Mons. Segarić je začasni kanonik Stolnog Kaptola sv. Stošije i veliki podupiratelj Hrvatskog Caritasa cijelog svog života. Osobno je redovito davao i vjerničku zajednicu poticao na karitativno zalaganje i djelovanje. Imao je snažan osjećaj za potrebe Crkve u Hrvatskoj koju je neprestano pomagao tijekom svoga pastoralnog djelovanja u SAD-u. Don Janko je preminuo u 97. godini života i 71. godini svećeništva 5. studenoga u Svećeničkom domu u Zadru, gdje je živio od svoga povratka u Hrvatsku i rodnu Zadarsku nadbiskupiju 2001. g.

Don Janko je „ponosni Išćanin koji je pronio diljem svijeta ime svoga škoja Ista, hrvatskog naroda i Crkve kojoj je odano i zahvalno služio kao svećenik punu 71 godinu svećeništva. Kao vjerni učenik svoga Učitelja, zagledan u Kristovo lice, mons. Segarić bio je prožet čvrstom vjerom u Božju istinu o čovjeku koji nakon prolaznog zemaljskog života vječno živi. Stoga je držao da je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Za taj trenutak pripremao se osobito zadnjih godina. U utorak 5. studenoga prošao je iskustvo toga otajstvenoga prijelaza! Već se susreo s Božanskim Sucem gdje mu je nova i vječna istina potpuno otkrivena. Don Janko se ne treba više pitati. Mi koji smo na putu, valja nam samima sebi postavljati pitanje o vječnom životu. Don Janko je s vjerom živio i s vjerom je otišao s ovoga svijeta“, rekao je nadbiskup Puljić u propovijedi, istaknuvši da se na sprovodu i groblju „pojavljuju egzistencijalna pitanja o životu i smrti. Blagoslovljeni su ti trenuci koji nas potiču da razmislimo o egzistencijalnim pitanjima“.

„Zahvaljujemo mons. Segariću za uzoran svećenički život, što je propovijedao i svete tajne dijelio. Zahvaljujemo mu i za posljednju ovozemnu propovijed o Vječnoj Riječi i vječnom životu o kojem je i on toliko puta govorio kad je Kraljevstvo Božje navješćivao. Svima je poznato koliko je don Janko volio povjerene duše, svoje svećeničko zvanje i svećeničko društvo. Kao što je on volio ljude i svećenike, tako su i oni voljeli njega jer su osjećali kako ima za njih srca i razumijevanja. Hvala ti, dragi don Janko, za tvoje ljudsko i svećeničko svjedočanstvo, obilježeno ljepotom pažnje i finoće“, rekao je mons. Puljić.

Naime, to i nadbiskupovo zapažanje i naglasak iz don Jankove osobnosti, rekavši da ga je krasila ‘ljepota pažnje i finoće’, potvrđuje mišljenje svih koji su don Janka poznavali i u osobnim susretima doživljavali koliko je don Janko bio ‘svećenik gospodin’ u najpozitivnijem smislu te riječi. Bio je decentnog, uglađenog, finog nastupa, a prijateljski pristupačan. Svoje svećeništvo prožimao je istinskom ljudskošću, blizinom, pastirskom pažnjom, budeći u čovjeku poštovanje prema don Janku kao Bogu posvećenoj osobi, a istovremeno ga je osoba mogla osjetiti bliskim poput vlastitog oca, djeda, brata. Toj širini pogleda, prihvata i toplog zračenja don Jankove duše pridonijela je i formacija kad je kao bogoslov boravio s kandidatima iz cijelog svijeta u Francuskom sjemeništu od svoga dolaska u Rim 1942. g. do svoga svećeničkog ređenja 1948. g. Nadograđeno je to i kasnijim četiri desetljetnim boravkom u Americi gdje je služio među Hrvatima, ali i drugim narodima svijeta koji su ga poštovali a gravitirali su župi sv. Ante jer su živjeli na njenom teritoriju.

