Želja da se vrati mir u Bosnu i Hercegovinu i na cijelo balkansko područje

Govor prigodom molitve Anđeoskoga pozdravljenja

Vatikan, 1. siječnja 1993.

Čestitajući svima Novu godinu, Papa se, govoreći talijanski, kratko osvrnuo na položaj siromašnih te pozvao na izgradnju pravednijega društva. Zatim je podsjetio i na ratom izmučenu Bosnu i Hercegovinu:

           “Ozračje svetkovine, koje čini okvir ovom prvom danu, obogaćeno je sadržajima vjere što nam ga nude razmišljanja dvaju današnjih slavlja: liturgijska svečanost Presvete Marije, Majke Božje i Svjetski dan mira koji je ove godine posvećen na osobit način molitvi za narode balkanskog područja, razdirane žestokim i dugotrajnim sukobima. (…) Kako ne poželjeti da se konačno mir vrati u izmučene zemlje Bosne i Hercegovine i cijelog balkanskog područja? (…) Neka Gospodin udijeli svijetu to temeljeno dobro! Neka nas učini plemenitim i neumornim graditeljima pravde i mira!”

OR, 2. – 3. siječnja 1993., str. 4 – 5.

 

Najava međuvjerskoga molitvenog susreta u Asizu za mir u svijetu i posebno na Balkanu

Govor prigodom nedjeljne molitve Anđeoskoga pozdravljenja

Vatikan, 3. siječnja 1993.

U svom nedjeljnom podnevnom obraćanju vjernicima prigodom marijanske molitve Papa je najavio, govoreći talijanski, molitveni skup u Asizu 9. i 10. siječnja:

           “Započeli smo prekjučer novu godinu u ime Majke Božje slaveći Svjetski dan mira. Koliko je nužno i koliko je hitno graditi mir! Mir koji nije samo odsutnost rata, nego cjelokupna stvarnost što obuhvaća čitava čovjeka i njegove društvene odnose u njihovoj ukupnosti. Ušutkati oružje ostaje ipak nuždan uvjet da bi se započeo proces koji vodi takvu miru u njegovim mnogostrukim dimenzijama. Moramo se uvjeriti, bez obzira na svaki suprotan privid, da je mir moguć. Kršćanska nada ne može u to sumnjati. (…) Mir je dragocjen dar koji uključuje prihvaćanje i zalaganje. Upravo da bih molio za taj neprocjenjivi dar, poći ću idućeg 9. i 10. siječnja kao hodočasnik u Asiz, zemlju umilnog Franje, u grad – simbol mira. U Asizu kanimo moliti za mir u svijetu. Molit ćemo, prije svega, za ispaćene narode balkanskih zemalja, obilježenih nevjerojatnim nasiljima što uzaludnim čine pokušaje sporazumijevanja i smirivanja. Da i nadalje ne ostanu uzaludni pokušaji ljudi koji teže zaustavljanju neprijateljstava, prosit ćemo za poseban Božji zahvat: mir je prije sveg dar Gospodinov. Za zgradu mira, toliko složenu i krhku, uistinu vrijedi opomena Psalma: ‘Ako Gospodin ne gradi kuće, uzalud se muče graditelji.’ Okupit ćemo se, dakle, u gradu sv. Franje, (…) jednako kao što se dogodilo u listopadu 1986. kad se cijelo čovječanstvo nalazilo pod prijetnjom nuklearnog rata. Potiče nas pouzdanje u riječ Gospodinovu: ‘Tražite i dat će vam se.’ (Mt 7,7). Podržava nas svijest da je molitva oružje mira kad se ne svodi na prazne verbalne izričaje, nego je popraćena unutarnjom pokorom, oprostom, dosljednim i velikodušnim svjedočenjem. Molitva postaje nesavladivo oružje kad je istinsko pravljenje mjesta Bogu u vlastitu životu.”

OR, 4. – 5. siječnja 1993., str. 1, GK, 10. siječnja 1993., str. 1.

 

MEĐURELIGIJSKI MOLITVENI SKUP ZA MIR NA BALKANU

Asiz, 9. i 10. siječnja 1993.

U svojoj velikoj želji i brizi da što više pomogne rješavanju problema i ublažavanju ratnih strahota na prostorima bivše Jugoslavije, papa Ivan Pavao II. organizirao je međuvjerski molitveni skup u Asizu na kojem je i on osobno sudjelovao. Bili su nazočni predstavnici biskupskih konferencija Europe, predstavnici odijeljenih kršćanskih crkava i crkvenih zajednica te židovske i muslimanske zajednice u Europi. Također su sudjelovali kard. Franjo Kuharić te posebno bosanskohercegovačko izaslanstvo Sarajevske, Banjolučke i Mostarske biskupije, kao i Islamske vjerske zajednice iz BiH. U ta dva dana Papa je održao čak pet velikih, dubokih, sadržajnih, lijepih i važnih govora u kojima je objasnio motive ovoga skupa, iznio kršćanska razmišljanja o problemima s kojima su patnički narodi na Balkanu suočeni te je dao sugestije i prijedloge za rješavanje teških situacija. Iz tih Papinih govora izdvajamo ovdje samo nekoliko važnijih misli. Svakako preporučujemo čitatelju da ih pročita u cijelosti; objavljeni su, osim u službenim vatikanskim izdanjima, i u hrvatskom prijevodu u knjizi “Papa Ivan Pavao II. istinski prijatelj Bosne”, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1997.

 

Ratnomu nasilju i razaranju vjernici se suprotstavljaju molitvom

Iz Papina pozdravnoga govora svim sudionicima na početku susreta

Asiz, subota, 9. siječnja 1993.

           “(…) Evo nas sada ovdje, potaknutih zajedničkom zabrinutošću za tako temeljno dobro čovječanstva. Evo nas sakupljenih da Gospodinu povijesti upravimo svoje molitve, svatko na svoj način i prema vlastitoj vjerskoj tradiciji, moleći od Njega dragocjen dar mira koji ga jedini on može osigurati. Mi kršćani molit ćemo zajedno… Naša braća, židovi i muslimani, imat će na raspolaganju u istom tom posvećenom samostanu, i stoga pod istim krovom prikladna mjesta za vlastitu molitvu. Svi smo željeli, jer nam je to također zajedničko, molitvu popratiti postom. (…) Užasni prizori rata koji se trenutačno vodi na Kontinentu, posebice na Balkanu, ne može nas ne pokrenuti da se uteknemo sredstvu koje je svojstveno onome tko vjeruje; to sredstvo jest molitva. To je naša snaga; to je naše oružje. Nasuprot sredstvima razaranja i smrti, nasuprot nasilju i okrutnosti, mi nemamo ništa drugo nego se riječima i srcem uteći Bogu. Nismo ni snažni, ni moćni, ali znamo da Bog ne ostavlja bez odgovora molitve onih koji mu se utječu iskrenom vjerom, prije svega kad je riječ o sadašnjoj i budućoj sudbini milijuna osoba.”

Ins., XVI., 1, 1993., str.32 – 35; OR, 11./12. siječnja 1993., str. 5; Ist. prijatelj, str. 65 – 67.

 

Pred takvom tragedijom ne može se ostati ravnodušan

Iz homilije na bdijenju Molitvenoga susreta za mir

Asiz, 9. siječnja 1993.

Molitveno bdjenje u franjevačkom samostanu u Asizu, uz grob sv. Franje, počelo je svjedočenjem onih koji su izbliza iskusili rat i njegove posljedice. Potom je Papa izrekao svoju homiliju, nakon čega je slijedila molitva svake vjerske zajednice kršćana, muslimana i židova u za to određenim prostorima. Slijedi nekoliko važnijih izvadaka iz Papine homilije koju je izrekao nakon potresnih svjedočanstava žrtava rata:

           “Razmišljali smo u šutnji o teškim nevoljama koje su predočene i osjetili smo se dionicima patnje izmučenoga pučanstva. Prva svrha ovoga Bdjenja bila je: da svi u Europi, muškarci i žene koji su otvoreni za religiozne vrijednosti, osjete utisnute na vlastitu tijelu rane rata: tjeskobu, osamljenost, nemoć, plač, bol, smrt. Možda i očajanje. (…) Pred jednom takvom tragedijom nije moguće ostati ravnodušnim, ne može se spavati. Moramo bdjeti i moliti kao Gospodin u Maslinskom vrtu. (…)”

           U nastavku je Papa komentirao misli apostola Pavla da je “Krist naš mir” koji je porušio pregradu među narodima, uklonio neprijateljstvo i pomirio ih s Bogom u svome tijelu posredstvom križa (usp. Ef 2,14–16). Ako je sve to Krist učinio, pitao se Papa, kako u svijetu još može postojati neprijateljstvo, mržnja, kako je moguće međusobno se ubijati? I potom je nastavio:

           “To su pitanja koja noćas valja postaviti svima, pa i nama samima, pred tragedijom Bosne i Hercegovine, pred tragedijama što postoje u drugim dijelovima Europe i svijeta. Na ta pitanja nema drugog odgovora osim onoga poniznog traženja oproštenja podno križa na kojem je Gospodin razapet za nas i za sve. Upravo zbog toga, naše molitveno bdjenje je i bdjenje pokore, obraćenja. Neće biti mira bez povratka raspetom Isusu Kristu u molitvi, ali ni bez odricanja od častoljublja, od žudnje za vlašću, bez poštivanja prava drugih. Doista, to su uzroci rata, kako je učio već apostol Jakov u svojoj poslanici: ‘Odakle dolaze ratovi i svađe što su među vama? Ne dolaze li možda od vaših požuda što se bore u vašim udovima?’ (Jak 4,1). Krist je naš mir. Kad se udaljimo od Njega, u svojem privatnom životu u odnosima među osobama i narodima, što drugo ostaje nego mržnja, neprijateljstvo, sukob, okrutnost, rat? (…) Ovdje večeras okupljeni, pozvani smo na razmatranje o tome kakav bi bio prinos što smo ga, svatko od nas, svaka od naših crkava, dužni ponuditi u službi mira.”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 36 – 43; OR, 11./12. siječnja 1993., str. 7; Ist. prijatelj, str. 68 – 72.

 

I kršćanstvo i islam nadahnjuju nas obvezom da ustrajemo u postizanju pravde i mira

Susret s muslimanskim predstavnicima

Asiz, 10. siječnja 1993.

