Poštovani gospodine Savezni Predsjedniče, gospodine Predsjedniče Savezne skupštine, gospođo savezna Kancelarko, gospođo Predsjednice Saveznoga vijeća, dame i gospodo zastupnici!

Čast mi je i radost govoriti pred ovim visokim Domom, pred Parlamentom moje njemačke Domovine, koji se sastaje ovdje kao demokratski izabrano predstavništvo naroda, kako bi radio za dobro Savezne Republike Njemačke. Želim zahvaliti predsjedniku Savezne skupštine, na njegovu pozivu da održim ovaj govor, kao i za srdačne riječi pozdrava i poštovanja s kojima me je dočekao. U ovom trenutku obraćam se vama, poštovane dame i gospodo, svakako i kao vaš sunarodnjak, koji je cijeloga svog života svjestan povezanosti sa svojim podrijetlom, i prati sudbinu njemačke domovine sa suosjećanjem. Ali pozivnica da održim ovaj govor upućena mi je kao Papi, Rimskom biskupu, koji nosi vrhovnu odgovornost za katoličko kršćanstvo. Pri tome priznajete ulogu koju Sveta Stolica ima kao partner u zajedništvu narodâ i državâ.
Polazeći od ove svoje međunarodne odgovornosti, htio bih vam iznijeti neka razmišljanja o osnovama slobodne pravne države.

Dopustite mi da započnem svoja razmatranja o osnovama prava kratkim ulomkom iz Svetoga Pisma. U Prvoj knjizi o kraljevima prepričava se da je Bog pozvao mladoga kralja Salomona, kada je stupio na prijestolje, da nešto slobodno zamoli. Što će mladi vladar tražiti u tom trenutku? Uspjeh – bogatstvo – dug život – uništenje neprijatelja? On ne moli ništa od toga. On moli: “Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla” (1 Kr 3, 9). Biblija nam ovom pripoviješću želi reći što za jednoga političara u konačnici mora biti važno. Njegovo krajnje mjerilo i temelj njegova rada kao političara ne smije biti uspjeh, a još manje materijalna dobit. Politika mora težiti za pravdom, tako da stvara temeljne uvjete za mir. Naravno, političar će tražiti uspjeh, bez kojega on uopće ne bi imao mogućnosti za učinkovito političko djelovanje. Ali uspjeh je podložan mjerilu pravde, volji za pravom, i razumijevanju prava. Uspjeh također može biti zavodljiv, i tako otvoriti put prema izopačenju prava, prema razaranju pravde. “Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine?”, rekao je nekoć sveti Augustin.[1] Mi Nijemci znamo iz svoga vlastitog iskustva, da te riječi nisu prazan bauk. Doživjeli smo da se moć odijeli od prava, da moć stoji nasuprot pravu i gazi ga, tako da je država postala oruđe za razaranje prava – vrlo dobro organizirana razbojnička družina, koja je mogla ugroziti cio svijet i dovesti ga na rub ponora. Služiti pravu i braniti se protiv vladavine bespravlja jest i ostaje temeljna zadaća političara. U povijesnom trenutku, u kojem je čovjeku zapala do sada nezamislivu moć, ta je zadaća posebno prijeko potrebna. Čovjek može uništiti svijet. On može manipulirati sobom. On može, u neku ruku, stvarati ljude i ljudima isključiti ljudskost. Kako prepoznajemo što je pravo? Kako možemo razlikovati između dobra i zla, između istinskoga i prividnoga prava? Salomonova molba ostaje odlučno pitanje pred kojim stoje političar i politika, pa i danas.