„U svom dugogodišnjem životu i 71 – godišnjem svećeničkom radu, mons. Segarić susreo je mnogo dobrih ljudi koji su mu pomagali ostvariti visoke svećeničke ideale. Zahvaljujemo mu za sve dobro što je činio za vrijeme svoga svećeničkog života. Iskreni izrazi suosjećanja njegovoj braći i sestrama s njihovim obiteljima, časnim sestrama milosrdnicama koje su vodile brigu o njemu, kleru Zadarske i nadbiskupije u Los Angelesu te vjernicima župe sv. Antuna gdje je služio punih 40 godina“, rekao je nadbiskup Puljić. Na kraju mise, životopis don Janka izložio je don Zdravko Katuša, župnik Ista i ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru.

Don Janko je njegovao pitomo domoljublje s jakim suosjećanjem za stradanje u domovini i poštovanjem za branitelje koji su životom platili slobodu. Don Janko je svoj doprinos u obrani živio na drugi način, šaljući materijalnu pomoć, pomoć u hrani i drugim potrepštinama narodu u domovini.

Pokrenuo je veliku akciju pomoći za Hrvatski Caritas kojemu je na razne načine tijekom rata slao novac, preko Njemačke, Švicarske i na druge dovitljive načine. Don Janko se jako osobno angažirao i poticao je župljane u LA-u da daruju donacije za domovinu. U različitim fazama tijekom Domovinskog rata don Janko je u Hrvatsku poslao 460.000 dolara pomoći, to se odnosi samo na donaciju u novcu. Također, kao zastupnik Zagrebačke nadbiskupije potvrđen od kardinala Franje Kuharića, ishodio je u pravnom postupku da 150.000 dolara koje je Zagrebačkoj nadbiskupiji oporučno ostavio jedan župljanin u LA-u, bude dostavljeno adresatu kojega je oporučitelj htio. S tim je novcem započeta obnova zagrebačke katedrale.

O. Božidar Nagy dolazio je u LA održavati duhovne vježbe. Iz toga njihovog poznanstva proizašla je želja don Janka da novčano pomogne i osnivanje hrvatskog hodočasničkog doma u Rimu ‘Domus Croata dr. Ivan Merz’. I za to je oduševio Hrvate u SAD-u te je prikupio 150.000 dolara za podizanje Domus Croate, što je bila desetina sveukupnog ulaganja u osnivanje toga doma. U zahvalno sjećanje na taj doprinos, u blagovaonici Domus Croate na zidu se nalazi fotografija župljana sv. Ante iz LA-a, uslikanih zajedno prije mise koja se služila uz dolazak pape Ivana Pavla II. u Ameriku, a mjesto Papina pohoda bilo je u blizini župe sv. Ante u LA-u.

Don Janko je cijelo vrijeme svoga života u Americi bio povezan s domovinom i konkretno je pomogao. Sa župljanima je bio pogođen svime što se događalo u Hrvatskoj na političkom, domoljubnom i duhovnom polju te su nastojali biti obavješteni o svemu što se događalo u domovini. Svoju radost na osobit način proslavio je na dan kad je Hrvatska međunarodno priznata. Išao je u crkvu Sv. Ante te je sam vukao stare konope kako bi zvonila zvona u slavlju zbog priznanja Hrvatske.

Kinezi koji žive na tom području oko crkve čudili su se zašto zvone zvona preko dana, čemu to ‘uznemiravanje’. Za taj čin doznali su i novinari iz LA Times-a, novine s više od milijun primjeraka dnevno. Došli su don Janku u župu i pitali ga što se događa. Odgovorio im je: „Ljudi Božji, danas je Hrvatska postala neovisna, međunarodno priznata država! Zato se tome radujemo ja i svi moji župljani“. Tako su don Janko i način njegove proslave međunarodnog priznanja Hrvatske došli i na stranice dnevnika LA Times.

