Prvi članak piše urednik lista dr. sc. Đurica Pardon, ujedno i župnik u zemljoradničkom slavonskom selu Punitovcima, pod naslovom „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti“. Pokušaj je to odgovora na pitanje je li „Božja volja“ da upravo oni koji se bave zemljoradnjom i obrađivanjem tla, uzgajanjem i priskrbljivanjem hrane za sebe i druge ljude izgledaju u očima Božjim i u očima drugih ljudi najveći kažnjenici i patnici, na čijim se leđima lomi kazna cijeloga ljudskog roda.

Drugi članak priredio je dr. sc. Domagoj Runje, franjevac i profesor na KBF-u Sveučilišta u Splitu, a obrađuje savjet iz knjige o Tobiji: „Dijeli kruh svoj s gladnima“ (Tob 4,16), u kojemu tvrdi da dijeljenje svojih dobara s drugima predstavlja nužni moralni i vjerski princip ponašanja koji je svakome ostvariv u okvirima njegovih mogućnosti. Treći članak obrađuje zaziv iz molitve Gospodnje: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“ (Mt 6,11), a priredio ga je dr. sc. Danijel Crnić, profesor na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu i župnik u Vukomercu. Četvrti članak dolazi iz pera dr. sc. Ivice Čatića, profesora na KBF-u Đakovu i župnika koji živi u plodnoj srijemskoj ravnici u župi Ruma. On opisuje temeljna načela rada vjerničke zajednice u Solunu pod naslovom Rad u solunskoj crkvenoj zajednici – „Ničiji kruh nismo badava jeli“.

Veza koja se nalazi između Boga i nas ljudi – kao i između svih bića koja se hrane – jest zemlja, plodno tlo koje rađa, koje daje sjeme, voće, povrće, vino i ulje. Putem hrane uspostavlja se najintimniji dodir između čovjeka i zemlje. Čovjek u svoje tijelo unosi hranu koja mu život daje. Hrana koju blagujemo povezuje nas s Bogom, jedne s drugima i s cijelim stvorenjem što ga je Bog nama na blagostanje povjerio. Kršćani su i danas pozvani biti produktivnim članovima društva u kojemu žive, a svojim primjernim i časnim radom pridonositi napretku crkvenog zajedništva izgrađujući međusobne odnose suradnje na dobrobit svih vjernika, svoje Domovine i stvorenja čitave Zemlje.