1. Prije dvije godine papa Benedikt XVI objavio je knjigu o Isusu iz Nazareta. Tada je rekao kako namjeru upotpuniti knjigu novim tekstom “o Isusovu djetinjstvu i otajstvu smrti i uskrsnuća”. S nestrpljenjem očekujemo nastavak životopisa našega Spasitelja Isusa Krista. Posebice iz pera tako vrsnog poznavatelja Biblije i teologa Ratzingera. Suvremeno medijsko tržište, naime, ne umara se reklamirati i prodavati neka “nova biblijska otkrića”, koja bi trebala pokazati drugačiju povijest Isusa iz Nazareta. Papa je zato odlučio napisati knjigu o Isusu i reći da iznose znanstvene neistine svi koji poput “Da Vincijeva koda” ili sličnih “kodova” govore kako su “istinu” o Isusu ugušili “mračni zavjerenici iz Vatikana”. Svojom knjigom o Isusu iz Nazareta Papa pokazuje sve što se sa sigurnošću zna o čovjeku iz Galileje. Ona je plod znanstvenika koji je familijaran s biblijskom znanošću, te duboko uvjeren da je Isus iz evanđelja povijesno uvjerljiv lik, komu i on poklanja svoju vjeru.
I mi ćemo ovih božićnih dana poći u crkvu te iznova s vjerom slušati izvješća evanđelista o tom povijesnom i otajstvenom događaju. I prisjetiti se kako smo to godinama i desetljećima slavili i vjerovali. Uvijek radosno i ushićeno, jer Isusovo rođenje nije samo vremenski i povijesni, nego i nadvremenski i nadpovijesni događaj.

2. O tom događaju ostavili su vrlo vjerne zapise četvorica evanđelista. Posebice Luka koji je zabilježio najviše podataka o Isusovu rođenju i prvim godinama njegova skrovitog života. Lukino izvješće čitamo na misi polnoćki i na zornici. U tom izvješću isprepliću se povijesni, književni i teološki podaci koje on osvjetljava bogatim literarnim izričajima. Kao rođeni Grk ima istančan osjećaj za logično opisivanje povijesnih zbivanja. Prikazuje duboke ljudske pojave, prodire u dušu i srce dira. Pisanjem i stilom blizak je suvremenom duhu i mentalitetu. Ne stvara i ne izmišlja događaje, nego vjerno prenosi ono što je primio: “Pošto sam sve od početka pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen” (Lk 1, 3-4).
U ovim riječima “vrlom Teofilu” čuje se jeka brojnih uputa, riječi, pisama i poticaja koje su nam dolazile od naših roditelja, učitelja, braće i prijatelja kako bismo i mi bili osvjedočeni o pouzdanosti svega u čemu smo bili poučavani. Od onog trenutka kad su nas kao djecu za ruku vodili do jaslica, pa do sklopljenih ruku i molitava koje smo učili, slušali i zajedno izgovarali. No, Luka ne donosi puko povijesno izvješće o događajima, nego i teološko razmatranje nad tim kao i vjeru prve zajednice koja to otajstvo liturgijski proživljava. Liturgija pak sa svoje strane mijenja i preobražava čovjeka i povijest. Stoga, svako obiteljsko “božićanje” mora biti prožeto liturgijom. Naši su stari znali umješno i smišljeno organizirati takva slavlja. S određenim ceremonijalom činili su pravo kućno bogoslužje koje se onda nastavljalo u sakralnom prostoru, u crkvi, gdje se uz zvuke orgulja davalo oduška svojim osjećajima zbog radosti što se rodio Spasitelj svijeta.

3. Zanimljivo je kako Luka započinje opis Isusova djetinjstva židovskim bogoslužjem u hramu gdje “Zaharija obavlja svećeničku službu” (Lk 1,8). A svoje evanđelje on završava dirljivom slikom Isusova rastanka od apostola koji na koljenima primaju njegov blagoslov, a onda se “vraćaju u Jeruzalem te u Hramu blagoslivlju Gospodina” (Lk 24,53). Dok razmišljamo o tom smislenom liturgijskom početku i završetku Isusova zemnog života kako ga prikazuje evanđelist Luka, zahvalimo Bogu što smo članovi Crkve i naroda koji je u divnim pjesmama opjevao milosni Isusov dolazak među nas. Tako pjesme između ostalog najprije najavljuju “čudo novo i događaj novi” jer, Bog je “s neba došao i rodio se radi čovjeka” (O pastiri čudo novo). Nakon toga poziva se narod neka “pođe k betlehemskom dvoru”. Vjernik zatečen tom Božjom naklonošću pita što dati i darovati malom i “milom Dijetu” u jaslama. I odmah odgovara pozdravom, vjerom i darom: “Zdravo budi mladi Kralju, u štalici rođeni; srdaca ti naših evo, o Isuse primi ih”.

Zahvalni Božjoj Providnosti što smo nikli u narodu koji ima osobitu blagdansku tradiciju, s osjećajima radosti i blizine proživljavamo i slavimo svete božićne dane. Božićno slavlje nam je blisko i razumljivo. Sve je, naime, rečeno u događaju. U rođenom djetetu Isusu, koga je rodila Djevica Marija, pojavila se na zemlji svjetlost velika. Bog je osobno “radi nas ljudi i radi našeg spasenja” sišao s nebesa. Isus je po utjelovljenju ušao u naše obitelji i u našu osobnu povijest. I postao “Emanuel”, Bog s nama. Rodio se i došao na svijet kao jedini Spasitelj čovjeka. Jučer, danas i uvijeke. Stoga smijemo i ove godine nadati se njegovu pohodu pod naš krov, u naše obitelji i u naša naselja. U iščekivanju toga milosnom dolaska, mi mu od srca kličemo i molimo se: Dođi, Gospodine Isuse! Znamo i vjerujemo: “Tvoja su vremena i vjekovi!” U toj vjeri i radosti svima želim sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2010. godinu.

Želimir Puljić, biskup dubrovački