U nedjelju, 10. siječnja, prije euharistijskoga slavlja, Papa se susreo s predstavnicima islamskih zajednica iz Europe koji su došli na taj međuvjerski molitveni skup za mir. Papa im je, govoreći na engleskom, zahvalio što su se odazvali i sudjelovali na tom molitvenom danu. Osvrćući se na patnje naroda u Bosni i Hercegovini, gdje su isto tako stradavali muslimani, Papa je rekao:

           “(…) Solidarni smo s tim žrtvama tlačenja, mržnje i okrutnosti, sa svima onima čiji su gradovi spaljeni i bombardirani, s onima koji su napustili vlastiti kuće i sklonili se drugamo, s onima koji su nepravedno uhićeni i zatvoreni u zatočeničke logore. Kršćanstvo i islam nadahnjuju nas obvezom da ustrajemo u postizanju pravde i mira za te i sve druge žrtve rata. (…)”

Ins., XVI., 1, 1993., str.44 – 46; OR 11./12. siječnja 1993., str. 9; Ist. prijatelj, str. 72 – 73.

 

Svaki narod ima pravo na samoodređenje kao zajednica

Iz govora na euharistijskom slavlju međuvjerskoga Molitvenoga skupa za mir

Asiz, 10. siječnja 1993.

Drugoga dana Molitvenoga susreta za mir u Europi i posebice na Balkanu Papa je predsjedao euharistijskom slavlju u gornjoj bazilici sv. Franje. Iz njegove važne propovijedi donosimo nekoliko izvadaka:

           “Molitva za mir u Europi i posebno na Balkanu uzdiže se u ovom trenutku na jezicima raznih naroda europskog kontinenta. (…) Došli smo danas ovamo, natovarivši na se teške grijehe našega vremena, našega kontinenta. Rat koji se sada vodi na Balkanu, predstavlja osobitu gomilu grijeha. Ljudska bića rabe razarajuća sredstva da bi ubijali i iskorijenili druge sebi slične. (…) Često i na razne načine povrijeđena je božanska zapovijed ljubavi, čak do te mjere da se sa strahom pitamo: hoće li europski čovjek biti u stanju ponovno se dignuti iz onog ponora u koji ga je gurnula luda žudnja za moći i vladanjem na račun drugih: drugih ljudi, drugih naroda. Jedno je takvo tragično iskustvo, čini se nažalost, na neki način obnovljeno posljednjih godina; ono se nastavlja širiti upravo na balkanskom poluotoku. Eto razloga zbog kojega se cijela Europa okuplja u molitvi; eto zašto smo došli na hodočašće u Asiz (…).”

Komentirajući potom liturgijski blagdan Isusova krštenja, koji se slavio te nedjelje, te činjenicu kako se Isus, Otkupitelj svijeta, svrstao u povorku grješnika da bi ga Ivan krstio, Papa je nastavio:

           “Odatle proizlazi naše čvrsto uvjerenje, osvijetljeno vjerom, da je u uzburkanoj zemlji ljudi i nacija balkanskih naroda Krist nazočan među svima onima koji trpe i podnose kršenje ljudskih prava. On, Krist, uvijek je svjedok i branitelj prava čovjeka. (…) U njemu prava osobe nisu samo riječi, nego život: život koji pobjeđuje smrt i po križu se potvrđuje u pobjedi uskrsnuća. (…) Svaki narod ima pravo na samoodređenje kao zajednica. Riječ je o pravu koje se može ostvariti bilo u vlastitoj političkoj suverenosti, bilo u federaciji ili konfederaciji s drugim narodima. (…) Neka budu porušene barijere mržnje! O, Bože Mira! Poravnaj ljudske putove, kako bi znali opet živjeti zajedno kao susjedi, kao braća i sestre, ‘djeca Očeva u Jedinorođenom sinu’, (usp. Ef 1,4–5) u Isusu Kristu, našem istinskom Miru.”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 47 – 51; OR, 11./12. siječnja 1993., str. 10; Ist. prijatelj, str. 74 – 76.

 

Naše zanimanje želi biti djelotvorno, ostvareno u žarkoj i neprestanoj molitvi, koju treba pratiti nesebična akcija pomoći i humanitarne potpore

Iz završnoga govora prigodom podnevne marijanske molitve na završetku Molitvenoga skupa za mir

Asiz, 10. siječnja 1993.

Poslije završnoga euharistijskog slavlja na Molitvenomu susretu za mir u Europi i osobito na Balkanu, Sveti Otac se prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja još jednom obratio svim sudionicima zahvalivši najprije svima na sudjelovanju. U govoru je sažeo sve najvažnije momente i poruke s toga važnog skupa koji svjedoči o Papinoj velikoj zauzetosti za rješenje sukoba i uspostavu trajna mira na prostorima bivše Jugoslavije.

           “Apel što sam ga prošlog 1. prosinca uputio zajedno s predstavnicima episkopata Europe, naišao je na zborski i velikodušan odgovor unutar Katoličke Crkve, a naišao je na odjek i u drugim crkvama i kršćanskim zajednicama, kao i kod predstavnika židovstva i islama. To je jasan znak da savjest ljudi i žena, osjetljivih za religiozne vrijednosti i za one koji traže dobro čovječanstva, postaje sve pozornija za probleme trpećeg čovjeka, za žrtve sukoba, čijih ni razloga ni ciljeva ne shvaća. (…) Neka nam Bog udijeli milost da budemo sve više vjerni ovom nesebičnom i hitnom služenju u korist mira. (…)”

Nakon što je zahvalio za sudjelovanje svim nazočnim članovima hijerarhije i svim katolicima te predstavnicima drugih kršćanskih crkava i crkvenih zajednica, što svjedoči ekumensku dimenziju zauzimanja za mir, Papa je nastavio:

           “Svoju najiskreniju zahvalnost upravljam predstavnicima islama za njihovo sudjelovanje u sinoćnjem bdjenju. S ljubavlju pozdravljam i našu ‘stariju braću’ Židove, s nama duhovno sjedinjene u obraćanju Bogu za dragocjeni dar njegove pravde i njegova mira.

           Ovaj je susret bio posvećen osobito molitvi za mir u Europi, imajući pred očima, prije svega, teško stanje naroda na Balkanu. Proveli smo ga zajedno; pridružile su nam se mjesne Crkve cijelog europskog kontinenta. (…) Naše zanimanje želi biti djelotvorno, ostvareno u žarkoj i neprestanoj molitvi, koju treba pratiti nesebična akcija pomoći i humanitarne potpore. Naše zalaganje želi, k tome, biti usmjereno promicanju kulture mira sa svakodnevnim činima poštivanja prava drugih i sa strpljivim djelom pomirenja. Dok vam govorim, u Ženevi se priprema nastavak pregovora za mir u Bosni i Hercegovini. Neka Bog dade svim sudionicima na tom odlučujućem susretu mudrosti i odvažnosti kako bi postigli rješenja prihvatljiva za sve strane, u cilju istinskog i trajnog mira. (…) Svijeće što sam ih maloprije predao članovima delegacija koje su došle iz područja opustošenih ratom, neka budu rječit simbol mira, sveopćeg cilja kojemu je bio usmjeren čitav naš molitveni susret, koji je, evo stigao do svojega kraja. (…) Neka nas sve prati i svima bude u pomoći Marija, Kraljica Mira.”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 52 – 54; OR, 11./12. siječnja 1993., str. 11; Ist. prijatelj, str. 77 – 78.

_______________

 

Ratom u BiH cijela Europa je ponižena, njezine su institucije obezvrijeđene

Snažan apel svjetskim političarima u govoru diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici na novogodišnjem primanju

Vatikan, 16. siječnja 1993.

U svome govoru na tradicionalnom novogodišnjem primanju diplomatskoga zbora akreditiranoga pri Svetoj Stolici, Papa se na francuskom jeziku osvrnuo snažnim i ozbiljnim riječima na stanje u Bosni i Hercegovini upozoravajući na ozbiljne odgovornosti i dužnosti međunarodne zajednice čije vlade oni predstavljaju. Govoreći o raznim ratnim žarištima na svijetu, Papa je cijeli četvrti dio svoga govora posvetio stanju na Balkanu:

           “(…) Ali i bliže nama, ekscelencije, dame i gospodo, rat pokazuje svoju nemilosrdnu brutalnost. Razumije se, mislim na bratoubilačke borbe u Bosni i Hercegovini. Cijela Europa je time ponižena. Njezine institucije su obezvrijeđene. Kao da su poništena sva nastojanja oko mira iz proteklih godina. Poslije velike nesreće posljednjih dvaju svjetskih ratova koji su izbili u Europi, odlučeno je da države više nikada ne bi trebale pribjegavati oružju i da ne bi trebalo podržavati njegovu uporabu za rješavanje unutarnjih i međusobnih problema. Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi (KESS) je izradila neka načela i kodeks ponašanja, prihvaćene pristankom svih država sudionica. Sada, pred našim očima, ta načela i obveze koje iz njih proizlaze sustavno se krše. Humanitarno pravo, teško dostignuće ovog stoljeća, više se ne poštuje. Najosnovnija načela koja uređuju život u društvu bivaju izrugana od pravih hordi koje siju teror i smrt. Kako ne misliti, dame i gospodo, na onu djecu, obilježenu tako užasnim prizorima? Na one obitelji razdijeljene i rasute po putovima, lišene materijalnih dobara i bez pomoći? Na one obeščašćene žene? Na one zatvorene i zlostavljane osobe u logorima za koje se držalo da su zauvijek nestali? Svetoj Stolici neprestance stižu tjeskobni apeli katoličkih i pravoslavnih biskupa, kao i muslimanskih vjerskih poglavara iz onih krajeva, da se zaustavi to kolektivno mučenje i da se poštuje barem humanitarno pravo. Ovoga današnjeg jutra ja sam pred vama odjek tih apela. Međunarodna zajednica bi morala snažnije pokazati svoju političku volju o neprihvatljivosti agresije i teritorijalnog osvajanja silom, i zablude o ‘etničkom čišćenju’. Eto zbog čega, vjeran svojemu poslanju, držim nužnim ovdje najsvečanije i najodlučnije ponoviti svima odgovornima u državama koje vi predstavljate, kao i svima onima koji u Europi ili drugdje drže u ruci oružje da bi ga usmjerili na svoju braću:

           – agresivan rat je nedostojan čovjeka;

           – moralno i fizičko uništavanje protivnika ili stranaca je zločin;

           – praktična ravnodušnost prema takvu načinu ponašanja označava krivični propust;

           – konačno, oni koji se upuštaju u te zločine, oni koji ih ispričavaju ili opravdavaju, odgovarat će za njih ne samo pred međunarodnom zajednicom nego još više pred Bogom.

           Neka odjeknu na ovom mjestu riječi proroka Izaije: ‘Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu’ (Iz 5,20). Mir se ne može temeljiti nego na istini i slobodi: to danas zahtijeva puno lucidnosti i odvažnosti. Katolici Europe molili su za tu milost u Asizu, u vrijeme dirljivog molitvenog susreta 9. i 10. siječnja. Molitvom i pročišćujućom pokorom molili smo od Boga oproštenje za sve povrede mira, za toliki prezir bratstva, i usrdno smo ga zazivali neka poštedi Europu od tog vala mržnje i patnje, čije zapljuskivanje, kako se čini, čovjek nije u stanju zaustaviti. (…)”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 119 – 120; OR, 17. siječnja 1993., str. 4; Ist. prijatelj str. 79 – 80; GK 31. siječnja 1993., str. 3.

