Večenji je susret volontera otvoren molitvom i uvodnim razmatranjem o važnosti očuvanja dostojanstva nemoćnih, starijih i teško bolesnih osoba te o angažiranom suosjećanju s njihovim potrebama u okviru primjene stečenih kompetencija kroz edukaciju, u skladu s djelokrugom volonterske potpore pružene u kućnom okružju kako bi volonterska blizina bila ostvarena na dobrobit korisnika pomoći i njegove obitelji, ako ju ima.

Tijekom izlaganja dr. Jovanovac koja ima internističko višedesetljetno iskustvo s onkološkim bolesnicima radeći u KBC Osijek, volontere su zanimale brojne teme o skrbi, ublažavanju bola, duhovnom pristupu u smislu kako se s patnjom i tegobama nosi kršćanin, ali i osobe koje o oboljelima skrbe, iznoseći niz životnih primjera blagotvornog, pa čak i ozdravljujućeg učinka primanja sakramenata svete ispovijedi, pričesti i bolesničkoga pomazanja.

U diskusiji se iz iskustvenih događaja čulo kako su muke umirućih, osobito vjernika i obraćenika potkraj života, olakšavane primanjem sakramenta te kako je mnogima bilo važno u zadnjim životnim trenutcima imati pored sebe dragu, blisku osobu. Rečeno je da mnogi ipak, nažalost, umiru sami u „buci tišine“, daleko od organizirane palijativne i hospicijske skrbi. Istaknut je pozitivan primjer, Osijeku najbliže, našičke bolnice koja ima deset postelja za palijativne pacijente, međutim navedeno je kako je žalosno što osječki KBC nema postelju, palijativni tim, ni hospicij o čijoj se potrebi govori petnaestak godina.

U urbanim zajednicama nije moguće zadržavanje bolesnika u vlastitom domu do kraja života jer obuhvaćaju najviše dvije generacije nespremne za njegu bolesnika i praćenje umiranja. Osobe bliske bolesniku ili su u radnom odnosu ili se školuju te nastoje bolesnika smjestiti u bolnicu. Gotovo sve postojeće zdravstvene ustanove odbijaju takve bolesnike koji se upućuju od bolnice do bolnice i na kraju osoba umire nezbrinuta kod kuće.

„Poznato je da naše društvo stari i sve više ljudi prelazi sedamdesetu godinu života te obolijeva od kardiovaskularnih, cerebrovaskularnih i malignih bolesti. Prepoznavajući ogroman problem – kamo i što s neizlječivima, a osobito umirućim bolesnicima koji u terminalnom stadiju umiru sami, nastoji se, pa tako i Veronikin rubac, ukazujući na problem, senzibilizirati javnost na svim razinama (stručnoj, socijalnoj, duhovnoj, humanitarnoj i političkoj). U nekadašnjim seoskim zajednicama koje su obuhvaćale više generacija postojala je mogućnost i želja za zadržavanjem bolesnika u vlastitom domu do kraja života. Danas to u urbanim sredinama više nije moguće jer obuhvaćaju najviše dvije generacije nespremne za njegu bolesnika i praćenje umiranja, a osobe bliske bolesniku ili su u radnom odnosu ili se školuju pa nastoje bolesnika smjestiti u bolnicu. Gotovo sve postojeće zdravstvene ustanove odbijaju takve bolesnike koji se upućuju od bolnice do bolnice i na kraju osoba umire nezbrinuta kod kuće. Riječ je o najosjetljivijem periodu ljudskoga života u kojem su ljudska prava ove izrazito nemoćne ljudske skupine ugrožena i kršena“, istaknula je dr. Jovanovac.

Jovanovac je također objasnila što je palijativa, a što hospicij: „Diljem svijeta razvila se specijalizacija palijativne medicine koju provode različiti multidisciplinarni timovi. Palijativna skrb, kako ju je prihvatila Svjetska zdravstvena organizacija, je aktivna potpuna skrb za bolesnike u kojih bolest više ne reagira na liječenje. Svrha je palijativne skrbi najbolja kvaliteta života bolesnika i njihovih obitelji. Hospicij se spominje u srednjem vijeku u Europi, a označava mjesto brige o oboljelim hodočasnicima i siromasima. U Dablinu su irski redovnici osnovali 1842. godine hospicij za umiranje teško oboljelih bolesnika. Udruženje hospicija južne Australije saželo je osnovu sustava u filozofiju koja smrt drži sastavnim dijelom života: ‘Hospicijska skrb prihvaća smrt kao normalni proces i shvaća ju kao posljednju fazu života kao i posebno vrijeme za integraciju i pomirenje; prihvaća potrebu umirućih da žive potpuno i ponosno i niti požuruje niti odgađa smrt, konačno ona osigurava podršku ožalošćenoj obitelji i prijateljima.’ U Hrvatskoj je 1994. osnovano Hrvatsko društvo za hospicij – palijativnu skrb koje organizira  predavanja, sipomozije i tečajeve za volontere. U Osijeku je 1998. osnovana udruga Prijatelji hospicija koja je doprinijela pristupu liječenja bola. Po pitanju ustrojstva hospicija u Hrvatskoj postoje tri oblika koji surađuju i djeluju zajedno: tim kućne skrbi, dnevna bolnica i bolnički stacionar. Hospicij je treći stupanj skrbi, bolnički odjel sa osiguranom stručnom medicinskom skrbi uz potpunu kontrolu svih simptoma. Palijativna je skrb intediscipliran i multiprofesionalan pothvat koji uključuje liječnika, njegovateljicu i druge zdravstvene radnike sa obrazovanjem i iskustvom. Volonteri su važan dio tima i oni ne preuzimaju posao profesionalaca nego imaju svoje vlastite ljudske doprinose i iskustvo. Svi članovi moraju biti kompetentni, svjesni svojih mogućnosti i ogranićenja. U Rijeci je 2013. Caritas Riječke nadbiskupije osnovao Hospicij Marija Krucifiksa Kozulić – Ustanova za palijativnu zdravstvenu skrb i tu je rijetki primjer stacionarne palijativne skrbi, a usluga (najduže tri mjeseca) za korisnika je besplatna.“

Susret je završio molitvenim razmatranjem sv. Ivana Pavla II. o ljubavi i poštovanju prema starim roditeljima, koje je govorila Marija Šešo: „Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje! Drhtave ruke i sijede kose očeva i pognutih dobrih majki. Bore na licima, vene na rukama, izblijedjele umorne oči. Ja Vas lijepo molim, ljubite svoje stare roditelje! Pomilujte sijede glave, poljubite ostarjele i izranjene ruke. Zagrlite svoje stare roditelje. Mučili su se i oni s vama. Od srca im ljubav pružite, a u starosti im oslonac budite…“