U velikom dijelu stvari koje se trebaju pravno regulirati, većina može biti dostatan kriterij. Ali, očito je da za temeljna pitanja prava, kod kojih se radi o dostojanstvu čovjeka i čovječanstva, načelo većine nije dostatno: svaka osoba koja nosi odgovornost mora sebi pri stvaranju prava tražiti kriterije svoga usmjerenja. U trećem je stoljeću veliki teolog Origen ovako opravdao otpor kršćana prema određenim tada postojećim pravnim sustavima: “Kada bi se netko zatekao među Skitima, koji imaju bezbožne zakone, i bio prisiljen živjeti među njima… tada bi on vrlo razumno postupio, kada bi u ime zakona istine, koji je kod Skita upravo protuzakonje, zajedno s istomišljenicima formirao udruge također protivne postojećem sustavu.”[2]

Iz ovoga su uvjerenja djelovali pokreti otpora protiv nacističkoga režima i protiv drugih totalitarnih režima služeći tako pravu i čovječanstvu u cjelini. Za ove je ljude bilo neosporno očito da je postojeće pravo zapravo bilo nepravo. Ali kada demokratski političar donosi odluke, pitanje – što sada odgovara zakonu istine, što je zaista pravo i što može postati zakonom – nije tako očigledno. Što je, s obzirom na temeljna antropološka pitanja, pravo i što može postati važeće pravo, danas nije uopće po sebi očigledno. Odgovoriti na pitanje, kako prepoznati što je zaista pravo, i tako služiti pravdi u zakonodavstvu, nikada nije bilo jednostavno, i ono je danas, sa svim našim znanjem i moću, postalo još teže.

Kako prepoznati što je pravo? U povijesti su pravni sustavi gotovo uvijek bili utemeljeni na religiji: pozivajući se na božanstvo, odlučivalo se što će biti među ljudima po pravu. Za razliku od drugih velikih religija, kršćanstvo nikada nije državi i društvu nametalo objavljeno pravo, niti pravni poredak koji proistječe iz objave.
Umjesto toga, ukazivalo je na prirodu i um [Vernunft] kao istinske izvore prava – i na sklad objektivnog i subjektivnog uma, koji naravno pretpostavlja da su obje sfere ukorijenjene u stvaralačkom Božjem Umu.
Kršćanski su se teolozi pri tome priklonili filozofskom i pravnom pokretu, koji se počeo oblikovati u drugom stoljeću prije Krista. U prvoj polovici toga stoljeća, došlo je do susreta između prirodnoga društvenog prava koje su razvili stoički filozofi i vodeći učitelji rimskoga prava.[3] Iz toga je susreta rođena pravna kultura Zapada, koja je bila i jest od presudne važnosti za pravnu kulturu čovječanstva. Od toga pretkršćanskog spoja između prava i filozofije, razvojni put se odvija preko kršćanskoga Srednjeg vijeka i pravnoga razvoja prosvjetiteljstva, sve do Deklaracije o ljudskim pravima i našega njemačkog Ustava iz 1949., kojim se naš narod obvezao na “nepovrjediva i neotuđiva ljudska prava kao temelj svakog ljudskog zajedništva, te mira i pravde u svijetu”.

Za razvoj prava i za razvoj čovječanstva bilo je presudno da su se kršćanski teolozi postavili na stranu filozofije, a protiv vjerskoga prava povezanoga s mnogoboštvom, i da su priznali um i prirodu u svom suodnosu kao općenito valjan izvor prava. Taj je izbor pokazao već sv. Pavao u Poslanici Rimljanima, kada je rekao: “Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, [Izraelsku Toru] po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon” (Rim 2, 14sl.). Ovdje se pojavljuju dva temeljna poimanja prirode i savjesti, gdje savjest nije ništa drugo nego Salomonovo pronicavo srce, um otvoren govoru bića.
Ako se do doba prosvjetiteljstva, do Deklaracije o ljudskim pravima nakon Drugoga svjetskog rata i do stvaranja našeg Ustava, time činilo da se pitanje s obzirom na temelje zakonodavstva razjasnilo, u posljednjih pola stoljeća došlo je do dramatična zaokreta. Ideja prirodnoga prava danas se smatra posebnim katoličkim naukom, nevrijedna spominjanja izvan katoličkih krugova, tako da je gotovo sramota uopće spomenuti tu riječ. Htio bih kratko objasniti kako je došlo do toga. Kao osnovno, to je zbog teze da bi između biti i trebati postojao nepremostiv jaz. Iz biti ne bi moglo slijediti trebati, jer se radi o potpuno različitim razinama. Temelj je za to da je u međuvremenu pozitivističko shvaćanje prirode postalo gotovo općeprihvaćeno. Ako se priroda – prema riječima Hansa Kelsena – promatra kao “skup objektivnih podataka, međusobno povezanih kao uzroci i posljedice”, onda se iz toga zaista ne mogu izvesti nikakve etičke upute.[4] Pozitivističko poimanje prirode, koje prirodu shvaća samo u funkcionalnom smislu, kako je tumače prirodne znanosti, ne može proizvesti nikakve mostove prema etici i pravu, nego ponovno pobuđuje samo funkcionalne odgovore. Isto vrijedi i za um u pozitivističkom poimanju, koje se naširoko smatra jedinim znanstvenim pogledom. Po njemu, ono što se ne može provjeriti ili patvoriti, ne pripada carstvu uma u užem smislu. Stoga se etika i religija uvrštavaju u područje subjektivnoga i izlaze izvan područja uma u strogom smislu riječi.
Ondje gdje je pozitivistički um jedini autoritet – a to je bez daljnjega slučaj u našoj javnoj svijesti – tu su opozvani klasični izvori spoznaje etike i prava. To je dramatično stanje, koje se tiče svih, i o kojem je nužna javna rasprava; neodgodivo pozvati na nju, bitna je svrha ovoga govora.

