Prošle nedjelje, prve u korizmi, vidjeli smo Isusa u njegovu slabom izdanju, izgladnjelog i izloženog đavlovim kušnjama. U tom izdanju nije se moglo, osim čvrstom vjerom, otkriti tko je doista on, da je on ljubljeni Božji Sin. Ove ga nedjelje vidimo u sasvim drugačijem izdanju. Vidimo ga preobraženog, ali i priznatog ne samo od strane najviših autoriteta Starog zavjeta, Mojsija i Ilije, nego i od samog Oca nebeskog koji ga potvrđuje kao svog ljubljenog Sina.
Za Isusa i za njegove učenike događaj preobraženja je veoma važan. Da bi shvatili tu važnost, taj događaj trebamo smjestiti u njegov evanđeoski kontekst. Taj kontekst je trenutak kad je Isus shvatio da će ga njegov narod odbaciti, da ga u Jeruzalemu ne očekuje ovozemaljska slava, nego patnja, križ i smrt. I koliko god da je njemu samome bilo to teško prihvatiti, još mu je teže zato što zna da će to još teže biti shvatiti i prihvatiti njegovim učenicima kako onim onda, tako i ovim danas. Zbog ovoga je, šest dana ranije od ovog događaja pokušao iskoristiti trenutak Petrove ispovijest: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga”, da bi im prvi put priopćio da će biti mučen i ubijen, da mora umrijeti. Rezultat je bio razočaravajući. Sve se pretvorilo u novu đavlovu kušnju i to kroz usta vlastitog: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne to se tebi ne smije dogoditi!” Isus se nije obeshrabrio, već je učenicima počeo objašnjavati daje to i njihov put: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samog sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom”. Ne vjerujem da su shvatili i baš to, to njihovo ne shvaćanje Isusova i vlastita trpljenja, evanđeoski je kontekst događaja preobraženja. Preobraženje u to stanje, slično kao i nakon kušnji u pustinji kad su „anđeli pristupili i služili mu”, treba donijeti utjehu i Isusu i učenicima.
Utješni događaj preobraženja važan je i za nas jer su i danas gotovo identična iskušenja koja nas stavljaju pred pitanje: Isplati li se ili ne isplati slijediti Isusa? Želimo li shvatili poruku preobraženja za nas, taj događaj trebamo premjestiti iz evanđeoskog konteksta u naš povijesni kontekst. I naš život je obilježen različitim oblicima odricanja, žrtve, trpljenja i kušnji zbog kojih nam se javlja pitanje: Zašto i mora li baš tako biti i nije li Bog naš život mogao učiniti boljim, osloboditi nas od potrebe da se odričemo i žrtvujemo, od bolesti, nesreće, problema, oca koji pije, majke koja se nije sposobna nositi se sa svakodnevnom brigom za obitelj, roditelja koji su se rastavili, brata koji je narkoman, sestre koja je upala u loše društvo, susjeda koji se svađa, poslodavca koji slabo ili nikako plaća, radnika koji loše radi, društva u kojem caruje mito i korupcija, političara koji gledaju samo sebe i svoj interese, Crkve i crkvenih službenika koji nisu dorasli izazovima vremena u kojemu živimo itd.? Ljudski gledano ove križeve, ali i njihove izvedenice u mnoštvu oblika, možemo gledati isključivo kao teret, besmisao, kušnju na temelju koje ćemo zaključiti daje Kristov put besmislen, da nema smisla više biti s njim, da on nije onaj za kojeg smo ga držali da jest i kojeg smo s Petrom ispovjedili: „Ti si Krist-Pomazanik Sin Boga živoga” i da mi, zapravo, nismo ono što smo po krštenju mislili da jesmo, ljubljeni sinovi i kćeri Božje, jer da to jesmo on bi nas zasigurno svega toga oslobodio.
