Na tribini koja je bila posvećena iscjeljenju rana uzrokovanih postabortativnim sindromom kod muškaraca te mogu li muškarci nositi ranu izabranog ili spontanog pobačaja i postoje li muškarci koji svjedoče svoju bol zbog gubitka djeteta, govorili su pročelnik katedre na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu prof. dr. sc. fra Ante Vučković, provoditelj programa „Iscjeljenje očeva srca“ Davor Šošić, a svjedočanstvo „Nisam li ti zapovjedio. Odvaži se i budi hrabar?“ dao je Vid Milković, koji je podijelio svoja iskustva oca kada je njegova žena Petra izgubila dijete u šestom mjesecu trudnoće.

Dr. Vučković govorio je o tome kako se dogodilo da su očevi izbrisani iz života djeteta. Istaknuo je kako živimo u svijetu krize, odnosno u Europskoj uniji gdje je kriza autoriteta jer su očevi izgurani iz odgoja djece, te je ostala samo majka. Izdvojio je tri autoriteta koja su nestala, a to je Bog, Otac Nebeski, koji određuje kako ćemo živjeti, drugi su zemaljski vladari, kralj, monarh i treći – otac obitelji. „Moderno društvo je stvorilo da imamo oca koji je previše blizu djetetu te ga guši, potiskuje, stvara strah. Ili imamo oca koji je premalo blizu, odnosno previše daleko, odsutan iz života djeteta, nikad nema vremena… Ako se osvrnemo unatrag u povijest, znamo da je Francuska revolucija donijela shvaćanje jednakosti, jednakopravnih pojedinaca te prevaguje ideja u kojoj se pojedinac organizira onako kako on želi, a to je ‘muškarac u trajnom pubertetu’, odnosno muškarac koji je izgledom mlad, ‘nabildan’, egoist, prazna duha, neoženjen, tridesetih ili četrdesetih godina, ima karijeru, nema djecu… Stvoreno je društvo ravnopravnih pojedinaca, ali ne očeva i tako je produžen trajni pubertet. Nadalje, kapitalizam je donio ideju da se razmišlja je li se dijete isplati, koliko to košta? Računica troškova ne ide u prilog djeci. Kapitalizam kolonizira vrijeme naših sposobnosti za sebe i tako ‘sposobnosti i vrijeme nisu za moju djecu’.

Sve to grize temelje obitelji, a subjektivizira pojedinca. Trebamo znati da je otac važan kao autoritet i otac je snaga, nježnost, blagost, sigurnost. Stoga otac nije prijatelj, ni drug, ni vršnjak, jer ako otac zbriše ili uzme ulogu vršnjaka nastaje opći kaos. Otac ima ulogu zaštititi dijete. Otac se spušta pred Bogom, kleči i biva uzor svom djetetu. Na ženi je velika odgovornost „nositi tri zida“, ali i nju se uvuklo u karijeru i tako je stvorena „strukturna kategorija odbojnost od obitelji – uništenje obitelji“.

Koja je uloga oca? Otac donosi odluke, jer ako dijete nema oca nastaje praznina. Otac postaješ od trenutka začeća i to je nošenje očinstva kroz cijeli život. Nadalje je govorio o odnosu oca i djeteta, kazavši: „Otac vidi dijete, vidi sebe i drugačije od sebe. Zna da je njegovo dijete, ali on zna da dijete nije njegovo vlasništvo, nije njegov posjed. Očinstvo nije emotivna kategorija. Odnos oca i sina ili kćeri, taj odnos je dublji i tiče se vremena. Otac zna da vrijeme njegova djeteta nije njegovo vrijeme, jer će ga njegovo dijete nadmašiti. Što je dijete za oca? Dijete je trajni izvor sreće, prigoda za igru, kreativnost i saznanje kako se život ne troši u korist troškova. Jer ono što otac daje u tom odnosu ne može se pretvoriti u nikakve troškove…„