 

Briga za majke, supruge i djevojke koje su pretrpjele nasilje

Pismo vrhbosanskom nadbiskupu Vinku Puljiću

Vatikan, 2. veljače 1993.

Dana 2. veljače papa Ivan Pavao II. uputio je vrhbosanskom nadbiskupu Vinku Puljiću pismo u kojem izražava svoju solidarnost i suosjećanje zbog ratnih stradanja i brojnih zločina koji se čine nad civilnim stanovništvom. Papa se napose osvrće na tragediju silovanih žena i daje sugestije kako im pomoći:

           “Časni brate u biskupskoj službi! Molitva koju smo 9. i 10. siječnja u Asizu uzdizali Bogu za mir na balkanskom području potiče nas na nadu da će nasilja i zlostavljanja koja se sada događaju što prije prestati da bi ustupila mjesto pomirenju i miru. Ovim svojim pismom želim Vam posvjedočiti da se osjećam posebno bliz patnjama pastira i naroda Bosne i Hercegovine koje pritišću kobne posljedice dugog materijalnog i duhovnog pustošenja. Sa strepnjom mislim na krajnje tegobne uvjete kojima su izložene mnoge obitelji, osobito djeca, te smatram svojom osobitom dužnošću zbog njih pozvati svu Crkvu na solidarnost i velikodušnost. Upravo unutar obitelji, posebno onih koje su pogođene gubitkom nekoga od svojih članova i koje su doživjele vrlo okrutna nasilja, trebat će započeti teški hod prema uspostavljanju mira. Zaista nije moguće ne otpočeti od obitelji kao svetišta života i ljubavi pothvat društvenog pomirenja, koji će trebati poduzeti čim utihne smrtonosna buka oružja. Stoga je zadaća pastira da već sada predvide prikladne inicijative koje će poticati obitelji na djela pomirenja, velikodušnosti i kršćanske ljubavi.

           Posebno je potrebno da pastiri i svi vjernici, nadležni za obiteljski pastoral hitno preuzmu brigu za majke, supruge i djevojke koje su pretrpjele nasilje zbog izljeva rasne mržnje ili surove bludnosti. Ta osobe, koje su bile predmetom tako teške povrede, trebaju moći nalaziti u zajednici potporu razumijevanja i solidarnosti. I u tako bolnome stanju trebat će im pomoći da načine razliku između ogavnog čina silovanja, kojemu su ih podvrgli muškarci pomračena uma i savjesti, i stvarnosti novih ljudskih bića koja su ipak došla u život. Kao slike Božje, ta nova stvorenja trebaju biti poštivana i ljubljena ne drugačije od bilo kojeg drugog člana ljudske obitelji.

           U svakom slučaju treba s najvećom jasnoćom isticati da dijete koje se ima roditi nema nikakve odgovornost za gnusni čin koji se dogodio. Dijete je nedužno i zato nikako ne može biti smatrano agresorom. Stoga se sva zajednica treba zbiti uz te tako bolno povrijeđene žene, i uz članove njihovih obitelji, da im pomogne u preoblikovanju čina nasilja u djelo ljubavi i prihvaćanja. Evanđelje nas podsjeća da na nasilje ne uzvraćamo nasiljem (Mt 5,38–41). Na divljaštvo mržnje i rasizma treba odgovarati snagom ljubavi i solidarnosti. Nije li apostol Pavao preporučivao rimskim kršćanima koje je progonila neprijateljska vlast: ‘Nikomu zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima… Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim savladaj zlo’ (Rim 12,17.21).

           Siguran sam da će i druge Crkve, ne samo u Europi nego iz cijeloga svijeta, pronaći prikladne načine da pomažu osobama i obiteljima koje su dovedene u tako veliku materijalnu, psihološku i duhovnu teškoću. Takvim dobrotvornim inicijativama od srca upućujem svoje ohrabrenje podsjećajući na Kristove riječi: ‘Tko god jedno ovakvo dijete prima u moje ime, mene prima’ (Mk 9,37).

           Nadalje, u slučaju siročadi i napuštene djece, želim uputiti riječ poštovanja svima koji se žrtvuju oko postupka usvajanja: djelo je velike ljudske i kršćanske vrijednosti ponuditi malenima toplinu novoga ognjišta kad im bude uskraćena potpora onih koji su ih rodili.

           Ova Rimska Crkva, koja ‘predsjeda u ljubavi’ uzima udjela u skrbi za sve koji su izloženi iskušenjima. Jamčeći taj udio u skrbi, šaljem Vama, poštovani Brate, kao i drugim biskupima tog područja, te stanovnicima koji su podvrgnuti tako teškim iskušenjima, posebni apostolski blagoslov, kojemu pridodajem svoju postojanu i zauzetu molitvu.“

           Iz Vatikana, 2. veljače 1993.

Papa Ivan Pavao II.

OR, 27. veljače 1993., str. 1; Vrhbosna, br. 1–4, 1993., str. 45; GK, god. XXXII., br. 11, 14. ožujka 1993., str. 3.

 

Pozivam ponovno sve koji vjeruju da zajedno sa mnom uprave molitvu da Gospodin udijeli izmučenim narodima Bosne i Hercegovine dar mira

Iz nedjeljnoga Papina nagovora prigodom marijanske molitve

Vatikan, 14. veljače 1993.

           “Danas je liturgijski blagdan Sv. Ćirila i Metoda, suzaštitnika Europe. Zauzetost svete braće za duhovno spasenje i društveni napredak slavenskih naroda vodi nas mišlju dragim narodima Balkana i predstavlja za nas snažan poziv da ih se ne ostavi u situaciji koja svakim danom postaje sve tragičnijom i okrutnijom. Žalostima rata pridodaju se i one što ih uzrokuju glad i nedostatak osnovnih živežnih namirnica. Pozivam ponovno sve koji vjeruju da zajedno sa mnom uprave molitvu da Gospodin udijeli izmučenim narodima Bosne i Hercegovine dar mira i da vodi savjesti onih koji imaju odgovornost upravljanja, kako bi učinili svaki napor da se zaustave nasilja, da bi se omogućilo da humanitarne pomoći stignu na odredište.”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 437; OR, 15./16. veljače 1993., str. 1.

 

Molite sa mnom Gospodina da udijeli mir u slobodi i pravdi

Mladim Osječanima, Vatikan, 17. veljače 1993.

Na općoj audijenciji bili su nazočni članovi Hrvatskoga kulturnog društva iz Osijeka. Obraćajući im se na hrvatskome, Papa je rekao:

           “Draga mladeži, srdačno vas pozdravljam! Dolazite iz Osijeka, grada u istočnoj Hrvatskoj, koji je mjesecima bio izložen ratnim razaranjima. Nažalost, ratne strahote još uvijek traju u nekim krajevima vaše domovine, a posebno u susjednoj Bosni i Hercegovini. Molite sa mnom Gospodina da udijeli mir u slobodi i pravdi svim narodima na Balkanu. Povjeravam vas majčinskoj zaštiti Bogorodice Marije, utjehe onih koji su u nevolji. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 450; OR, 18. veljače 1993., str. 5; GK, 28. veljače 1993., str. 4.

 

Zaklinjem ljude dobre volje koji djeluju unutar OUN-a da poduzmu sve što je u njihovoj moći da se zaustavi taj rat

Iz Papine poruke glavnom tajniku OUN-a Boutrosu Boutrosu Ghaliju

Vatikan, 1. ožujka 1993.

Sveti Otac Ivan Pavao II. uputio je 1. ožujka 1993. vlastoručnu poruku na francuskom jeziku glavnom tajniku Organizacije ujedinjenih naroda Boutrosu Boutrosu Ghaliju iz koje donosimo najvažnije dijelove u hrvatskom prijevodu:

           Njegovoj Ekscelenciji gospodinu Boutrosu Boutrosu Ghaliju,

           glavnom tajniku OUN-a

           Pred izazovima povijesti ljudi su se znali suočiti s najvećim poteškoćama, oslanjajući se na snage što ih je, u svojoj milosrdnoj dobroti, svemogući Bog stavio u njihovo srce i njihov razum. Danas svijet stoji kao bespomoćan svjedok pred dramom koja već mjesecima mori narode Bosne i Hercegovine, a međunarodna zajednica bi željela pomoći žrtvama tog rata: ranjenoj djeci, siročadi, osobama lišenim budućnosti, obeshrabrenima pred okrutnošću života; silovanim ženama, mučenima i izbačenima na ulicu, na hladnoću i osamu, s onim što je preostale od njihove obitelji, da se spasi što se može; ljudima, najčešće starcima, lišenima krova nad glavom i prisiljenima napustiti ono što je bilo bogatstvo njihova života.

           Cijela su sela opustošena, kuće spaljene, mjesta kulta, crkve i džamije, sravnjeni su sa zemljom kako bi se uklonili si znakovi transcendentnosti. Ljudske zajednice i obitelji su preseljene. Život, tako dragocjen za sve i svakoga, nema više cijene. Smrt, mučenje, nasilje i progon su mnogostruko lice mržnje koja pokreće jedne narode protiv drugih, koji su kulturno, etnički i religiozno različiti, ali geografski i povijesno dosta bliski.

           ‘Nikada više rata, nikada više!’ uzviknuo je moj prethodnik, blage uspomene papa Pavao VI. pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda da poduzmu sve što je u njihovoj moći da se zaustavi taj rat. Božja riječ odzvanja u našim ušima: ‘Što si učinio? Slušaj, krv brata tvojega iz zemlje k meni viče!’ (Post 4,10). Što smo mi učinili, što mi moramo učiniti da bi prestala eskalacija užasa, nasilja, uništavanja čovjeka od čovjeka? (…)

           Izričući vam žalost što je osjećam pred ratom u bivšoj Jugoslaviji te povjerenje koje osjećam u djelovanje Ujedinjenih naroda u korist mira, molim Vas, gospodine glavni tajniče, da o ovome izvijestite i sve članove Vijeća sigurnosti koji su odgovorni da bdiju nad sudbinom dotičnih naroda. Ti narodi i cijela međunarodna zajednica bit će im zahvalni što imaju odvažnosti za mir, ne štedeći nikakav napor, nikakvih žrtava niti sredstava prikladnih da se vrati mir tim narodima, krov izbjeglicama i prognanicima, ognjište siročadi, mjesto molitve vjernicima.

           S mojom zahvalnošću za Vaše zalaganje za mir u Bosni i Hercegovini, molim Vas, gospodine glavni tajniče, da primite izraze mojega visokog poštovanja.

           Iz Vatikana, 1. ožujka 1993.

Papa Ivan Pavao II.