Pozitivističko poimanje prirode i uma, pozitivistički pogled na svijet u cjelini, veličanstven je dio ljudske spoznaje i ljudske moći, kojega se nikada ne smijemo odreći. Ali on sam u svojoj cjelokupnosti nije kultura koja je odgovarajuća i dostatna svoj širini ljudskoga postojanja. Ondje gdje pozitivistički um smatra sebe jedinom dostatnom kulturom progoneći sve druge kulturalne stvarnosti na status subkulture, tu se umanjuje čovjek, štoviše prijeti se njegovoj čovječnosti. Govorim ovo upravo imajući pred očima Europu, gdje široki krugovi pokušavaju priznati samo pozitivizam kao zajedničku kulturu i zajednički temelj za oblikovanje prava, svodeći sva druga mišljenja i vrijednosti naše kulture na status subkulture; time se Europu, u odnosu na druge kulture u svijetu, pomiče u stanje beskulturnosti, te se tako izazivaju ekstremističke i radikalne struje. U svojoj samoproglašenoj isključivosti, pozitivistički um, koji ne primjećuje ništa izvan funkcionalnosti, podsjeća na betonski bunker, bez prozora, u kojem sami sebi osiguravamo klimu i svjetlo, ne želeći primiti ni jedno ni drugo iz širokoga Božjeg svijeta. A ipak pri tome ne možemo se zavaravati da čak i u ovom samostvorenom svijetu, potiho zahvaćamo iz Božjih “zaliha”, kako bismo ih preoblikovali u svoje proizvode.
Prozori trebaju biti ponovno širom otvoreni, moramo ponovno vidjeti širinu svijeta, nebo i zemlju, i naučiti sve to ispravno iskorištavati.

Ali kako to postići? Kako pronaći put u širinu, u cjelinu? Kako um može ponovno otkriti svoju veličinu, a da ne sklizne u iracionalnost?
Kako se priroda može ponovno pojaviti sa svojom pravom dubinom, sa svojim zahtjevima, i sa svojim uputama? Prisjećam se jednoga događaja u nedavnoj političkoj povijesti, u nadi da ne ću biti previše pogrješno shvaćen, niti uzrokovati previše jednostranih polemika.
Rekao bih da je nastup ekološkoga pokreta u njemačkoj politici, od sedamdesetih godina, iako nije širom otvorio prozor, ipak bio i nastavlja biti vapaj za čistim zrakom, koji se ne smije prečuti ili potisnuti u stranu, samo zato što se u njemu nalazi previše iracionalnoga. Mladi su ljudi postali svjesni da nešto u našem odnosu s prirodom nije u redu. Da materija nije samo sirovina za naš rad, nego da zemlja ima svoju dostojnost i da moramo slijediti njezine upute. Sasvim je jasno, da ovdje ne radim promidžbu za bilo koju političku stranku – ništa mi nije dalje od toga. Ako nešto nije u redu u našem odnosu sa stvarnošću, onda svi moramo ozbiljno razmisliti o svemu, i svi smo upućeni na pitanje o temeljima naše kulture.
Dopustite mi, molim vas, da se još kratko zadržim na tom pitanju.
Značenje ekologije već je neupitno. Moramo slušati govor prirode i primjereno odgovoriti. Htio bih ipak snažno naglasiti jednu točku, koja je – kako mi se čini – još uvijek zapostavljena: Postoji također i ekologija čovjeka. Čovjek također ima prirodu, narav, koju mora poštovati i kojom ne može manipulirati po svojoj volji. Čovjek nije tek samostvarajuća sloboda. Čovjek ne stvara sama sebe. On je duh i volja, ali on je i narav, i njegova je volja prava ako poštuje narav, sluša je i prihvaća sebe onakvim kakav jest, i kao onoga koji nije sebe stvorio. Tako, i jedino tako, ostvaruje se istinska ljudska sloboda.