Među svećenicima koji su ispratili don Janka na sprovodu bili su i mons. Fabijan Svalina, ravnatelj Hrvatskog Caritasa i HKM-a, te vlč. Vlatko Poljičak, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije kojega s don Jankom povezuje dugo prijateljstvo od suradnje u LA-u.

U sjećanju na don Janka, nakon sprovoda mons. Svalina u izjavi za IKU rekao je: „Don Janka poznajem više od 30 godina, kada sam još kao dječak bio pozvan kod svog ujaka don Vlatka Poljičaka u LA. Don Janko je tada preuzimao župu od don Srećka Diomartića. Od tada su se ostvarivali naši kontakti. Posebice kroz dane kad sam postao svećenik, više puta sam boravio u LA-u kada je don Janko tamo bio župnik. I kada se vratio u Zadar, naši kontakti ostali su do zadnjih dana njegova života. Zaista je ostavio duboki trag kao vrijedni svećenik koji je do zadnjega pratio što se događa u Crkvi u svijetu, pratio je i kako mi to kao crkveni medij u Hrvatskoj pratimo. Osobito me fascinirala don Jankova zauzetost za pomaganje, za Caritas, posebice za Hrvatski Caritas. Za vrijeme Domovinskog rata, zajedno sa svojim župljanima priskrbio je veliku pomoć za potrebite u Hrvatskoj. Zanimljivo kako je taj njegov entuzijazam za pomagati ostao u don Janku do zadnjih dana njegovog života. On je kao svećenik nastavio i dalje pomagati Hrvatski Caritas i to redovito, koristeći Internet. I kada bi nešto zaštekalo, nije mu prošlo, on bi me nazvao i rekao: ‘Fabijane, molim Vas, provjerite je li prošao novac. Ovdje mi ništa ne kaže’.

Do zadnjeg trenutka ostao je vjerni prijatelj Hrvatskog Caritasa i prijatelj sirotinje“, istaknuo je mons. Svalina.

To može dodatno svjedočiti baš i zato jer je ravnatelj HC-a. „Ne samo iz osobnog razloga jer ga poznajem, nego i zbog onoga što znam da je don Janko činio za Caritas, baš sam htio svojim sudjelovanjem i prisutnošću na sprovodu reći mu ‘Hvala!’ za sve veliko djelo koje je učinio. I zaista uime svih koji su bili korisnici te pomoći koju je don Janko prikupljao, koju je on sam osobno od sebe darivao – reći ‘Hvala, don Janko!’. Ne samo tijekom Domovinskog rata, nego i poslije je imao veze s Caritasom. Kad je počeo rat, bio je u kontaktu s ondašnjim ravnateljem HC-a mons. Vladimirom Stankovićem. Župa sv. Ante u LA-u i vjernici sudjelovali su u prikupljanju velike pomoći za stradale u domovini. Ali don Janko nije posustao ni nakon toga, kada je prestao biti župnik. I dalje je, kao umirovljenik, osobno iz svojih primanja i imovine koju je imao, gotovo svaki mjesec izdavao određena sredstva na račun Hrvatskog Caritasa“, istaknuo je mons. Svalina.

