„Fra Bono Zvonimir Šagi je bez sumnje jedan od najuglednijih članova naše Hrvatske  kapucinske provincije koja je nedavno proslavila 400 godina od dolaska u Rijeku, odnosno u Zagreb. Danas zahvaljujemo Bogu što nam je dao ovoga velikog čovjeka koji je dao veliki doprinos ne samo našoj provinciji nego cijeloj Crkvi, našem društvu i našoj Hrvatskoj državi”, rekao je fra Jure.

O. Bonu opisao je kao redovnika kapucina koji je najveći dio života proveo u Varaždinu: „Osobno je živio asketski, bio je posve originalan, nikad nije htio kopirati druge ljude, čak se nije htio služiti citatima prevelikih autora – htio je u svemu biti originalan. Puno je pisao o redovništvu, o kapucinima i o tome će ovih dana vjerujem biti puno govora.”

Posebno je ukazao na njegovu pastoralnu zauzetost: „On kao župnik, kao pastoralac, mogu slobodno reći da je bio na liniji onoga pastira, biskupa pogotovo župnika, svećenika o kojem tako često govori papa Franjo, da pastir mora osjetiti miris ovaca, mora biti blizu ljudima. Bono je čitav život bio župnik, dokle god je mogao, održavao je kateheze i imao jako velik broj suradnika. Često je govorio o Božjem narodu, osnovao je nakon Koncila jedan list koji se zvao „Božji narod”, dakle Božji narod je bio vinograd u kojem je on nastojao raditi kao ponizni radnik u vinogradu Gospodnjem.”

O. Bono bio je pastoralni teolog i konkretan pisac: „Iako je on čitav život bio u konkretnim aktivnostima u župi, u isto vrijeme je bio i pisac i teoretičar, pisao je puno o pastoralu, o pastoralnoj teologiji uvijek nastojeći biti originalan.”

Bio je prepoznatljiv i kao kritičar, zato provincijal Šarčević o njemu kaže: „Bio je kritički analitičar, pa i kršćanski sociolog. U tome je dao doprinos i našem redovništvu i Crkvi, premda je ponekad bio osporavan od nekih, ali on je uvijek nastojao biti vjeran Crkvi, vjeran Božjem narodu. Svima nama može biti primjer zauzetog čovjeka, zauzetog pastoralca na njivi Gospodnjoj.”

Fra Jure je pet godina s o. Bonom živio u istom samostanu, u Varaždinu: „On me naučio razmišljati, pa i kritički. Posebno se sa zahvalnošću sjećam studentskih dana, svakoga tjedna svećenici našeg dekanata pa i šire okupljali su se u našem samostanu u Varaždinu gdje smo razglabali nedjeljna čitanja, pa se razgovaralo i o brojnim drugim pitanjima, tako da se to pretvorilo u jedan lijep susret svećenika, a i to se održalo dugi niz godina.”

Nema sumnje, o. Bono Šagi bio je veliki kateheta: „Mora se priznati, u to vrijeme kada je to bilo i osporavano, on je pronalazio načina da kontaktira s mladima, sa studentima, ako i nije bilo moguće okupljati velike grupe zbog konteksta u kojem smo živjeli, on je okupljao bilo pojedinačno bilo u manjim grupama u župi po nekoliko puta na tjedan. Tako da je to jedno poglavlje njegova života u kojemu se on sav darovao i on je često puta možda dio svoga redovničkog života zanemario, da tako kažem, da bi se dao ljudima, da bi se dao mladima u čemu je svima nama bio primjer zauzetog radnika na njivi Gospodnjoj.”