Ins., XVI., 1, 1993., str. 563 – 565; OR, 13. ožujka 1993., str.1; Ist. prijatelj, str.85 – 86; GK, 21. ožujka 1993., str. 1.

 

Agresivan rat je nedostojan čovjeka i vapi za osvetom pred licem Božjim

Iz Papina nedjeljnoga nagovora prigodom molitve Anđeoskoga pozdravljenja

Vatikan, 7. ožujka 1993.

Pri kraju svoga obraćanja nazočnim vjernicima na Trgu sv. Petra Papa se veoma snažnim riječima na talijanskom osvrnuo na tragediju rata koji hara u Bosni i Hercegovini:

           “Predraga braćo i sestre! (…) Kako se može dogoditi da se u našem stoljeću, stoljeću znanosti i tehnike, sposobnom da prodre u tajne prostora, možemo opet naći kao nemoćni svjedoci užasnih povreda ljudskog dostojanstva? Ne ovisi li to možda o činjenici da suvremena kultura, u širokoj mjeri, ide za obmanom humanizma bez Boga, i hoće utvrditi ljudska prava zaboravljajući, dapače katkada i gazeći ‘prava Božja’? (…) Braćo i sestre u Gospodinu, jučer me je pohodio gradonačelnik Sarajeva, koji mi je potvrdio kako se pogoršavaju tragične vijesti što nam više od godinu dana stižu od izmučenog pučanstva Bosne i Hercegovine. Potresne brojke o mrtvima, ranjenima, silovanim ženama, interniranima u zatočeničke logore i deportiranima u opakoj operaciji etničkog čišćenja, kakve su nam priopćili u siječnju u Asizu, poglavar muslimanske zajednice i biskupi sarajevske, banjolučke i mostarske biskupije, sad su još dramatičnije.

           Sa svoje strane ponovio sam sarajevskom gradonačelniku izraz solidarnosti cijele Katoličke Crkve s tamošnjim stanovništvom i zajamčio sam mu da će Sveta Stolica nastaviti upotrebljavati sva sredstva što ih ima na raspolaganju da bi pridonijela kraju taj uzaludni pokolj. Osjećam zato dužnost da iznova uputim usrdan apel svim ljudima dobre volje, da nastave, makar i pod cijenu teških odricanja, slati humanitarnu pomoć pučanstvu koje je ratom najviše pogođeno.

           Još jednom osjećam neodoljivu dužnost podsjetiti sve odgovorne za balkansku dramu da je agresivan rat nedostojan čovjeka i vapi za osvetom pred licem Božjim, da je fizičko ili moralno uništavanje protivnika zločin; da je teritorijalno osvajanje, ostvareno silom, neprihvatljivo. U ime Božje, pozivam sve da odlože oružje! Nije nikada prekasno da bi se popravilo zlo i ponovno izgradila nova domovina!”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 589 – 590; OR, 8./9. ožujka 1993., str. 1; GK, 14. ožujka 1993., str. 1 i 4.

 

Dijelim zajedno s vama vaše patnje i vaše nade

Hodočasnicima iz Vukovara i Vinkovaca na općoj audijenciji

Vatikan, 24. ožujka 1993.

           “Srdačno vas pozdravljam, dragi hodočasnici iz Vukovara, Vinkovaca i drugih hrvatskih mjesta izloženih ratnim stradanjima. Dijelim zajedno s vama vaše patnje i vaše nade. Ovom zgodom ponavljam svoje pozive koje sam već prije uputio onima kojih se to tiče da poštuju neotuđivo pravo rodbine da ima sigurne vijesti o svojima dragima koji su zarobljeni te da traži da se oni oslobode, kao i da poštuju pravo prognanika i izbjeglica da se vrate na svoja ognjišta. Moralna je obveza svih ljudi dobre volje i međunarodne zajednice da pomognu u ostvarenju toga izrazito humanitarnoga djela. Vama i svima vašim ukućanima i supatnicima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 741.

 

U životu i radu neka vas nadahnjuje neizmjerna Božja ljubav

Profesorima i učenicima VII. zagrebačke gimnazije na općoj audijenciji

Vatikan, 31. ožujka 1993.

           “Dragi učenici i profesori VII. zagrebačke gimnazije, srdačno vas pozdravljam. Neizmjerna Božja ljubav, koja se na poseban način očitovala u križu Kristovu, neka bude stalno nadahnuće vašega života i rada. Svima vama podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI. 1, 1993., str. 794.

 

Uskrsli Krist uvijek prati ljude i narode na životnom putu

Hodočasnicima iz Zagreba, Splita, Ludbrega, Varaždina i drugih mjesta na općoj audijenciji

Vatikan, 7. travnja 1993.

           “Dragi hodočasnici iz Zagreba, Splita, Ludbrega, Varaždina i drugih hrvatskih mjesta, srdačno vas pozdravljam. Neka vas teško stanje nastalo zbog rata ne spriječi da nastavite ići putem vjere, nade i ljubavi. Vaša utjeha neka bude i svijest da Uskrsli prati ljude i narode na njihovu životnom putu. Svima od srca podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 841.

 

Tragično zbivanje, koje ponižava Europu i šteti budućnosti mira

Iz Papine uskrsne poruke Urbi et Orbi

Vatikan, Trg sv. Petra, 11. travnja 1993.

U svojoj uskrsnoj poruci svijetu, koju je govorio na talijanskom jeziku uz simultano prevođenje na svjetske jezike, Papa se ponovno osvrnuo na teški rat koji se odvija u Bosni i Hercegovini:

           “(…) I kako na današnji dan – dan mira – šutjeti pred okrutnom dramom, koja se nesmiljeno odigrava u Bosni i Hercegovini? Tko će moći reći: Nisam znao? Nitko ne može držati da se njega ne tiče tako tragično zbivanje, koje ponižava Europu i šteti budućnosti mira. Predstavnici naroda, ljudi dobre volje, još se jednom obraćam svakome od vas srcem punim bola: zaustavite rat! Dokrajčite, zaklinjem vas, neizrecive okrutnosti kojima se povređuje ljudsko dostojanstvo i nanosi uvreda Bogu, pravednom i milosrdnom Ocu!”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 875; OR, 13./14. travnja 1993., str. 7; GK, 18. travnja 1993., str. 1.

 

Uskrsna čestitka

Vatikan, Trg sv. Petra, 11. travnja 1993.

Na kraju uskrsne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti Otac je s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Uskrs na 56 jezika; čestitka na hrvatskom bila je na 14. mjestu:

           “Sretan Uskrs!”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 878.

 

Papa dijeli s vama vaše radosti i patnje

Članovima austrijske akcije Susjed u nevolji te hodočasnicima iz Hrvatske i BiH

Vatikan, 12. svibnja 1993.

Na općoj audijenciji 12. svibnja Papa se posebno obratio skupini austrijskih vjernika, pokretača humanitarne akcije Susjed u nevolji kojoj je cilj pomagati narodima pogođenima ratom u bivšoj Jugoslaviji. Sveti je Otac pohvalio inicijativu i svesrdno je podupro njihovu akciju te je rekao:

           “Nažalost, rat još nije završen. Nevolja ljudi, prije svega starih, žena i djece, danas je još veća nego prije godinu dana… Akciju Susjed u nevolji, svjedočanstvo djelotvornog idealizma, neka i nadalje prate moje najbolje želje.”

Potom je Papa na hrvatskom pozdravio nazočne hodočasnike:

           “Dobro došli, dragi hodočasnici iz Požege, Belog Manastira, Sesveta, Zagreba i drugih hrvatskih mjesta. Na poseban način pozdravljam vas, izbjeglice i prognanike iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Uz vas sam uvijek dijeleći s vama vaše radosti, nade i patnje. Sve vas blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 1202; OR, 13. svibnja 1993., str. 5; GK, 23. svibnja 1993., str. 4; ASS /1993., str. 409 – 410 i 412.

 

Neka Bog udijeli veliki dar mira pučanstvu cijeloga Balkana

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 19. svibnja 1993.

           “Srdačno pozdravljam drage hrvatske hodočasnike iz domovine i inozemstva. Želim i danas ponoviti svoj poziv na molitvu da Bog udijeli veliki dar mira svemu narodu Hrvatske, Bosne i Hercegovine te cijeloga balkanskog područja. Vama i vašim obiteljima podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 1260; OR, 20. svibnja 1993., str. 5; GK, 30. svibnja 1993., str. 8.

 

Kada se oskvrnjuju crkve, džamije, ta duhovna mjesta gdje se ljudi uče ljubiti svu svoju braću, kada ih pljačkaju do potpuna uništenja, to je Babilon!

Govor Papina izaslanika Rogera Etchegeraya u Banjolučkoj biskupiji

Banja Luka, Duhovi, 30. svibnja 1993.

Papa Ivan Pavao II. uputio je na blagdan Duhova svoga posebnog izaslanika, kardinala Rogera Etchegeraya, predsjednika Papinskoga vijeća Cor Unum i Iustitia et Pax, da donese duhovnu utjehu i okrjepu ispaćenim Banjolučanima. U svojoj propovijedi koju je izrekao pod svetom misom u katedrali kardinal Etchegeray dirljivim je riječima izrazio solidarnost i ljubav Svetoga Oca prema izmučenom pučanstvu Bosne i Hercegovine. Homilija je objavljena u L’Osservatore Romano, 4. lipnja 1993., str. 6; hrvatski prijevod u Ist. prijatelj, str. 93 – 95.

 

Rat na Balkanu razara miran suživot europskih naroda

Iz nagovora na završetku svibanjskih pobožnosti

Vatikanski vrtovi, Špilja Gospe Lurdske, 31. svibnja 1993.

Posljednjega dana svibanjske pobožnost Sveti je Otac pred Špiljom Gospe Lurdske u Vatikanu ponovno govorio o tragediji rata u Bosni i Hercegovini. Ponovio je svoje misli i molitvu iz svoga govora u Asizu od 10. siječnja ove godine. Tome je dodao još nekoliko misli:

           “Njoj, koja je naša Majka i Kraljica Mira, preporučujemo na poseban način mir u svijetu, ali prije svega u Europi, na Balkanu. Njezinom pomoću obraćamo se Kristu, Otkupitelju svijeta, dozivajući u sjećanje riječi kojima smo molili na početku ove godine, u vrijeme susreta u Asizu. (…) A rat je još u tijeku. Ljudski govoreći, može izgledati teško nazrijeti mu kraj. Pa ipak: ‘Bog izlječive stvori narode’ (usp. Mudr 1,14, Vulg.). Takva je bila naša zajednička molitva u Asizu na početku ove godine. Danas, na završetku marijanskog mjeseca, vraćamo se toj molitvi, jer na Balkanu još nije postignut pravedni mir. Moramo stoga ustrajati u molitvi Majci ljudi i naroda – Kraljici Mira… Rat na Balkanu razara miran suživot europskih naroda. (…) O, Bože mira! Ispravi ljudske putove, kako bi znali opet živjeti zajedno kao susjedi, kao braća i sestre, djeca Očeva u Jedinorođenome Sinu, u Isusu Kristu, našem istinskom miru. Amen.”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 1385 – 1386; OR, 31. svibnja – 1. lipnja 1993., str. 12; GK, 13. lipnja 1993., str. 1.

