Uvodno se prisjetio kako se formirala prva misija za Hrvate katolike na ovom prostoru: “Naš se narod počeo doseljavati ovdje 60-ih godina XX. stoljeća. Posebno su se okupljali oko tada razvijene metalne industrije u tvrtki Voith za proizvodnju getriba. Događalo se da su ponekad čitave kompozicije vlakova dovozile ljude iz Siska i okolice na ovo područje. Osjetila se potreba za pastoralnom skrbi. Prvi svećenik koji je počeo skrbiti za njih bio je svećenik Barske nadbiskupije Marko Bakočević. Danas su ljudi razasuti po okolnim mjestima i selima. Prostor naše misije, a danas ovih dviju katoličkih zajednica, proteže se na 160 kilometara. Pastoral je bio na kotačima, i pojedine skupine okupljale su se u više mjesta: Gerabronn, Crailsheim, Schorndorf, Aalen i Heidenheim. Sjedište misije bilo je Aalen. S dolaskom vlč. Josipa Grošića, a prije je bio fra Kruno Vukušič, dobivamo misijske prostorije u Aalenu, a kasnije i u Heidenheimu, što je puno značilo za naše ljude, da se imaju gdje okupljati.” Na pitanje što je ključno za opstanak prvih pedeset godina, vlč. Koretić kaže: “Nama je središte i u našem logu – Križ i Hostija. I to drži naš narod, jer svi naši ljudi koji dolaze u crkvu i sudjeluju u misama, djeca su pretežno u gimnazijama, ministriraju, sudjeluju u folkloru. Moćni su na kulturnom i duhovnom području oni koji su povezani s misijom i Euharistijom. I Euharistija ima svoju snagu, mi to vjerujemo i smatramo da je to jedina prava poveznica.” Svećeniku na obje lokacije, u Aalenu i Heidenheimu, uvelike pomažu vjernici laici, odbornici i članovi pastoralnih vijeća – po osam članova u svakom mjestu. “Oni su sa župnikom pravi motori koji sve pokreću, pod uvjetima u kojima jesmo. Imamo specifični način slavljena pričesti ili što drugo, jer smo mali, pa nam ta gotovo obiteljska povezanost treba. Primjerice, slavlja se organiziraju tako da svaki prvopričesnik može pozvati svoje goste, njih 20-30, pa cijela zajednica sudjeluje u organiziranju slavlja, druženja i hrane za uzvanike.”

Statistike u Njemačkoj su posebno osjetljiva tema. “U Aalenu je trenutno 400-injak vjernika, a u Heidenheimu 700-injak. No, to je varljivo. To je broj koji nam Nijemci priznaju. Organizirali su nas u zajednice, više nismo misije koje bi imale veliko područje i pastoral na području čitave misije, nego smo sada samo na području određene pastoralne jedinice. U Heidenheimu ima 5 župa, ali 3 su u pastoralnoj jedinici i nama se računaju samo oni Hrvati koji su u toj pastoralnoj jedinici, bez obzira što nam se pridružuju Hrvati i iz drugih mjesta. Oni se broje u njemačkim župama i porez koji plaćaju ide Nijemcima, a ne nama.”

Budući da je u Aalenu i Heidenheimu već 22 godine, vlč. Vilim kaže da je i dalje živa veza Hrvata s hrvatskom katoličkom zajednicom, ali primjećuje da je malo pala odgovornost za kulturni život zajednice:

“Djeca više nemaju osjećaja i potrebu žrtvovati. Njima je dovoljno kad zajedno gledamo utakmicu i navijamo. I to je sve. No, to nije ono po čemu možemo opstati. Ali, ima nešto ohrabrujuće što vidimo, primjerice, u ispovijedima za Božić i Uskrs, ali i za duhovne obnove. Događa se da nam tri generacije budu na ispovijedi: djeca, roditelji i djedovi i bake. Puno je mladih na ispovijedima. Vjerujem da je to znak naše povezanosti. Zato i jest geslo naše proslave ‘Vjera nas povezuje!'”

I hrvatske katoličke zajednice u Aalenu i Heidenheimu osjećaju dolazak novog broja Hrvata u Njemačku. Vlč. Koretić, međutim, primjećuje “da su ti ljudi koji dolaze zavedeni.” I dalje objašnjava:

“Smisao njihova dolaska je nešto zaraditi i dobro se s tim novcem provesti (npr. kockarnice). Mnoge stvari ljude odvedu s pravoga puta, pa se dogode izgubljene obitelji i puno negativnog, jer su došli u ralje demokratskog liberalnog društva gdje je potrebno biti naoružan da bi se moglo oduprijeti ovakvom načinu života.”