Vlč. Vlatko Poljičak, posljednjih godina prije svoga umirovljenja bio je župnik u nadbiskupiji Los Angeles, u španjolsko-američkoj župi. Zatim je došao pomagati u don Jankovu župu sv. Ante kao tzv. ‘stariji svećenik’ jer je to velika zajednica po broju vjernika koji žive raspršeni na velikom području. Vlč. Poljičak svećenik je 54 godine koji sada živi u Svećeničkom domu u Đakovu. „Apsolutno sam želio doći ispratiti don Janka. Bili smo povezani do zadnjih dana njegovog života. Nekidan smo se čuli, razgovarali smo. On je bio posebno drag u maloj zajednici engleskog govornog područja koja se okupljala u crkvi Sv. Ante u LA-u. To su bili uglavnom Kinezi, Filipinci, Vijetnamci, ali taj svijet jako je volio don Janka. Kad god idem u LA, oni uvijek pitaju za njega. Ovih dana dvije gospođe iz te zajednice bile su na kruzeru u Zadru pa su ga došle pozdraviti. Onda je on mene zvao da podijeli tu radost i djelovao je uobičajeno. Rekao mi je: „Ništa me ne boli, samo sam slab“. I eto, ugasnuo se, usnuo je u Gospodinu. Evanđeoski trebamo reći: ‘Kad učinite sve što trebate učiniti, kažite, sluge smo beskorisni“, rekao je vlč. Poljičak. Don Janka poznaje od 1982. g. Vlč. Poljičak otišao je kao misionar ‘fidei donum’ u Južnu Ameriku gdje je bio 12 godina. Odatle je prešao u Kaliforniju, gdje je radio s useljenicima iz Južne Amerike koji prvenstveno govore Španjolski jezik te je u LA-u upoznao don Janka. Sveukupno 40 godina boravio je u Južnoj i Sjevernoj Americi. „Mi smo bili bliski, don Janko je kao svećenik bio na svom mjestu u svakom pogledu: revan, pobožan, obziran, vrlo susretljiv prema narodu, zaista izvanredan svećenik. Možda malo bojažljiv, popustljiv. Nije da on nije imao svoj stav, nego nije želio sukobe. Nastojao je svakim mogućim načinom izbjeći osobne i sukobe u zajednici, ali nekad treba presjeći. On to nije želio, da ne povrijedi nekoga“, rekao je vlč. Poljičak, našalivši se da on tako gleda ‘možda iz svoje kupreške perspektive’.

No, upravo je tu svoju blagu narav u međuljudskim odnosima propitivao don Janko u posljednjim godinama svoga života pripremajući se za susret s Gospodinom, žaleći je li zbog toga propustio učiniti nešto što je trebalo. „Blagost nekada nije baš najbolja osobina, kada treba reći pravu riječ, a zbog blagosti se čuvate da ne kažete što je potrebno. Onda niste postigli ono što ste trebali postići, staviti svaku stvar na pravo mjesto, a zbog svoje blage naravi niste to učinili, pa je nešto propušteno. To se meni više puta događalo. U zadnjim godinama života promišljam što nisam učinio zbog svoje blagosti, neovisno o tome kako će ta odluka djelovati na dotičnu osobu. Zbog svoje naravi to nisam učinio. Smatram da sam nekad trebao drugačije postupiti“, rekao je don Janko u razgovoru za emisiju ‘Od Krista pozvani’ HKR-a deset mjeseci prije svoje smrti, emitiranoj na don Jankov 96. rođendan, 12. siječnja 2018. g. Sedamdeset godina svoga svećeništva proslavio je služeći misu 18. prosinca 2018. g.

Po blagosti svoje naravi i nauka poznati su i sveci koji su bili omiljeni don Janku. To je sv. Franjo Saleški, čiji je način pobožnosti prihvatio u francuskom sjemeništu. Svakoga dana, uz osobne molitve, don Janko je dan počinjao i završavao sa sv. Franjom Saleškim. Iz njegova molitvenika čitao je jutarnju i večernju molitvu čiji je autor Saleški, koji je imao poseban doticaj na don Jankovu duhovnost, potrebu povezanosti s Bogom u svim trenucima, osobito u teškima. Volio je i sv. Leopolda B. Mandića čiju je ispovjedaonicu pohodio ubrzo nakon svečeve smrti.

