Predstavljena monografija "Vjera nas povezuje - Glaube verbindet uns. 1969.-2019."
Monografija
Heidenheim an der Brenz (IKA)
"Vjera nas povezuje - Glaube verbindet uns. 1969.-2019." naslov je monografije objavljene povodom 50. obljetnice Hrvatskih katoličkih zajednica "Bl. Alojzije Stepinac" iz Aalena i "Srce Isusovo" iz Heindeheima koje djeluju na području Biskupije Rottenburg - Stuttgart. Predstavljena je u Heidenheimu, u sklopu kulturno-zabavnog programa obilježavanja zlatnog jubileja postojanja spomenutih zajednica u subotu, 9. studenoga.
Monografiju je sa suradnicima uredio voditelj Zajednica vlč. Vilim Koretić, a predstavila ju je profesorica hrvatskog jezika iz Siska Nikolina Mesić. Primjetila je dinamiku života hrvatskih katoličkih zajednica prikazanu kroz niz dokumentiranih događaja: putovanja, hodočašća, proslava sakramenata, “svega onog truda kojega su ljudi uložili da bi njihova zajednica bila ono mjesto na kojem će se oni osjećati kao da su jedna velika obitelj, s obzirom da su mnogi od njih otišli od svojih obitelji i zapravo su ovdje oni jedni drugima najveća potpora i podrška.” Posebno dojmljivo je vidjeti kako naši ljudi u tuđoj zemlji ulažu napor da bi mogli slaviti misu na hrvatskom jeziku dok mi u domovini to shvaćamo vrlo komotno. Monografija pokazuje i vrlo lijepu suradnju hrvatskih zajednica s mjesnim župama. Prof. Mesić poručuje: “Čitajte monografiju, jer ona je jako dobar podsjetnik koliko je zajednica bitna i koliko su naši životi unutar zajednice bogati i raznoliki, a to je nešto što, čini mi se, često zabravljamo.”
Sadržaj monografije obiluje zanimljivostima o povijesnom nastanku prvotne misije u Aalenu utemeljene 18. studenog 1969., te kasnijem razvoju i sadašnjem djelovanju kroz dvije hrvatske katoličke zajednice – u Aalenu i Heidenheimu. Na 143 stranice nalaze se svjedočanstva pastoralnih djelatnika kao i njemačkih suputnika Hrvata u ovom dijelu zemlje. Uz povijesni dio, vrijedna su i promišljanja o emigraciji, integraciji i zajedništvu pod naslovom “u mjesnoj crkvi ‘biti kod kuće’. Osim duhovnog, monografija prati i kulturni život i razne aktivnosti zajednica. “Pastoralni, kulturni, duhovni i socijalni rad u Hrvatskoj katoličkoj misiji, uz ljudske propuste i nedostatke, ulazi u povijest hrvatske pastve i u povijest Crkve. Zato bih ovu monografiju-spomenicu najradije nazvao spomenikom onima koji su uložili najljepše godine svoga života i rada za svoj narod i Božje kraljevstvo”, navodi se u uvodnoj riječi urednika vlč. Vilima Koretića. Zahvaljuje i mjesnoj Crkvi, posebno Biskupiji Rottenburg-Stuttgart, cijelom njemačkom društvu što nailaze na potporu i što mogu nesmetano živjeti svoju vjeru, kulturu i običaje. Monografija sa zahvalnošću spominje i doprinos mjesne Crkve u pomoći Hrvatima za vrijeme Domovinskog rata, te ne zaboravlja Crkvu iz Hrvatske koja ih prati u molitvi, smjernicama i brigom za dušobrižničko osoblje koje ovdje radi s našim narodom. Cilj objavljivanja monografije istaknuo je u prigodnoj riječi i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić: “Monografija izrađena prilikom jubileja na svojim stranicama sabire događaje vezane uz život hrvatskih iseljenika da bi budućim generacijama Hrvata u Njemačkoj otkrivala lijepe, ali i uporišne postaje njihova ovozemaljskog putovanja.”