 

Nasilje i mržnja ne izgrađuju dobro države. Ustrajte u velikodušnosti pružajući pomoć svim stradalnicima rata

Predstavnicama pokreta Bedem ljubavi na općoj audijenciji

Vatikan, 2. lipnja 1993.

Papa se najprije osvrnuo na smrt trojice volontera Caritasa iz Brescie koji su tragično stradali u Bosni:

           “Nedavna tragična smrt u Bosni volontera Caritasa iz Brescie, u vrijeme obavljanja humanitarne misije na dobrobit onoga ratom izmučenog naroda, ispunja me žalošću i potiče da iznovice ponovim moju osudu neljudskog sukoba koji je u tijeku. (…) Neka Bog mira rasvijetli srce svih, pa i onih koji su se okrvarili tako teškim zločinom, kako bi se shvatilo da nasilje i mržnja ne izgrađuju dobro države nego samo siju razaranje i smrt.”

Potom se Papa na hrvatskom obratio predstavnicama Bedema ljubavi:

           “Drage sestre Pokreta majki za mir Bedem ljubavi. Ovim ste pohodom htjele posvjedočiti svoju živu želju da dođe do uspostave pravoga mira u pravdi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nastavite svoje velikodušno djelo humanitarne pomoći svim žrtvama ovoga dramatičnog rata. Blagoslivljam vas i vaše obitelji. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 1395; OR, 3. lipnja 1993., str. 1. i 5; GK, 13. lipnja 1993., str. 1; ASS/1993., str. 470.

 

Prinesite Gospodinu molitve i patnje

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 30. lipnja 1993.

           “Dragi hrvatski hodočasnici, srdačno vas pozdravljam! Zajedno sa svojim molitvama za mir prinesite Gospodinu i svoje patnje kako bi svi europski narodi napokon mogli uživati u pravdi istinsku slobodu i mir. Neka vas sve blagoslovi Bog. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 1694.

 

Neka ova prigoda poveća duh bratimstva i solidarnosti

Hrvatskoj djeci ugošćenoj u Italiji na općoj audijenciji

Vatikan, 30. lipnja 1993.

           “Draga hrvatska djeco, gosti veronskoga Caritasa, kod Telepacea, i Konferencije sv. Vinka Paulskoga iz Settebagnija, od srca vas pozdravljam zajedno s vašim pratiocima i vašim dobrotvorima te vam izražavam svoju zahvalnost na vašemu sudjelovanju. Želja mi je da ova prigoda poveća uzajamno poznavanje, duh bratimstva i solidarnosti. Pratio vas uvijek moj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 1, 1993., str. 1694.

 

Kako još jedanput ne zaželjeti da napokon svane dan mira u pravdi za vaše izmučene zemlje!

Santo Stefano di Cadore, 11. srpnja 1993.

Boraveći na ljetnom odmoru u sjevernoj Italiji, Papa je nakon podnevne marijanske molitve pozdravio na talijanskom skupinu od 90 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine (55 muslimana i 35 katolika) koji su ondje našli privremeno boravište:

           “(…) Obraćam se posebno srdačno skupini koja potječe iz Bosne i Hercegovine. Predragi, vaša nazočnost posvjedočuje solidarnost koja povezuje Talijane s ljudima, ženama, djecom, starcima vaše domovine, razdirane nasiljem i ratom. Kako još jedanput ne zaželjeti da napokon svane dan mira u pravdi za vaše izmučene zemlje? Vjernici i ljudi dobre volje ne prestaju s pouzdanjem moliti Boga za taj mir. Pa kad ljudske mogućnosti i oslabe, neka se nikada ne umanji pouzdanje u Boga! S tim pouzdanjem u Gospodina i s duhom kršćanske solidarnosti upućujem sada poziv vladama i međunarodnoj zajednici da podupru programe Visokoga komesarijata OUN-a za pomoć izbjeglicama.(…) Neka Bog udijeli da ta naša braća u nevolji osjete njegovu pomoć i neka blagoslovi one koji im pružaju potporu.”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 57; OR, 12./13. srpnja 1993., str. 6; GK, 25. srpnja 1993., str. 4.

 

Neka Gospodin prosvijetli pameti odgovornih u narodima da postupe po mjerilima pravde

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 17. srpnja 1993.

Novi poziv na molitvu za “pravi mir”, “po mjerilima pravde”, u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini, kao i na Balkanu uopće, papa Ivan Pavao II. uputio je 17. srpnja na svojemu tjednom susretu s hodočasnicima održanom u Dvorani Pavla VI. u Vatikanu. Pozdravljajući na hrvatskome jeziku skupinu nazočnih Hrvata, Sveti je Otac rekao:

           “Srdačno pozdravljam drage hrvatske hodočasnike koji su došli na grobove svetih apostola Petra i Pavla da bi molili za mir u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Neka Gospodin usliši vaše molitve i prosvijetli pameti odgovornih u narodima da postupe po mjerilima pravde kako bi narodima na Balkanu vratili pravi mir i slobodu. Svima podjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 74; OR, 18. srpnja 1993., str. 5; GK, 25. srpnja 1993., str. 4.

 

U suvremenom svijetu budite svjedoci otkupiteljske Božje ljubavi

Mladim Hrvatima iz Tisnoga i Budimpešte

Vatikan, 21. srpnja 1993.

Na redovnom tjednom susretu Svetoga Oca s hodočasnicima 21. srpnja bile su i dvije hrvatske skupine: mladi iz Tisnoga, na otoku Murteru u Šibenskoj biskupiji, koji su od 12. do 26. srpnja bili gosti rimske župe sv. Franje Asiškoga u Aciliji, te učenici i nastavnici hrvatske osnovne škole i hrvatske gimnazije, kao i vjernici hrvatske katoličke župe iz Budimpešte. Pozdravljajući ih na hrvatskome jeziku, Papa je rekao:

           “Od srca pozdravljam mlade iz Tisna u Hrvatskoj te učenike i nastavnike hrvatske osnovne škole i hrvatske gimnazije u Budimpešti, u Mađarskoj. Draga mladeži, želim vam da iskusite da je Isus vaš najbolji prijatelj i da je došao da svi ljudi imaju život, u izobilju da ga imaju. A to je i središnja poruka skorašnjega skupa mladih u Denveru koji je za svakoga od vas ujedno i poziv da u suvremenom svijetu budete svjedoci Božje ljubavi koja otkupljuje i spašava. Sve vas blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 96; GK, 1. kolovoza 1993., str. 4.

 

U Ime Gospodnje upravljam žuran apel zaraćenima: Prestanite s ratom!

Novi Papin apel za mir u Bosni i Hercegovini

Vatikan, 21. srpnja 1993.

Na istoj audijenciji u srijedu, 21. srpnja, nakon što je pozdravio mlade Hrvate na hrvatskom, Papa je uputio još jedan apel za mir u Bosni i Hercegovini. Govorio je talijanski, što znači da je htio da taj njegov apel čuje cijeli svijet. Slijede Papine riječi u hrvatskom prijevodu:

           “Vijesti što stižu iz dragih zemalja Bosne i Hercegovine ispunjavaju me velikom tugom. Unatoč raznim inicijativama usmjerenima k stvaranju uvjeta mira, jačanju borbe, povećava se broj nedužnih žrtava, izbjeglica, stanovništvo cijelih krajeva lišeno je najosnovnijih životnih uvjeta: bez hrane je, bez vode, struje, bez najpotrebnijih lijekova. Jak nadom koja nikad ne umire, u Ime Gospodnje upravljam još jednom žuran apel svima zaraćenima: prestanite s ratom! On ponižava čovjeka i nagoni ga na nedostojna i sramotna ponašanja. Problemi na dugi rok rješavaju se samo snagom dijaloga među svim sukobljenim stranama, u poštovanju prava svake osobe i svakog naroda, u pravdi i miru. Zaklinjem i političare odgovorne na međunarodnoj razini: pomozite narodima Bosne i Hercegovine da zaustave rat i uspostave pravi mir, temeljni uvjet za nužnu ponovnu duhovnu i materijalnu obnovu zemlje. Pozivam sve da pojačaju molitvu za te drage narode. Neka ona, Kraljica Mira, zagovara sve nas koji smo ranjeni tolikim okrutnostima, i neka od Svojega Sina izmoli mir za Bosnu i Hercegovinu, za balkansku regiju i za cijeli svijet.”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 100 – 101; GK, 1. kolovoza 1993., str. 1.

 

Povjeravam vas Mariji da vas prati u na putu za svećeništvo

Bogoslovima iz Đakova na općoj audijenciji

Vatikan, 4. kolovoza 1993.

           “S posebnom radošću pozdravljam bogoslove iz Đakova, u Hrvatskoj, i njihove odgojitelje. Predragi, povjeravam vas Mariji, odgojiteljici jedinoga Svećenika, Krista, da vas Ona prati u vašoj ljudskoj i duhovnoj pripravi na svećeničku službu. Zajedno s vama pozdravljam i ostalu hrvatsku mladež ovdje nazočnu. Bog, ishodište svakoga dobra i mira, neka blagoslovi vas i krajeve iz kojih ste došli. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 144.

 

Želja da Glas Koncila bude sve prošireniji u svim obiteljima

Blagoslov i poruka Pape za tisućiti broj Glasa Koncila

Vatikan, 8. kolovoza 1993.

U povodu objavljivanja tisućitoga broja Glasa Koncila papa Ivan Pavao II. po svom je državnom tajniku kardinalu Angelu Sodanu, a preko nuncija u Republici Hrvatskoj, nadbiskupa Giulija Einaudija, uputio direktoru Josipu Ladiki ovu poruku:

           “Saznavši da se list Glas Koncila, katolički tjednik što ga izdaju hrvatske nadbiskupije, priprema proslaviti svoj tisućiti broj, Vrhovni Svećenik izražava živo zadovoljstvo glede naumljenih kulturalnih priredaba kojima je svrha oživjeti u dušama sve zauzetiju svijest o dragocjenom izvjestiteljskom i odgojnom djelovanju katoličkog tiska na području crkvenom, građanskom i društvenom, te – želeći da Glas Koncila bude sve poznatiji i sve prošireniji u svim obiteljima – rado podjeljuje direktoru, urednicima, suradnicima i čitateljima toga zaslužnog tjednika željeni apostolski blagoslov.”

GK, god. XXXII., br. 32, 8. kolovoza 1993., str. 1.

 

Neka Gospodin nadahne vođe da uspostave hitan i pravedan mir te prestanu ubijanja i razaranja

Mladim Hrvatima na Osmomu svjetskom danu mladih u SAD-u

Denver, 12. kolovoza 1993.