Veliki i duboki trag u životu don Janka ostavio je hrvatski mučenik o. Petar Perica, autor poznatih pjesama ‘Rajska djevo, Kraljice Hrvata’ i ‘Do nebesa nek’ se ori’ čiji je lik na sličici don Janko imao pred sobom za radnim stolom u Svećeničkom domu. O. Perica je dvije godine bio duhovnik don Janku u sjemeništu u Šibeniku. Tu je don Janko živio od svoje 12. godine i pohađao klasičnu gimnaziju te je maturirao 1942. g. „O. Petar nam je držao svako jutro duhovni nagovor. Dok sam bio teško bolestan, imao sam 12 godina, o. Petar svaki dan bi dolazio u moju bolničku sobu u sjemeništu. Već sam bio izbrisan. Toliko sam bio bolestan da sam trebao poći dragom Bogu ususret. A doživio sam kasne godine, hvala Bogu. O. Perica me svaki dan posjećivao dok je bio u sjemeništu, molio je nada mnom i ja s njime. Rekao bih, njegovim zagovorom ja sam ozdravio od te teške bolesti. Dao mi je Bog da njegovim zagovorom i Božjom milošću preživim taj teški trenutak i dođem u kasne godine. Hvala, pater Perica! Uvjeren sam da se moje ozdravljenje dogodilo i njegovom zaslugom“, rekao je don Janko u spomenutoj emisiji.

Na Papinskom sveučilištu Gregoriana završio je filozofsko-teološki studij i kanonsko pravo. Za đakona je zaređen 28. studenoga 1948. g. u kapeli Svete Klare francuskog sjemeništa u Rimu. Za svećenika Zadarske nadbiskupije 18. prosinca 1948. g. u Lateranskoj bazilici zaredio ga je pomoćni rimski biskup Luigi Traglia. Mladu misu slavio je 19. prosinca 1948. g. u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu. Propovijedao je mons. Krešimir Zorić, a za vrijeme mise pjevao je zbor Francuskog sjemeništa. Zaredio se u zajedništvu s oko 50 svećenika iz različitih zavoda u Rimu. Na dan svoga ređenja imao je milost i smatra blagoslovom da je preko Hrvatskog programa Radio Vatikana mogao uputiti prigodnu riječ i dati blagoslov svim slušateljima u Hrvatskoj, osobito svojoj majci i obitelji.

U Hrvatskom zavodu sv. Jeronima boravio je od 1949. do 1960. g., kada odlazi u Ameriku. Nije se mogao vratiti u Hrvatsku zbog komunizma te je zadarski nadbiskup Mate Garković prihvatio njegovu molbu da ode drugdje. Neki koji su se vratili, a studirali su s don Jankom u Rimu, završili su kao mučenici u Albaniji. Dekretom zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka, don Janko je ekskardiniran iz Zadarske nadbiskupije 22. svibnja 1971. g. U nadbiskupiju Los Angeles inkardiniran je 16. srpnja 1971. g. Don Janka je u LA pozvao tamošnji župnik mons. Srećko Diomartić, rodom iz Zlarina, da bude pomoćnik u župi sv. Ante Padovanskog. Don Srećko je umro u 102. godini života 2016. g., a na njegovu sprovodu bila su šestorica biskupa i jedan kardinal. Sv. Ante je među najstarijim američkim župama, ustanovljena 1910. g. Hrvati koji su živjeli na tom području htjeli su imati crkvu gdje bi se molili na hrvatskom jeziku.

Don Srećko i don Janko radili su zajedno na duhovnom i materijalnom planu kao dva brata u župi koju je trebalo obnoviti i podići. Prije njih župu sv. Ante vodio je poljski župnik. Don Janko je bio župni pomoćnik mons. Diomartiću od 29. lipnja 1960. do 2. kolovoza 1986. g., kada je don Janko imenovan župnikom župe. Župnik je bio do 30. lipnja 1998. g. Na župničkoj službi naslijedio ga je njegov dotadašnji župni pomoćnik don Petar Vuletić, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije. No, don Petar je nakon tri mjeseca naglo preminuo, pa je uprava nadbiskupije LA-a imenovala don Janka 28. listopada 1998. g. privremenim administratorom župe. Iako je bio službeno umirovljen, u toj službi ostao je do 30. lipnja 1999. g., kada je župnikom imenovan don Mate Bižaca, dotadašnji župni pomoćnik u crkvi Mary Star of the Sea u San Pedru. Za vrijeme službe u LA-u, don Janko i don Srećko pastoralno su brinuli i za hrvatsku zajednicu u San Pedru u crkvi Marije Zvijezde mora, do dolaska don Mate Bižace.