Predgovore u monografiji napisalo je više autora. Biskup Rottenburg-Stuttgarta mons. Gebhart Fürt primjećuje kako u njegovoj biskupiji, kojoj pripadaju i Aalen i Heidenheim, danas ima 75 tisuća Hrvata koji su vrlo dobro ukorijenjeni u svoju kulturu, tradiciju i vrijednosti. No, istodobno se iz njihova življenja može “crpiti bogatstvo njihove tradicije”, što obogaćuje sliku jedne Crkve sastavljene od svih jezika i nacija. Predsjednik Vijeća HBK i BK BiH za inozemnu pastvu mons. Pero Sudar, pak, u svom predgovoru ukazuje na trajnu napetost s kojom se susreću Hrvati u iseljeništvu, pa tako i u Njemačkoj: “Trajna i posvudašnja napetost starosjedilaca i došljaka, domaćih i stranaca zorno pokazuje kako je, i u prenesenom značenju, teško otići, a ostati, prilagoditi se, a ne prestati biti ono što se bilo. Iako su svi tvorci ‘novih svjetskih poredaka’ zagovarali i nametali asimilaciju kojom bi, zbog ‘mira i napretka’ manji trebali nestajati u većima i slabiji ojačati jače, ipak su mali nastojali očuvati ono po čemu su to što jesu i takvi kakvi jesu.” Stoga je poslanje hrvatskih katoličkih misija i zajednica, pa tako i onih u Aalenu i Heidenheimu, pomoći Hrvatima katolicima da se ne izgube u svakom smislu. “Možda i ne pomišljamo koliko je gubitak i izgubljenost otrgnuti se od svojih narodnih i vjerničkih korijena”, upozorava mons. Sudar. Osim čestitke, on s čitateljima Monografije dijeli i jednu dvojbu treba li čestitati na činjenicama i razlozima odlaska naših ljudi u tuđinu, koja sve više postaje njihova, pa time i naša: “Nad tom stoljetnom pojavom, koja sve više poprima zabrinjavajuće razmjere, trebalo bi glasno jadikovati, jer samo pustolovi i oni što slijede opasni zov izmišljenih potreba bez ljute nevolje napuštaju domovinu predaka i stoljetna staništa svojih obitelji. A bez traga nestaje narod čiji se sinovi i kćeri u pustolove pretvore.” Bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak zato ukazuje da “u svemu tome, mjesto i zauzimanje naših svećenika ima svoju nezamjenjivu ulogu; i oni su dijelili i dijele ‘radosti i nade, žalosti i tjeskobe’ svoga naroda.” Osim slavlja sakramenata i odgoja u vjeri mons. Huzjak primjećuje sveobuhvatnost odgoja za pripadnost svome narodu što omogućuju hrvatske katoličke zajednice: “Djeca i mladi u misiji su učili, osim vjerničkih sadržaja, vrednote kulturne tradicije hrvatskoga naroda kako bi bili svjesniji svojih korijena i svoje pripadnosti. U globaliziranom svijetu u kojem se tehnologijom nameće virtualni svijet bez čvrste pripadnosti određenoj kulturi i narodu, to je zasigurno vrlo važna uloga Hrvatskih katoličkih misija.”
Uz pomoćnog biskupa Matthäusa Karrera, čitateljima Monografije prigodnim se predgovorom obratio i vlč. dr. Tomislav Markić, nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, te vlč. Ivica Komadina, delegat za Hrvate u Njemačkoj koji su otkrili detalje povijesnog razvoja misija i zajednica na ovom području. Od 1969. godine, kada je ovdje bilo oko 10 tisuća Hrvata, s vremenom su nastale 43 misije i zajednice, među kojima i one u Aalenu i Heidenheimu. “Zadnjih godina, dolaskom novopridošlih Hrvata broj vjernika se znatno povećao. Pristigle su nove, mlade obitelji koje svojom mladošću i poletom vidno obogaćuju život Crkve u Aalenu i Heidenheimu i okolnim mjestima”, primjećuje vlč. Komadina i izražava želju da “svi mi, i sljedećih desetljeća živimo na ovim prostorima u vjernosti Bogu, da ‘životom potvrđujemo svoj krsni savez s Bogom i tako obnavljamo sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi’.” U nizu autora predgovora su i: dekan Ostalba Robert Kloker, dekan Fakulteta socijalnog rada u Heidenheimu prof. dr. Sven van Meegen, njemački župnici – u Aalenu vlč. Wolfgang Sedlmeier i u Heidenheimu sadašnji vlč. Tuan Anh Le i nekadašnji vlč. Jürgen Zorn, nekadašnji hrvatski dušobrižnici vlč. Josip Grošić i mons. Franjo Prstec, te predstavnici njemačkih gradskih vlasti i laici suradnici.
Naslovnicom Monografije dominira logo kojega je za proslavu 50. obljetnice Hrvatskih katoličkih zajednica Aalen i Heidenheim osmislio teolog Antonio Mlikota. U središtu je znamen križa “kao simbol nepokolebljive, stamene vjere našega čovjeka, svjetionik u tami svagdana iz kojeg isijava svjetlost koja se nježno pretapa u četiri crvena polja, otvoreno asocirajući na hrvatski grb koji je duboko ucijepljen u svaku poru naše prošlosti… Planine, klas žita i plavetnilo mora u sredini križa simbol su svih krajeva iz kojih pristigoše župljani ovih dviju slavljeničkih župa, od gora Bosne Srebrene, Hercegovine i Like, preko ravnica Slavonije, do mora Dalmacije te naše prelijepe Istre i zelenog Zagorja. Hrvatski pleter, utopljen u insignije hrvatskog grba i crvenilo mučeništva vjere, zaokružuje ovu cjelinu koja time prerasta u simbol presvete hostije. Živući Krist, kao početak i svršetak svega, Alfa i Omega, temelj naše vjere, korijen naše nade, izvor i eshaton života. Raširenih ruku, kroz simboliku križa, sve nas poziva k sebi, grli u svoje krilo očinskom nježnošću kao sinove i kćeri svoje. Ovdje u tuđini, on je razlog našeg okupljanja, očuvanja naše tradicije i običaja, našeg zajedništva.”