Vratimo se na temeljne pojmove prirode i uma, od kojih smo pošli.
Veliki teoretičar pravnoga pozitivizma, Kelsen, u dobi od 84 godine – 1965. – napustio je dualizam biti i trebati. (Tješi me, da se s 84 godine još uvijek može malo umno misliti.) On je prije rekao da norme mogu doći samo iz volje. Narav bi, prema tomu, mogla sadržavati norme – nastavlja on – ako bi ih samo neka volja smjestila u nju. Ali ovo bi – kaže on – pretpostavljalo Boga Stvoritelja, čija bi volja bila uključena u prirodu. “Raspravljati o istinitosti ovoga uvjerenja, potpuno je bezizgledno”, primjećuje on pri tome.[5] Je li zaista tako?, upitao bih. Je li zaista besmisleno promišljati da objektivni Um, koji se očituje u prirodi, ne pretpostavlja stvaralački Um, jedan Creator Spiritus?

Ovdje bi nam trebala pomoći europska kulturna baština. Iz uvjerenja da postoji Bog Stvoritelj ponikla je ideja ljudskih prava, ideja jednakosti svih ljudi pred pravom, spoznaja nepovrjedivosti ljudskoga dostojanstva u svakom pojedinom čovjeku i znanje o odgovornosti ljudi za njihova djela. Ove spoznaje uma oblikuju naše kulturalno pamćenje. Ignorirati ga ili promatrati kao nešto što pripada prošlosti, predstavljalo bi sakaćenje naše kulture kao cjeline, i lišilo bi je njezine cjelovitosti. Europska kultura je potekla iz susreta između Jeruzalema, Atene i Rima – iz susreta izraelske vjere u Boga, grčkoga filozofskog doumljivanja i rimske pravne misli. Taj trostrani susret oblikuje unutarnji identitet Europe. Taj je susret, svjestan čovjekove odgovornosti pred Bogom i priznajući nepovrjedivo dostojanstvo svakog pojedinog čovjeka, stvorio pravne standarde, koje smo mi zaduženi braniti u ovom povijesnom trenutku.

Mladom kralju Salomonu, u trenutku preuzimanja službe, dano je da slobodno iznese molbu. Što bi se dogodilo nama, današnjim zakonodavcima, kad bismo mogli slobodno zamoliti što želimo? Što bismo molili? Mislim da ni danas u konačnici nema ništa drugo što možemo poželjeti doli pronicavo srce – sposobnost razlikovati dobro i zlo, i tako uspostaviti istinsko pravo, koje služi pravdi i miru. Hvala vam za vašu pozornost!

Bilješke
[1] De civitate Dei, IV, 4, 1.
[2] Contra Celsum Knjiga 1, Poglavlje 1; Usp. A. Fürst, Monotheismus und Monarchie. Zum Zusammenhang von Heil und Herrschaft in der Antike. u: Theol.Phil. 81 (2006), str. 321-338; citat str. 336; usp. J. Ratzinger, Die Einheit der Nationen. Eine Vision der Kirchenväter, Salzburg – München, 1971., str. 60.
[3] Cf. W. Waldstein, Ins Herz geschrieben. Das Naturrecht als Fundament einer menschlichen Gesellschaft, Augsburg, 2010., str. 11sl.; str. 31-61.
[4] Waldstein, nav. dj., str. 15-21.
[5] Usp. Waldstein, nav. dj., str. 19.