Na upit o tome jesu li se Hrvati asimilirali u njemačko društvo, te polako udaljili od hrvatskih zajednica, naš sugovornik kaže:

“Njemački narod je divan, i nama je pružio divno gostoprimstvo. No, kad vas taj narod zagrli, onda znajte da će vas i asimilirati, nije taj zagrljaj samo zbog ljubavi. Oni su jaki, štite svoje nacionalne interese.”

Zanimljivo je pitanje i o tome zašto su hrvatske zajednice “podstanari” u njemačkim crkvama, do mjere da se naplaćuje najam crkve za slavlje svetih misa?

“Ni po crkvenom ni po državnom zakonu Hrvati ne mogu imati svoje crkve. Ne može biti država u državi niti crkva u crkvi. Zato su Nijemci išli na to da su osnovali zajednice. Mi smo administrativne župe, a njemačke župe su nam pravni nositelji svega. Mi smo na području crkvenog prava izgubili pravo na matice krštenih, vjenčanih. Sve se vodi kod Nijemaca, u njemačkim župama. Upisuje se u njemačku župu, a sa 18 godina se može izjasniti kao Hrvat katolik. Sva naša djeca rođena nakon 2000. godine vode se kao Nijemci, dok se sa 18 godina ne izjasne da to nisu. I to je gubitak za naše zajednice, jer ljudi nemaju potrebe to mijenjati nakon 18. godine. Sličan problem je i na drugoj razini kad je potrebno poći u konzulat i reći da ne pripadaju u ključ Jugoslavena, već Hrvata. Kad se naša država stvarala svi koji se nisu prijavili kao Hrvati ostaju Jugoslaveni. Tako da Njemačka ima još uvijek dosta Jugoslavena, a zapravo su Hrvati. Za Nijemca je broj sve. I ako mi nemamo pravu evidenciju Hrvata katolika, to će jednoga dana postati velika poteškoća.”

Što izdvojiti kao pastoralne izazove za voditelja Hrvatskih katoličkih zajednica Aalen i Heidenheim? “Najveći izazov? Kako biti svjedok vjere. I velike su brige za naš narod, jer svijest našeg naroda, uz sve ovozemaljske brige, je u drugom planu. Obitelji kad kupe kuću ili stan, sve manje imaju vremena za obitelj i Boga. A to je vrlo opasno i za budućnost našeg naroda, ali i tih obitelji.” Mogu li pružiti pomoć Hrvatima koji sada dolaze u potrazi za boljim životom? “Kao svećenici malo možemo pomoći, ali imamo snagu u narodu, pa preporučamo jedne drugima. I u zajednici ljudi doista mogu osjetiti konkretnu pomoć i u traženju posla i smještaja.” Vlč. Koretić s nama je podijelio i svoje nade: “Moje nade su da će narod vidjeti i naučiti od onoga što se događa europskim bogatim narodima, da je bogatstvo opasnost, i nije Isus uzalud rekao da će teško deva kroz iglene ušice, pa tako i bogataš u kraljevstvo nebesko. Blagostanje odvlači čovjeka od čovjeka.Čovjek se u svojoj podsvjesti osjeća kao bog i onda mu Bog ne treba. Onda se zapušta sve, pa i sveta misa. A bez toga nema niti vjerskog života. Vjerski život je potrebno njegovati. Kao što je potrebno njegovati bračnu ljubav, voće, cvijeće… sve plemenito treba njegovati. Molitva je ona koja svjetlom Duha Svetoga ljude drži u razboritosti, vjeri, da se ne daju poljuljati niti zavesti u društvu koje nije sklono Crkvi i Bogu.”

I na kraju razgovora, još malo statistike. U Njemačkoj djeluju 93 misije sa gotovo devedeset svećenika koji uvelike surađuju i povezuju se. Osim duhovih vježbi, tu je i godišnji pastoralni skup kojega priprema Ured za dušobrižništvo Hrvata u Njemačkoj sa sjedištem u Frankfurtu. Svi oni stoje na raspolaganju Hrvatima kojih trenutno, po službenim statistikama u Njemačkoj ima oko 500 tisuća. No, vlč. Koretić kaže da bi realno taj broj mogao biti veći: “Mnogi su sada došli i nisu ni svjesni što su si učinili time što se nisu prijavili kao katolici, iako sudjeluju u misama i prakticiraju vjeru, ali tu su informaciju preskočili dati u administraciji.”