Jednom me netko upitao kako se može dogoditi da oni koji vjeruju u Boga, koji su redovito na misi, tako i toliko psuju. Nisam znao što bih odgovorio, ali kasnije mi je palo na pamet da su, premda su psovke uvijek u početku znak osobne nesigurnosti psovača i kasnije stvar ružne navike, možda ove dvije stvari ipak povezane. Kako? Tako što oni koji su pobožni i Bogu vjeruju, često krivo od Boga očekuju da ih zbog toga odmah nagradi, da ih oslobodi bolesti, patnje, nesreće i svega onog što je loše i dade im samo ono što je dobro, a on im, uz ono dobro, na životni put stavlja, kao Isusu, muku, križ i smrt. I umjesto da to kao Isus prihvatimo, da to prihvatimo kao oni koji su svjesni da su i u kušnji ljubljeni sinovi i kćeri Božji, daje po Isusu Kristu Bog s nama na poseban način baš u našoj kušnji, da u nama zapravo pati Bog dok mi patimo, mi se pobunimo i iz te pobune proiziđu najgore moguće prostote. Čini nam se, nama koji nastojimo kršćanski živjeti, daje Bogu lako biti vjeran na krštenju koje je slavlje novog života, kad nam u životu sve ide, kad smo sretni i uspješni, zdravi, kad se svi ispovijedaju kao kršćani i kad je biti kršćanin ,,in”, ali kako mu biti vjeran i kod sprovoda, posebno kad je riječ o mladom životu, kako mu vjerovati dok slušamo vijesti o stravičnim potresima i cunamijima, kako imati u njega povjerenje kad nam ništa ne ide, kad smo nesretni i neuspješni, bolesni, kad se susretnemo s očajem invalida ili s boli umirućeg, kad je biti kršćanin ,,out”? Realno, upravo smo mi koji živimo kao vjernici u opasnosti da se pobunimo protiv takvog Boga koji nam ne zna zahvaliti za naš trud i vjerničko zalaganje, dok su onima koji su na Boga zaboravili i od njega otišli zaneseni životom i njegovim uspjesima, često upravo kušnja, nesreće i križevi, prigoda da se Boga ponovno sjete i da mu se ponovno vrate.
Događajem preobraženja koji je stavljen u taj i takav povijesni kontekst, Isus baš nam, nama koji smo mu posebno blizu, želi pomoći da se izvučemo iz te kušnje, da u sebi probudimo vjeru i povjerenje i u njega i u Boga. Izabrao nas je i pokazao nam se preobražen kako bismo u trenucima kušnje, muke, smrti shvatili da bez truda, odricanja i žrtve, umiranja sebi i svojoj volji u poslušnosti Bogu i njegovoj volji, nije moguće ništa kvalitetno postići, nije moguće preobraziti vlastiti život i živote naših obitelji, našeg Grada i biskupije, naroda kojemu pripadamo, svijeta i vremena u kojemu živimo.
Ne mogu u ovom kontekstu naše izabranosti ne spomenuti jednu osobu iz svetopisamske prošlosti koju je današnja liturgija posebno izdvojila i ponudila kao uzor. Ta osoba je Abraham, pionir vjere u jednoga Boga. On nije mogao usmjeriti svoj pogled u prošlost i učiti se na nečijem primjeru, nego je mogao gledati isključivo u budućnosti. Vjera u Boga bila je njegovo svjetlo. Neka nam njegov primjer, ali i primjer mnogih koji su ga slijedili, poput Blažene Djevice Marije koja je kao i on s povjerenjem rekla Bogu svoj „neka mi bude” ili njezinog zaručnika sv. Josipa kojeg je krasila abrahamovska vjera u Boga ili sv. Pavla koji se zlopatio evanđelje po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim … po evanđelju”, budu poticaj da i mi svoj pogled usmjerimo prema prošlosti, onoj biblijskoj koja nam je objavila da je Isus ljubljeni Božji Sin, ali i prema budućnosti, onoj nebeskoj koju nam je Isus objavio preobraženjem, kako bismo u sadašnjosti popravili svoje šutljive kompase, nadišli sumnje i strahove, onaj pogubni osjećaj da ne možemo, da je teško, da nema smisla, da to nije za nas ili, još gore, da su za nas drugi putovi lažne moralne slobode koja smisao vidi u što više uživati, imati, dominirati bez obzira na cijenu koju plaćamo i mi i drugi oko nas te išli ondje gdje nas Bog šalje, pa makar to bilo izvan zavičaja i doma očinskog”. Za mene je to izvan zavičaja i doma očinskog” bio Dubrovnik. Za neke od vas je to, uvjeren sam, svećenički ili redovnički poziv jer Bog i u Dubrovniku zove djevojke i mladiće za služenje Dubrovniku. Upitaj se jesi li možda baš ti pozvana, pozvan, je li to, možda, moj sin, moja kći, unuk, unuka. I što ako jest? Kako bi se ponio, ponijela?
Poziv na put izvan zavičaja i doma očinskog je za sve nas, bez obzira na zvanje i zanimanje, spol ili dob, poziv na dosljedno kršćansko življenje. Pokušajmo to shvatiti sada dok se još nalazimo na brdu preobraženja, dok nas svi priznaju i uzdižu, kako bi i sutra kad to neće tako biti, svu svoju hvalu dati Gospodinu, poslušni njegovoj volji i ustrajni u ljubavi za Boga i čovjeka. Amen!