Don Janko je obnovio župu sv. Ante uključivši u rad i suradnike vjernike laike. Na teritoriju te župe zapravo nema Hrvata. Najbliži Hrvat koji živi blizu crkve Sv. Ante udaljen je od nje desetak kilometara. Don Janko je isticao kako svi Hrvati koji dolaze u tu njima udaljeniju crkvu iskazuju ljubav i trud, jer su mogli pohoditi i crkve koje su im bliže. U njegovo vrijeme na misu bi redovito dolazilo 1000 ljudi, oko 2000 Hrvata bilo je povezano s tom župom. Don Janko je sustavno pohodio obitelji koje je želio podrobnije upoznati dugo se zadržavši u blagoslovu obitelji i doma.

Župa sv. Ante uz crkvu je imala dvoranu koja nije bila dovoljna za potrebe župe a bila je mjesto vjerskih, socijalnih, društvenih i političkih okupljanja svih Hrvata iz Južne Kalifornije. Tu su se okupljala kulturna društva, Hrvatska katolička akcija. Don Janko je inicirao i predvodio izgradnju velike župne dvorane u vrijednosti većoj od tri milijuna dolara. Prijatelji, dobrostojeći pojedinci dali su i 50, 100 ili 150 tisuća dolara donacije. Arhitekt Frank Politeo izradio je nacrt dvorane na tri kata čija je gradnja trajala godinu dana. Pastoralni centar sv. Ante, jedan od najljepših hrvatskih centara u SAD-u, ima 100 parkirnih mjesta, u maloj dvorani kapaciteta 100 ljudi vjernici se sastaju nedjeljom poslije mise na razgovor i okrepu. Velika dvorana može primiti 600 ljudi, predviđena je i za održavanje vjenčanja, u njoj se nalazi i pozornica za glazbeni sastav. Tu je i više prostorija za vjeronauk, sastanke, pohađanje Hrvatske dječje škole sv. Ante koju je don Janko osnovao i djeluje do danas te Dječje školu za učenje Hrvatskog jezika, povijesti i običaja. Tu se okupljaju sva društva iz LA-a, crkvena i druga, a Hrvati se poučavaju folkloru. Sa župnim tamburaškim zborom u Los Angelesu (St. Anthony Tamburica & Kolo ‘Club Croatian’) don Janko je izdao dvije ploče: Croatian Melodies i Croatian Sounds – Hrvatski zvuci.

Kod izgradnje nove katedrale u Los Angelesu, don Jankovom zaslugom postavljen je motiv zavjetnog hrvatskog križa iz Nina na portalu katedrale, a u katedrali na velikoj tapiseriji izrađen je poput reljefnog mozaika lik bl. Alojzija Stepinca. Na katedralnom trgu na višejezičnoj fontani postavljen je i hrvatski natpis. Sve su to tragovi don Jankove ljubavi prema domovini matici i hrvatskom narodu čije je znakove opstanka želio učiniti prisutnima i u Americi.

Don Janko je 1963. g. osnovao Hrvatski radio koji je svake subote u 13 sati prenosio polusatnu hrvatsku vjersku emisiju da bi Božja riječ došla do udaljenijih župljana. Ta postaja četvrtinu svoga programa emitirala je vjerski sadržaj, a don Janko je vodio i uređivao razne emisije. Uređivao je na hrvatskom i engleskom jeziku nedjeljni župni list i povremeno glasilo ‘Vjesnik hrvatske župe sv. Ante’.