Na proslavi Osmoga svjetskog dana mladih u Denveru, u Sjevernoj Americi, Papa se dva puta obratio ondje nazočnim mladim Hrvatima na hrvatskom jeziku. Na početku susreta 12. kolovoza rekao im je:

           “Draga hrvatska mladeži, okupili smo se ovdje za Svjetski dan mladih i sjedinjeni smo s vama u ovim za vas sada teškim prilikama ratnih sukoba koji uzrokuju beskrajne patnje na Balkanu. Neka Gospodin nadahne mjesne i međunarodne vođe da uspostave hitan i pravedan mir te prestanu ubijanja i razaranja.”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 455.

 

Neka zveket oružja te sablast smrti ustupe mjesto skladu među narodima

Drugi pozdrav mladim Hrvatima na Osmomu svjetskom danu mladih u SAD-u

Denver, 15. kolovoza 1993.

Na kraju proslave Osmoga svjetskog dana mladih u Denveru Papa je mladim Hrvatima uputio ove riječi:

           “Geslo Svjetskoga dana mladih napose je znakovito za vas i za sve narode na Balkanu. Zazovimo Božji blagoslov i mir za čitavo to područje. Neka zveket oružja te sablast smrti i patnje ustupe mjesto radosti mira i skladu među narodima. Pred vama su golemi izazovi. Znajte da vas prate moje molitve, a i molitve cijele Crkve.”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 510.

 

Izbjeglicama i prognanicima potrebne su stalna pomoć i solidarnost

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 25. kolovoza 1993.

           “Dragi hrvatski hodočasnici, od srca pozdravljam svakoga pojedinog od vas. Podjeljujem svoj apostolski blagoslov vama i svima vašima dragima, a na poseban način izbjeglicama i prognanicima kojima su stalno potrebne pomoć i solidarnost. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 565.

 

Molim Gospodina da se završi preduga kalvarija

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 1. rujna 1993.

           “Dragi hrvatski hodočasnici, svaki dan, zajedno s vama, uzdižem molitve Gospodinu da se što prije završi preduga kalvarija dragoga pučanstva Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te da odgovorni shvate da je za ponovnu uspostavu i očuvanje pravoga mira potrebno poštivanje etičkih načela i moralnih vrijednosti. Božji blagoslov sišao na vas i ostao vazda s vama. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 588; OR, 2. rujna 1993., str. 5.

 

Po zagovoru Bogorodice neka Gospodin ukloni strašni bič koji uzrokuje tolike patnje

Članovima KUD-a Tena iz Đakova

Vatikan, 15. rujna 1993.

Obraćajući se na redovnoj općoj audijenciji u Dvorani Pavla VI. članovima Kulturno-umjetničkoga društva Tena iz Đakova, koje je pratio pomoćni đakovački biskup Marin Srakić, Sveti je Otac rekao:

           “Pozdravljam članove Kulturno-umjetničkoga društva Tena iz Đakova u Hrvatskoj, zajedno s pomoćnim biskupom te biskupije preuzvišenim Marinom Srakićem. Vašu žarku čežnju za mirom za sve drago pučanstvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine povjeravam Bogorodici Mariji, Kraljici Mira. Neka Gospodin po Njezinu zagovoru otkloni onaj strašni bič koji još uvijek bije tolike nedužne i uzrokuje velike patnje. Vama ovdje nazočnima, izbjeglicama i prognanicima, ranjenima i koji patite poglavito zbog rata, podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 765; OR, 16. rujna 1993., str. 5; GK, 26. rujna 1993., str. 1; ASS/1993., str. 774.

 

Na vašemu životnom putu neka vas uvijek prati Sveta Djevica

Učenicima Treće gimnazije iz Zagreba prigodom molitve Anđeoskoga pozdravljenja

Castel Gandolfo, 19. rujna 1993.

           “Srdačno pozdravljam skupinu učenika Treće zagrebačke gimnazije. Draga mladeži, neka vam Sveta Djevica bude stalna pratilja na vašemu životnom putu. Sve vas blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 806.

 

Samo s Kristom čovjek može ići prema budućnosti punoj nade

Hodočasnicima i gimnazijalcima iz Zagreba na općoj audijenciji

Vatikan, 22. rujna 1993.

           “Od srca pozdravljam sve ovdje nazočne hrvatske hodočasnike, a posebno učenike Treće zagrebačke gimnazije. Predragi, otvorite svoja srca Kristu koji je za sve ljude Put, Istina i Život (Iv 14, 6). Samo s Kristom čovjek može ići prema budućnosti punoj nade koja ne će nikada iznevjeriti. Svakom od vas podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 832; GK, 3. listopada 1993., str. 3.

 

Patnje uzrokovane ratom potiču da postojano molimo Onoga koji daje mir

Poruka sarajevskom nadbiskupu Vinku Puljiću u povodu trodnevnoga molitvenog skupa za mir u Bosni i Hercegovini

29. rujna 1993.

Početkom listopada na inicijativu sarajevskoga nadbiskupa Vinka Puljića organiziran je u Sarajevu trodnevni međureligijski molitveni skup za mir na kojemu su sudjelovali, osim katolika, pravoslavni, muslimani i židovi. Vatikansku delegaciju koja je sudjelovala na tom molitvenom skupu predvodio je kardinal Roger Etchegeray, predsjednik Papinskoga vijeća za pravdu i mir, po kojemu je Papa uputio posebnu poruku vrhbosanskom nadbiskupu datiranu 29. rujna 1993. godine. Vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano objavio je tu Papinu poruku na talijanskom jeziku 3. listopada 1993. na str. 1. i 6. Ovdje je donosimo u hrvatskom prijevodu:

           Časnom bratu Vinku Puljiću, nadbiskupu vrhbosanskom ili sarajevskom!

           Čuvam uvijek živu uspomenu na posebni molitveni susret kada smo, prije osam mjeseci, 9. i 10. siječnja, okupljeni u Asizu molili da Bog Europi, i poglavito Balkanu, udijeli veliki dar mira. Molitve koje su se tada uzdizale, kao i molitve onih koji su se na cijelom kontinentu, prihvaćajući poziv koji im je bio upravljen, zborno pridružili tom činu, nisu zacijelo ostale neuslišane. No, te molitve ipak dosad nisu postigle da se konačno svlada otpor koji pruža sebičnost, nazočna u mnogim srcima. Potrebno je provalije koje je iskopala mržnja ispuniti ljubavlju. Zbog toga valja ustrajati u molitvi, uvijek iznova ustrajno ištući da Onaj koji sprema ‘naume mira, a ne propasti’, napokon onima koji se u Njega uzdaju udijeli ‘budućnost punu nade’ (usp. Jr 29,11).

           Prikladno je zbog toga da je za prve dane sljedećega mjeseca listopada zakazan novi molitveni susret koji će se održati u gradu Sarajevu, tako teško pogođenu silovitim ratnim zbivanjima. Moja je želja da taj molitveni susret svijetu pruži svjedočanstvo vjere i odvažne nade. A Ti pak, časni Brate, sudionicima posvjedoči moju duhovnu blizinu u molitvi za povratak mira na cijelo tamošnje područje.

           Već smo više od godinu dana, nažalost, svjedoci zastrašujućega pogoršanja koje gomila grozotu na grozotu: tisuće mrtvih na bojnim poljima i mnogo brojnije žrtve među civilima, silovanje ženâ, ubojstva djece, nečuveni počinjeni zločini, nepoštivanje ni jednog etičkog pravila i ni jednoga humanitarnog sporazuma. K svemu su tomu još nadošla svakovrsna pustošenja: crkve i džamije su oskvrnjene, umjetnički spomenici i kulturna središta sravnjena sa zemljom, a bolnice, lječilišta i stanovi kukavički razoreni.

           Ta nas tragedija silno pogađa i sve nas silno žalosti. I to ne samo one koji su izravno pogođeni gubitkom svojih dragih ili pak zadobivenim ranama i pretrpljenom štetom nego također i sve nas koji smo zahvaljujući sredstvima društvenoga priopćavanja svjedoci užasnih posljedica mržnje koja, čini se, ne poznaje granice. Međunarodna zajednica i Crkve ne mogu stajati nijeme pred sličnim poremećajima koji ljudskoj savjesti postavljaju upit: ‘Što si učinio svojemu bratu?’ (Post 4,10).

           Rimski biskup, sa svoje strane, sve od samoga početka sukoba, nije propustio uzvratiti na takav upit, pozivajući sve strane da imaju odvažnost mira te podupirući nastojanja međunarodne zajednice u pomoći oko mirovnog postupka i u pružanju pomoći žrtvama rata. On je na svaki način nastojao da o toj temi nastavi dijalog s braćom u vjeri, potičući svakoga pojedinca na posvemašnje zalaganje u iznalaženju načina na koji se ponovno može postići tako veliko dobro. U tome, naime, ne može izostati zajedničko nastojanje onih kojima je Krist povjerio ‘svoj mir’ na zemlji.

           Imajući pred očima riječi Božanskoga Učitelja, nemoguće je ne upitati se radimo li dovoljno za mir i molimo li se zajedno dovoljno za njega. Upravo je najpotrebnija velika zajednička molitva kako bi ‘tamo gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilovala milost’ (Rim 5,20). Mir je milost i Božji je dar, i s tom milošću i s tim darom valja neumorno surađivati.

           Patnje uzrokovane ratom, koji već toliko mjeseci razdire široko područje Balkana, potiču da postojano molimo Onoga koji ‘daje mir’ (Iv 14,27) da On srca oslobodi od mržnje i nasilja te ih pripravi za misli uzajamne snošljivosti i dijeljenja s drugima.

           Na područjima bivše Jugoslavije žive narodi koji imaju starodrevnu baštinu i kulturu: kršćani – kako katolici, tako i pravoslavni, zatim muslimani i Židovi. Među njima postojeće razlike ne smiju biti poticaj na mržnju i osvetu, nego čak prigoda za uzajamno obogaćenje. Prošlost je pružila dokaze da su dobrosusjedski odnosi bili mogući. Te je odnose podupirao živi osjećaj domoljublja, koji je svakomu građaninu, unatoč različitoj vjerskoj pripadnosti, omogućivao da se prepozna kao sastavni dio te jedne zemlje. Domoljublje je, naime, ispravna i pravilna ljubav prema vlastitoj osobnosti koju ima svaki član određene nacionalne zajednice. Nijekanje domoljublja je nacionalizam. I dok domoljublje, ljubeći vlastito, poštuje također ono što pripada drugima, nacionalizam obezvrjeđuje sve što nije vlastito, a ono pak što pripada drugima, ako ne uspije uništiti, nastoji prisvojiti.