Govorio je i o reakciji muškaraca kada saznaju da je žena trudna i o žrtvama pobačaja, naglasivši kako „neki muškarci razočarano reagiraju, drugi opet ne znaju da je trudna, ona abortira, on sazna kasnije, njemu bude previše te je ostavi, rješavaj sama. Nekada zbog materijalnog i karijere imaju zajedničku odluku. Jedni šute kad čuju za trudnoću, te se povuku… Muškarac ima pravo na bol i teško mu je jer nema pravo odlučivati hoće li njegovo dijete živjeti ili ne. Koje su žrtve pobačaja? Žrtva je majka, žrtava je otac, žrtva je obitelj. Ne postoji svijest o tome i žrtva je i samo društvo jer nastaju rupe u društvu, nema liječnika, svećenika…

Kako pobačaj pogađa očeve? Pobačena djeca ruše očinski identitet jer nisu spasili dijete od smrti, obezvređuju sami sebe, javlja se osjećaj krivnje da ne može biti dobar roditelj, kajanje, agresija, alkohol, život na rubu, nemoć, šutnja, ne ispovijeda se, nema duhovnog vodstva…“ Zaključio je da je ovo jedina inicijativa za koju on zna, a koja govori o tome i traži izlaz iz toga teškog stanja.

Potom je Šošić predstavio program „Iscjeljenje očeva srca“, koji je dio rada „Udruge Hrvatska za život“, a osnovan je za muškarce koji su zahvaćeni posljedicama pobačaja. Predstavio je logo programa, koji se sastoji od tri elementa: štita, srca i bijelog križa. Štit je simbol muževnosti, hrabrosti i odvažnosti, simbol borbe i svakodnevnih bitki koje muškarac prolazi. Zatim srce koje je ranjeno, potrebno je liječenje i utjeha, to je srce oca koji nosi ranu spontanog ili namjerno izabranog pobačaja, te zavoj koji je povijen oko očeva srca ranjenog pobačajem u obliku križa što predstavlja utjehu, milosrđe i oproštenje koje otac prima po Božjem djelovanju. Znak križa ostaje kao trajni pečat na srcu po kojem se događa iscjeljenje i ozdravljenje.

Nadalje je govorio kako je došlo do programa „IOS“.  „Prije tri godine supruga i ja otišli smo na prvi seminar „Vikend Srca Marijina“ u Svetice koji vodi vlč. Marko Glogović, za parove koji ne mogu ili još nemaju djece. Tijekom razgovora s o. Markom, dotaknuli smo se i teme o muškarcima koji su zahvaćeni posljedicama pobačaja. Stavio sam se na raspolaganje, ne znajući kako to izvesti. U međuvremenu su se priključila još četvorica muškarca koji su voditelji inicijative u svojim gradovima te je u sklopu Udruge Hrvatska za život pokrenut program IOS. Već nekoliko godina postoji program za žene koje su ranjene pobačajem ‘Oprostom oslobođene’. Nažalost, postoji velika kriza muževnosti. Ponekad muškarci kažu: ‘To je tvoj izbor’, no to je krivo. Radi se o zajedničkom izboru. Odgovornost leži na objema stranama. Držim da većina žena ne bi napravila pobačaj da su imale potporu muškaraca, a opet postoje muškarci koji žele dijete, a žena je ta koja želi pobačaj. I kada dođe u bolnicu dovoljan je njezin potpis. Muškarca nitko ništa ne pita. Nakon toga muškarac pati od traume zbog izgubljenog očinstva. Što se u stvari događa? Tuguje se zbog smrti djeteta. To je bolan proces. Možemo bježati od Boga, isključiti osjećaj ali na kraju se ipak moramo suočiti s činjenicom da je pobačajem završio život nerođenog djeteta. Oni koji odabiru pobačaj mogu doživjeti tjeskobu, krivnju jer nisu zaštitili svoju djecu od smrti. Postoji nekoliko faza kroz koje muškarac može proći nakon pobačaja, a to su olakšanje, kao prvi dojam, potom faza poricanja krivnje, potom faza gnjeva, oprost drugima, depresije i posljednja faza je faza ozdravljenja – prihvaćanje.“ Pozvao je na kraju da u ovoj korizmenoj inicijativi 40 dana posebno molimo za nakanu iscjeljenja rana pobačaja kod muškaraca.