Za svog skoro 19-godišnjeg života u Zadru, don Janko je ostao povezan sa župljanima u LA-u. Za blagdane su izmjenjivali čestitke. Ljeti bi ih susretao na zadarskoj Kalelargi te su ga za svog boravka u domovini željeli pozdraviti i s njim popričati. Don Janko je do zadnjih mjeseci svoga života išao u šetnju s kolicima ispred sebe zadarskom rivom i središtem grada. Svi su se divili njegovoj upornosti, bio je poticaj drugim umirovljenicima i starima da se ne predaju. Don Janko je volio prirodu, kretanje i bio je raspoloživ za razgovor. Dok je u blizini Svećeničkog doma bio kino, otišao bi i na filmske projekcije. Svojevremeno je sudjelovao i na svečanosti dodjele Oscara u LA-u.

Don Janka je do posljednjega trenutka krasila oštroumnost, lucidan, bistar um, na čemu je Bogu bio zahvalan, a najviše je bio zahvalan za dar svećeništva. Imao je dvije domovine, Hrvatsku i Ameriku. „Ali prva je uvijek ona gdje ste se rodili, to je vaša majka. Ljubim Hrvatsku i volim je svim svojim srcem. Amerika je moja druga domovina čiji sam državljanin. Neka ljudi ljube i poštuju obje domovine i nastoje biti dobri građani u Hrvatskoj i Americi. Budite vjerni u svemu što poduzimate kad se približavate Gospodinu“, poručio je don Janko u emisiji deset mjeseci prije smrti.

Don Janko je, prema njegovoj oporučnoj želji, pokopan u grobnici gdje počivaju zemni ostaci don Jankova strica mons. Tome Segarića (1889.-1961.), njegovoga barbe. Don Toma je zaslužan za don Jankovo zvanje svećenika. On je don Janka potaknuo da postane svećenikom, molio je za njega i materijalno uzdržavao don Jankovo školovanje. Don Toma je bio dugogodišnji župnik u rodnom Istu koji je preživio otmicu njemačkih nacista kad je bio u grupi otetih četrdesetak Išćana kao taoca, od kojih ih se gotovo 30 nije vratilo. Među tada otetima bio je i don Jankov otac koji je preživio nacistički logor u Dachau. Don Toma je bio i kanonik Kaptola Zborne crkve Svete Marije u Pagu.

Don Janko rođen je 12. siječnja 1923. g. u obitelji s devetero djece (četiri brata i pet sestara) na Istu, od oca Mate i majke Romane rođ. Smoljan koji su se bavili pomorstvom i trgovinom. Don Janko je bio drugo dijete po redu u obitelji, a s 12 godina otišao je u šibensko sjemenište, 1934. g. U Šibeniku je 1942. g. maturirao u klasičnoj gimnaziji. Kad su don Janku umrli roditelji i sestra, jugoslavenske vlasti nisu mu dozvolile sudjelovati na sprovodu.

Don Janko je treća generacija svećenika u obitelji Segarić. Prije očeva brata mons. Tome Segarića, svećenik je bio i don Šime Segarić koji je 1865. g. dao izgraditi crkvu Gospe od Zdravlja koju Išćani pohode za blagdan Gospe od Zdravlja. Crkva se nalazi na vrhu išćanskog otočkog brda Straža, paralelno s uvalom Široka, uz čiju se obalu nalazi groblje u kojem je pokopan blagi svećenik glagoljaške župe Ist čije je srce kucalo za cijelu Hrvatsku u domovini i svijetu – mons. Janko Segarić. Za vrijeme don Jankova ispraćaja puhalo je jako jugo, simbolični podsjetnik na nevere života koje je don Janko proživio od svoje najranije dobi. No, nijedna društvena nedaća koja se tijekom II. svjetskog rata i poraća teško održavala i na Crkvu i svećeništvo koji su dijelili sudbinu svoga naroda, ni mora ni oceani, nisu udaljili don Janka od ljubavi i privrženosti za domovinsku Crkvu i rodnu grudu gdje je i poželio počivati do uskrsnuća tijela.

Počasnim prelatom Njegove Svetosti (monsinjorom) don Janko je imenovan 30. studenoga 1999. g. Počasnim kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru imenovan je 31. ožujka 1984. g.