Propovijed biskupa Palića prenosimo u cijelosti:

Prije Isusa su vladari i kraljevi već ulazili u Jeruzalem kako bi osvojili grad i na taj način zavladali ljudima. Ali, Isusov ulazak u Jeruzalem je potpuno različit od trijumfalne povorke vladara našeg svijeta. On, doduše, dolazi i kao kralj, ali bez mača; prate ga mnogi ljudi, ali ne i vojnici. On ne dolazi pješice, on jaše; ipak, ovaj kralj ne dolazi u snazi i slavi: inače bi trebao jahati konja, a ne magarca. I svima postaje jasno da je magarac potpuno neprikladan za borbu, bitku ili čak rat. Magarac je za te okolnosti previše ležerna i previše ugodna životinja. A tko jaše na magarcu pokazuje da dolazi s potpuno mirnim namjerama.

No, to nije sve. Magarac nije samo očigledan znak dosljedne volje za mirom. Umjesto toga, to je obična životinja siromašnih ljudi. Kad Isus jaše u grad Jeruzalem na magarcu i, štoviše, na magarcu koji nije ni njegov, već je posuđen, on želi pokazati da je kao kralj na strani siromašnih i da se sam solidarizira sa siromašnima.

Isus ide tim putem jer je i on sam vječni put Božji. Božje spasenje se ne događa u svemoći, snazi oružja ili diktaturi, nego u nemoći. Put kojim Isus ide u Jeruzalem je jasan. To je put poniznosti i poniženja. Isus ne zna drugu karijeru osim karijere dolje u nizinama ljudske nemoći, patnje i smrti.

Upravo ova Isusova životna tajna je u središtu pažnje danas na Cvjetnicu, koja obilježava liturgijski uvod u Veliki tjedan. Jer od samog početka otkriva sadržaj Velikoga tjedna: Mesija koji kreće od slavnog ulaska u Jeruzalem, preko tamne noći patnje na Veliki petak i smrtonosne tišine Velike subote do zore novog i vječnog života na Uskrs; Mesija za koga nema zore Uskrsnoga jutra bez mračne noći Velikog petka.

To je, naravno, put koji ljudi, pa čak i kršćani, vrlo teško razumiju. Umjesto toga, čini se da on proturječi ljudskoj logici. Do jučer smo živjeli u društvu koje je imalo tendencije pokazati kakav je to idealan čovjek: utjecajan, dinamičan, inteligentan, samosvjestan. Sve – samo ne slab. Međutim, brzo smo otkrili koliko smo slabi, krhki i ranjivi. Korizmu smo započeli riječima: Spomeni se, čovječe, da si prah…

Koliko smo puta i mi, draga braćo i sestre, shrvani ovom kušnjom ovih dana i sami pogledali na križ i pomislili ili zavapili: Ako si, Sin Božji, siđi s križa… Spasi sebe i nas!

Koliki nam kao kršćanima predbacuju da je naš Bog daleko, da ga nema i da se izruguje s nama. A koliki tek među nama kršćanima, vjernim katolicima i Hrvatima ne razumiju i nisu naučili kako Bog djeluje u povijesti, u svijetu.

Da, rado bismo slavili Uskrs bez prolaska kroz „uličicu“ velikoga Petka. Tko to ne voli pjevati „Hosana“ na Cvjetnicu i tko ne bi volio zapjevati „Aleluja“ na Uskrs?! Ali, tko je taj koji se ne boji onoga između „Hosana“ i „Aleluja“, naime „Raspni ga“ Velikog petka?! I tko je onaj koji bi htio doživjeti u svom životu Isusov smrtni strah i smrtni krik?

Ne smijemo zaboraviti da sâm Isus nije išao drugim putem od Cvjetnice do Uskrsa doli stazom koja ga je vodila kroz usku uličicu Velikog petka. I taj je put postao put spasenja za nas. Isus Krist i od nas traži da pođemo i prođemo tim putem u Velikom tjednu koji je pred nama. Isus Krist traži da pođemo i prođemo tim putem u ovom vremenu kušnje zbog pandemije koju proživljavamo, kako bismo i sami spoznali da nas Bog po Isusu Kristu upravo u našoj bespomoćnosti nosi, diže i prihvaća.

Bog nam svoju ljubav pokazuje ne samo u našoj jakosti, nego i u našoj slabosti.

Neka nam bude blagoslovljen ovaj početak Velikoga tjedna. I neka nam otvori oči za stvarnost Božjega života i da u toj stvarnosti Božjega života vidimo i vlastiti život. Amen.