           Danas se naša molitva za mir na Balkanu treba usredotočiti na taj najdublji opseg sukoba, koji svoje mjesto ima u ljudskom srcu. Iz srca, naime, proizlaze osjećaji mržnje, osvete i ugnjetavanja, i ti su osjećaji ishodište ratnih pobuda. Molimo Gospodina za preobrazbu srdaca, za svladavanje mržnje, za poštivanje prava ljudi i naroda, koji svojim različitostima očituju neiscrpno bogatstvo ‘ljudskoga’ u raznolikosti njegovih kulturnih, društvenih i povijesnih očitovanja. Povijest nam govori da istinske ljudske vrijednosti, ako i budu privremeno pogažene i svladane, na kraju ipak prevladaju. U konačnici dobro pobjeđuje zlo, ljubav mržnju, razbor ludilo sukobljavanja.

           Cijela Crkva, posebno ona koja svoju vjeru u Krista svjedoči na starom kontinentu, uzdiže svoje žarke molitve Bogu da se što prije vrati mir među narode Bosne i Hercegovine, Srbije te Hrvatske, kao i među ona koja su pozvana da, na Balkanu, zajednički grade budućnost blagostanja i napretka.

           Tako plemenitu i hitnu stvar preporučimo Majci Kristovoj, Kraljici Mira. Njoj za vrijeme moljenja svete krunice tijekom sljedećega mjeseca listopada želimo upraviti svoju postojanu molitvu kako bi se među onaj, tako napaćeni puk, napokon vratila radost obnovljena dogovora za hod u djelotvornoj slozi i miru.

           Zazivamo pomoć svih svetih koji su dali poseban doprinos povijesti spasenja na Balkanu: sv. Ćirila i Metoda, apostola Slavena; sv. Save, oca Srpske pravoslavne crkve; sv. Nikole Tavelića i bl. Augustina Kažotića, koje posebno štuje Crkva u Hrvata, kao i one nama bliže brojne mučenike koji su, u cijeloj Srednjoj Europi, svoju vjernost Kristu posvjedočili za vrijeme nedavne ateističke diktature.

           Unatoč velikim teškoćama sadašnjega trenutka, ne gubimo pouzdanje u čovjeka, jer svoju nadu polažemo u Boga koji je ‘toliko ljubio svijet da je dao svojega Jedinorođenca (Iv 3,16), Isusa Krista, našega Gospodina’, koji od dvoga učini jedno, srušivši pregradu razdvojnicu’ (Ef 2,14), i koji je ‘Mir naš’ (isto).

           Na Tebe, časni Brate, i na one koji će se sabrati na molitvu da bi iskali dar mira, zazivam blagoslov svemogućega i milosrdnoga Boga.

Ins., XVI., 2, 1993., str. 912 – 916; OR, 3. listopada 1993., str. 1. i 6.; GK, br. 41, 10. listopada 1993., str. 1. i 4.

 

Budućnost izgrađena na nasilju i tlačenju nije moguća

Papa predmolio krunicu za mir u Bosni i Hercegovini

Vatikan, 2. listopada 1993.

U prvu subotu mjeseca, 2. listopada, Papa je predmolio krunicu za mir u Bosni i Hercegovini. Krunica je počela u 20.30 u Dvorani Blagoslova, najvećoj dvorani u Vatikanu. Na početku molitve krunice Papa je na talijanskom jeziku rekao:

           “Okupljeni u ovoj Dvorani Blagoslova za molitvu svete krunice, pozivam vas da se duhovno sjedinite sa svima onima koji se nalaze u Sarajevu na molitvenom susretu za mir, susret koji su htjeli zaslužni nadbiskup mons. Vinko Puljić i predstavnici triju vjerskih zajednica onoga grada, muslimanske, pravoslavne i židovske. Njima i svima koji me preko radija slušaju u onim izmučenim zemljama upravljam svoj najsrdačniji pozdrav, jamčeći im svoju solidarnost i solidarnost cijele Katoličke Crkve raširene po svijetu. Danas im još jednom hoćemo opetovati da nisu sami i da ne će ostati sami. Poznajemo njihovu dugu patnju i naša je žarka težnja da im pomognemo. Nikad ne će moći postojati budućnost izgrađena na nasilju, na tlačenju najslabijih i nebranjenih. Ruke svih moraju se preplesti da bi zajedno gradili ljudskije življenje, priznajući da poštivanje, pravda, solidarnost, bratstvo tvore njegove nezamjenjive temelje. Djevice Marijo, Kraljice Mira, u tolikoj tuzi neka tvoj blagi, razvedravajući osmijeh osvijetli naš put. Večeras, kao što ćemo učiniti tijekom mjeseca listopada, posvećena pobožnosti svetoj krunici, povjeravamo tebi svoje nakane. Ti možeš postići od svojega Božanskog Sina veliki dar mira za narode Bosne i Hercegovine i Balkana.”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 931 – 932; GK, 10. listopada 1993., str. 4.

 

Neka vam Bog ljubavi i mira udijeli svoj blagoslov

Hodočasnicima iz Rijeke i Samobora na općoj audijenciji

Vatikan, 6. listopada 1993.

           “Od srca pozdravljam skupinu suradnika Hrvatskoga radija koji na postaji u Rijeci sudjeluju u emisiji Katolički vidici, kao i hodočasnike iz Samobora. Predragi, Bog ljubavi i mira bio uvijek s vama (2 Kor 13,11) te udijelio svoj blagoslov i mir vama i krajevima iz kojih ste došli. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 959 – 960.

 

Molimo Gospodina za pravi mir i pravdu

Hodočasnicima iz Hrvatske i Kölna na općoj audijenciji

Vatikan, 13. listopada 1993.

Papa Ivan Pavao II. ne sustaje svraćati pozornost svjetske javnosti na ratno stanje u našim krajevima i nastavlja pozivati na molitvu za mir:

           “Srdačno pozdravljam hodočasnike iz Hrvatske katoličke misije iz Kölna u Njemačkoj i ostale hrvatske hodočasnike. Dobro došli! I danas želim ponoviti svoj poziv na molitvu Gospodinu da On Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, kao i cijelo područje Balkana, učini prebivalištem pravoga mira i pravde, te uzajamnoga poštivanja i solidarnosti među narodima. Vama ovdje nazočnim i vašim obiteljima u domovini i Njemačkoj podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 1007; OR, 14. listopada 1993., str. 5; GK, 24. listopada 1993., str. 4; ASS/1993., str. 858.

 

Unatoč teškoćama sadašnjega trenutka, spokojno gledati na budućnost

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 20. listopada 1993.

           “Dragi hrvatski hodočasnici, sve vas od srca pozdravljam. Neka ovo vaše hodočašće na grobove svetih apostola Petra i Pavla u vama učvrsti kršćansku nadu da, unatoč teškoćama sadašnjega trenutka, možete spokojno gledati na budućnost. Neka vas sve Bog blagoslovi i On neka vas čuva. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 1060.

 

Vama i svim stanovnicima Hrvatske želim mir i blagostanje

Zahvala Svetoga Oca predsjedniku Franji Tuđmanu na čestitki u povodu 15. obljetnice njegova pontifikata

Vatikan, 25. listopada 1993.

           “Srdačno zahvaljujem Vašoj Ekscelenciji na dobrim željama koje ste mi uputili u prigodi 15. obljetnice izbora za vrhovnog pastira Katoličke Crkve. Rado se koristim prigodom da Vama i svim stanovnicima Hrvatske zaželim mir te duhovno i materijalno blagostanje.“

Papa Ivan Pavao II.

Ivan Pavao II. i Hrvati, Zagreb, Alfa, 1995., str. 143.

 

Neka Gospodin blagoslovi sve koji pate zbog rata

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 27. listopada 1993.

           “Dragi hrvatski hodočasnici, srdačno vas pozdravljam. Sve od prvih dana rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini svakodnevno, zajedno s Crkvom koja u tim krajevima svjedoči Božju ljubav prema svakom čovjeku, molim Gospodina da svemu tamošnjem dragom pučanstvu udjeli dar pravoga mira. Neka Bog blagoslovi svakoga pojedinog od vas i sve koji pate zbog rata. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 1129; OR, 28. listopada 1993., str. 5; ASS/1993., str. 894 – 895.

 

U teškim kušnjama neka vam nadu pruža vjera u Krista Otkupitelja

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 10. studenoga 1993.

           “Od svega srca pozdravljam vjernike župe Sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu, kao i ostale hrvatske hodočasnike. Dobro došli! Predragi, neka vam u teškim kušnjama sadašnjega trenutka nadu pruža vjera u Krista, Otkupitelja čovjeka. Vama i svima koji podnose tragične posljedice rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija.”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 1257; OR, 11. studenoga 1993., str. 5; GK, 21. studenoga 1993., str. 4.

 

Neka ne bude uzaludna njihova žrtva

Papa o umorstvu dvojice hrvatskih franjevaca iz Fojnice

Trg sv. Petra, 17. studenoga 1993.

U srijedu, 17. studenoga, Papa zbog bolesti nije održao uobičajenu opću audijenciju. Ipak se u podne pojavio na prozoru svoje privatne radne sobe, pozdravio vjernike okupljene na Trgu sv. Petra, izrekao kratak govor i izmolio Očenaš. Na kraju govora dodao je ove riječi na talijanskom jeziku:

           “Vijest o umorstvu dvojice otaca franjevaca iz staroga fojničkog samostana ispunjava nas dubokom tugom. Molimo za našu braću, zahvaćenu nasiljem koje žanje tolike nedužne žrtve u onim mukotrpnim krajevima, radost i mir u Raju. Neka ne bude uzaludna njihova žrtva, nego neka za njihovu subraću bude poticajem da ustraju u svojemu franjevačkom zvanju glasnika mira.”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 1284; OR, 18. studenoga 1993., str. 1; GK, 28. studenoga 1993., str. 1; ASS/1993., str. 973.

 

Sigurnost se neće nikada uspostaviti ako se kao metoda prihvati “etničko čišćenje” koje nije ništa drugo nego genocid

Iz govora Vijeću ministara zemalja članica Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi prigodom godišnjega zasjedanja u Rimu

Vatikan, 30. studenoga 1993.

