nam pristup u vječni. Te tragične posljedice grijeha opisane su veća na prvim stranicama Svetog pisma. Iz tog Bogom nadahnutog teksta vidljivo je kako grijeh razara čovjekov sklad s prirodom, kako narušava međuljudske odnose unoseći nepovjerenje među ljude te kako narušava ono temeljno, a to je odnos između čovjeka i Boga, do te mjere da čovjek više ne prepoznaje u Bogu dobrog oca nego svoga suparnika i neprijatelja. Konačno, prema Svetom pismu najtragičnija posljedica grijeha je sama smrt. Ona je u svijet ušla po grijehu, kao i svaki drugi nered i svako moguće zlo. Zato reći da nas Krist spašava od grijeha, da je svoje grijehe uzeo na sebe i ponio ih na križ, znači da nam je donio univerzalno spasenje, koje se može opisati kao stanje harmonije i sklada između čovjeka i prirode, među samim ljudima te odnos povjerenja i ljubavi čovjeka prema Bogu, koji nije prestao ljubiti nas i onda kad smo se odvratili od njega. I što je najvažnije, pobijedivši smrt i uskrsnuvši od mrtvih, on nam je otvorio i vrata vječnog života, koja smo si grijehom bili zatvorili. U tom je smislu Krist univerzalni i jedini Spasitelj čovjeka, koji je u korijenu uništio ono što čovjeka i sve stvoreno ugrožava i u smrt odvlači. Takvo spasenje nitko nije kadar ponuditi, a još manje omogućiti osim Krist jedini. To je, braćo i sestre, najdublji izvor božićne radosti, na koju nas je pozvala ulazna pjesma noćašnjeg bogosluženja, kao i riječi anđela pastirima koju smo čuli u evanđelju ove svete noći.

4. Znamo također da mnogi ne prihvaćaju Krista kao svoga Spasitelja. Ali istovremeno možemo reći da nema čovjeka koji ne žudi upravo za spasenjem kakvo nam Krist nudi. Svi ljudski napori tijekom cijele povijesti imaju za cilj ostvariti skladan odnos s prirodom, skladne i pravedne međuljudske odnose i odrediti se prema onomu što je ili koji je Izvor i Počelo svega. A kakvo će to određenje biti, ovisi o tome je li Izvor svega dobar ili zao, čovjeku naklonjen ili čovjeku protivan. Svi čovjekovi napori da bez Krista, sam svojim silama, ostvari spasenje koje nam Krist nudi i omogućuje pokazali su se i neprestano se pokazuju neuspješnima. Toga smo posebno svjesni u naše doba kada se čini kao da se, unatoč svim našim naporima da ga se smanji, nesklad između čovjeka i prirode, između čovjeka i čovjeka, kao i onaj između čovjeka i Boga sve više produbljuje i povećava. Slično je i s čovjekovim nastojanjima da sam svojim umnim silama otkrije koji je i kakav Izvor iz kojeg je sve poteklo, i koji je i kakav smisao života i smrti. Što se više oko toga trudi kao da manje zna i kao da upada u sve veće nejasnoće i nedoumice, pa i u besmisao.

5. Sve to govori da čovjek ne može biti sam svoj spasitelj. I ovdje vrijedi riječ pslamiste: „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi” (Ps 127). Ovo je, braćo i sestre, noć koja nas podsjeća da je Gospodin došao u svome jedinorođenom Sinu, rođenom od žene, da s nama gradi bolji svijet, svijet koji će biti siguran i udoban dom svim njegovim stvorovima. I ne samo to! On je došao također pomoći nam da gradeći s njime svoj zemaljski dom istodobno si izgradimo i onaj nebeski. Zato je ovo radosna noć, noć koja nas poziva da poslušamo riječ proroka koji i nama naviješta: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima koji što mrkli kraj smrti obitavah svjetlost jarka osvanu” (Iz 9, 1). Razumljivo je stoga što se želimo ove svete noći pridružiti anđeoskim zborovima koji iznad betlehemskih jaslica pjevaju: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” (Lk 2, 14). Ali, da bi nam to bilo moguće, potrebno je osloboditi se svega što nam ne dopušta čuti proročke glasove nade i nebesku pjesmu anđela, kao i svega onoga što nam korak otežava ili nas čak priječi u nastojanju da se pridružimo pastirima na njihovu putu do Betlehema i mudracima koji vođeni zvijezdom u njega stižu izdaleka. Odbacimo svoju oholost, svoju samodostatnost i umišljenost kako bismo se mogli pokloniti Spasitelju koji je rođen u jaslama i koji se želi roditi u srcu svakog od nas. Tim mislima i poticajima želim svima vama, kao i svima vašima sretan blagdan rođenja našeg Spasitelja Isusa Krista. Neka vas milost njegova spasenja zahvati i ispuni novom nadom i životnom radošću. Amen.