U večernjim satima 30. studenoga papa Ivan Pavao II. primio je u audijenciju članove Ministarskoga vijeća Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi (KESS), koji su tih dana u Rimu održavali svoje godišnje zasjedanje. U prigodnom govoru na francuskom jeziku Papa je puno prostora posvetio stanju na prostorima bivše Jugoslavije, osobito u Bosni i Hercegovini. Ozbiljnim, čak i prijekornim riječima Papa je upozorio vlade brojnih europskih zemalja, članica KESS-a, čiji su ministri vanjskih poslova stajali pred njim, da učine sve kako bi se što prije povratio mir na prostore bivše jugoslavenske federacije. Iz Papina govora donosimo samo važnije izvatke:

           “Ekscelencije! S velikim zadovoljstvom vas primam večeras, na kraju vašeg prvog radnog dana. (…) Na vama leži dužnost da spriječite, koliko je moguće, napetosti i sukobe. A prije svega, da odvažno tražite rješenje kriza koje oslabljuju europsku izgradnju koja je još u tijeku. (…) Eto zašto vam želim reći s kakvim zaprepaštenjem primam vijesti uvijek dramatične koje dolaze iz bivše jugoslavenske federacije, naročito iz Bosne i Hercegovine. Ne može se potvrđivati vlastiti suverenitet ili braniti vlastita prava gazeći prava vlastite braće! Mislili smo da se nikada više neće vidjeti rat na europskom tlu. Tko je mogao predvidjeti da će rasističke pretenzije i opaki nacionalizmi učiniti da na našem kontinentu iznova odjeknu njihove krilatice? Što reći o okrutnom prizoru sravnjenih sa zemljom čitavih sela, o njihovom stanovništvu divljački zlostavljanom i prognanom? To živo podsjeća na prošlost koja je ponizila povijest ljudi! A ipak, to se događa na maloj udaljenosti odavde. Svi to znaju, svi to vide. Važno je da KESS nastavi izricati politički i moralni sud o razvoju jugoslavenske krize. Na taj će način izbjeći sablazan nezainteresiranosti pred nedopustivim događajima i obvezat će države da postanu svjesne svoje neposredne umiješanosti kad su u pitanju temeljna prava neke osobe ili nekog naroda.

           Najteža nesreća koja bi se mogla dogoditi u današnjoj Europi bila bi ona da se pomiri sa sudbinom rata koja muči milijune ljudi i žena, osobito na Balkanu i na Kavkazu. To je moguće zaustaviti poduzimanjem mjera koje su prikladne za uspostavljanje prevlasti pravnih normi. Humanitarna pomoć, velikodušno pružena pučanstvu Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i drugih republika nekadašnje jugoslavenske federacije, ne bi smjela osloboditi političke predstavnike od obveze da nastave tražiti nova rješenja za zaustavljanje valova nasilja i mržnje koji ne vode ničemu i koje nikakav razlog ne može opravdati.

           KESS ima zadaću ujediniti uvjete zajedničke, globalne i kontrolirane sigurnosti. Međutim, već je jasno da se ona neće nikada uspostaviti ako se ozakone teritorijalna osvajanja postignuta silom; ako se ‘etničko čišćenje’, koje nije ništa drugo nego genocid, prihvati kao metoda, ili ako se očito krše najosnovnije norme humanitarnoga prava. (…)

           Ekscelencije, dopustite da još jednom reknem, i danas pred najvišim predstavnicima europske diplomacije, da je došao trenutak da se stvore uvjeti da načela i obveze koje su tako sretno definirali i potpisali u Helsinkiju, u Beču i Parizu sudionici Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, zaista svi primjenjuju i da imaju istu vrijednost za sve i u svim okolnostima. (…)

           Mržnja među narodima nije nikada definitivna. Podijeljeni europski narodi su se ujedinili; zemlje koje su jučer bile neprijatelji danas zajedno rade. Politička volja, razumijevanje povijesti, velikodušnost srca dopuštaju da se zajednički poduzmu veliki projekti suradnje i razvitka. (…) Na ovom prostranom kontinentu ima mjesta za velike i za male narode. Svaki ima svoja prava i svoje dužnosti. Svaki mora poštivati druge. (…)

           Ekscelencije, prepuštam vašem razmišljanju ove misli što mi ih sugerira europska povijest, današnja i jučerašnja. Molim Boga da ulije u svakoga od vas vrline i odvažnost, bezuvjetno nužne onima čiji zadatak nije samo voditi vlastitu braću nego u njima pobuđivati dovoljno entuzijazma da se založe na putu mire! (…) Neka Svemogući Bog blagoslovi Europu! Neka joj dopusti da svijetu dade primjer sloge i solidarnosti!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 1379 – 1381; OR, 2. prosinca 1993., str. 4; GK, 12. prosinca 1993., str. 1 i 4; Ist. prijatelj, str. 115 – 118.

 

Uz vas sam u vašim patnjama uzrokovanima ratom

Članicama društva Hrvatska žena

Vatikan, 1. prosinca 1993.

Svoje duboko suosjećanje sa svima koji pate zbog rata u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini papa Ivan Pavao II. ponovno je očitovao 1. prosinca, za redovita tjednoga susreta s hodočasnicima održana u Dvorani Pavla VI. u Vatikanu. Pozdravljajući skupinu od preko stotinu članica društva Hrvatska žena, koje je u Rim dopratio župnik Antun Korpar iz Cerja kraj Zagreba i s kojima je bila saborska zastupnica Gordana Turić, Sveti je Otac rekao:

           “Srdačno pozdravljam članice društva Hrvatska žena. U vašem obiteljskom i društvenom zalaganju neka vas neprestano nadahnjuje primjer Bogorodice Marije, savršene žene i majke, i neka vas uvijek prati zaštita Svete Obitelji. Uz vas sam u vašim patnjama uzrokovanima ratom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te vama i vašim obiteljima podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 1389; OR, 2. prosinca 1993., str. 7; GK, 12. prosinca 1993., str. 3.

 

Papin poziv cijeloj Crkvi za dan posta i molitve za mir na Balkanu

Vatikan, 6. prosinca 1993.

U svojoj brizi da pomogne ispaćenim narodima na Balkanu papa Ivan Pavao II. pokreće novu inicijativu: poziva sve katolike svijeta, a i druge kršćane da održe dan posta u petak, 21. siječnja, i da mu se pridruže u molitvi u nedjelju, 23. siječnja, s nakanom za dolazak trajnoga mira na prostorima bivše Jugoslavije. O toj Papinoj odluci državni tajnik Svete Stolice kard. Angelo Sodano poslao je 6. prosinca obavijest predsjednicima svih biskupskih konferencija, pa tako i zagrebačkom nadbiskupu kard. Franji Kuharića. U pismu kard. Sodano među ostalim piše:

           “Sveti Otac koji s velikom brigom neprekidno prati dramatičan razvoj prilika u zemljama bivše Jugoslavije i posebno događaje u Bosni i Hercegovini, odlučio je angažirati cijelu Crkvu u široki pokret molitve i pokore. Njegova Svetost drži da je Molitveni tjedan za jedinstvo kršćana najzgodnija prilika da se i kršćani drugih konfesija pridruže toj duhovnoj inicijativi, kako se nitko ne bi pomirio sa sadašnjim ratom, nego da svi od Gospodina ustrajno mole obraćenje srdaca. Radi toga Sveti Otac poziva katolike cijeloga svijeta da se pridruže misi koju će on s tom nakanom služiti u Rimu u nedjelju, 23. siječnja 1994. on želi, nadalje, da se prije toga slavlja održi dan posta. (…)“

Kard. Angelo Sodano, vatikanski državni tajnik

GK, 2. siječnja 1994., str. 1; Ist. prijatelj, str. 118 – 119.

 

Papin poziv na sveopću molitvu za mir u BiH na dan 23. siječnja 1994.

Iz nagovora u prigodi molitve Anđeoskoga pozdravljenja

Vatikan, 12. prosinca 1993.

Govoreći u svom podnevnom nedjeljnom nagovoru o otajstvu kršćanske ženidbe i obitelji te imajući u vidu sljedeću godinu koja će se slaviti kao Međunarodna godina obitelji, Papa se, govoreći talijanski, osvrnuo na patnje tolikih obitelji pogođene ratom u bivšoj Jugoslaviji:

           “Podsjećajući na uzvišeno poslanje obitelji, kako s velikom strepnjom ne misliti na tolike obiteljske jezgre razdirane ratom u zemljama bivše Jugoslavije, gdje sukob još bjesni i ne izgleda, na žalost, da se za njega bliži pravedna nagodba? Dok zaklinjem odgovorne tih naroda da konačno ušutkaju glas oružja, i dok pozivam međunarodne vlasti da učine svaki mogući daljnji napor mirotvornog i učinkovitog posredovanja, htio bih pozvati sve vjernike čitavoga svijeta da mole od Boga za neprocjenjivi dar mira. Moramo nastaviti to činiti i ne povlačiti se nikada pred obeshrabrenjem.

           Molitveni tjedan za jedinstvo kršćana, koji će se odvijati od 18. do 25. siječnja, mora za katolike i braću drugih kršćanskih vjera predstavljati važnu prigodu da budu duhovno bliski ispaćenom narodu Bosne i Hercegovine. Stoga sam za nedjelju, 23. siječnja, zakazao poseban molitveni dan da se od Boga isprosi mir. Toga ću dana slaviti ovdje u Rimu svetu euharistiju i već sada pozivam cijelu Crkvu da se sjedini sa mnom, a da u tom trenutku duboke zajedničke molitve prethodi dan posta. Upućujem ovaj poziv svima drugima koji vjeruju i svim ljudima dobre volje. Gospodin koji nas potiče da ga zazivamo s vjerom, poduprtom nastojanjem obraćenja i bratskog zajedništva, neka usliši naše želje i napokon udjeli mir onom izmučenom području i svakom drugom narodu koji je uvučen u ratnu dramu.”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 1462.

 

Nek’ zasvijetli betlehemska svjetlost nad izmučenim narodima Bosne i Hercegovine

Iz Papine božićne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi

Vatikan, Božić, 25. prosinca 1993.

U svojoj božićnoj poruci koju je uputio cijelome svijetu govoreći talijanski, uz simultano prevođenje na svjetske jezike, Papa se osvrnuo i na ratnu tragediju na Balkanu:

           “(…) Ako smo djeca Božja, mi smo također braća. Svi. Radosna vijest Božića, koja na današnji dan odzvanja svijetom, ponovno iznosi tajnoviti Božji plan: od cijelog čovječanstva učiniti jednu jedincatu solidarnu obitelj. (…) Neka ostavi oružje tko njime prijeteći maše; nek’ pomogne bratu u nevolji tko ima sredstava u izobilju. (…) Neka zasja na obzorju našega vremena betlehemska svjetlost i neka donese utjehu i vedrinu posebice žrtvama ljudskih tragedija rata, progonstva, gladi, nepravde, mržnje i straha. Neka zasvijetli ono svjetlo nad izmučenim narodima Bosne i Hercegovine, i prostranog područja jugoistočne Europe, gdje nasilje teži da nametne vlastiti zakon bez ikakve samilosti.”

Ins., XVI., 2, 1993., str. 1549; OR, 27./28. prosinca 1993., str. 7.

 

Božićna čestitka

Vatikan, Trg sv. Petra, Božić, 25. prosinca 1993.

Na kraju božićne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti Otac je s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Božić na 54 jezika; čestitka na hrvatskom bila je na 13. mjestu:

           “Čestit Božić! Na dobro vam došlo Isusovo porođenje!”

Ins., XVI., 2, 1993. str. 1553.