Čitanja: Otk 7,2-4. 9-14; 1 Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a;

1. “Danas slavimo tvoj sveti Grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem, ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi”, riječi su predslovlja svetkovine Svih Svetih. Danas nam Crkva upravlja poziv da dignemo pogled na bezbrojno mnoštvo svetaca i blaženika, da upremo oči vjere u nebo gdje Bog u svojoj ljubavi prihvaća našu braću i sestre i daje im udjela u svojoj neizmjernoj slavi i beskrajnoj radosti. “Onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom” (Misno predslovlje). Sveci su naši prijatelji i uzori, a današnja Svetkovina bremenita je porukom nade, radosti i ohrabrenja za naš svagdanji život.

2. Predraga braćo i sestre, sveci nas pozivaju na nadu. Kako je važan, oslobađajući i pun utjehe taj poziv za sve nas. Naime, nije lako živjeti u nadi. Koliko nas životnih prilika svakodnevno izlaže opasnosti tako da nada postaje daleka, gotovo nedostižna stvarnost? U dominirajućoj “kulturi smrti”, nadu slabe razni oblici zala koja se propagiraju i šire svijetom.
Kršćanski pogled na ono što se događa u svijetu treba biti, što je više moguće, objektivan, a to nas čini zabrinutima dok promatramo moralno i duhovno stanje našega društva, kao i površnost života brojnih kršćana. Ali taj isti objektivni pogled nas čini pažljivima na znakove Božjeg Duha koji, prisutan u povijesti čovječanstva, ima snagu i u najtežim situacijama mijenjati srca i promijeniti živote ljudi. Ti znakovi Božje prisutnosti u svijetu nam govore da, ako je “kultura smrti” napad na nadu, ta ista nada nije ugušena u svijetu nego se neprestano očituje u našem društvu, rađajući i podržavajući “kulturu života”.
Upravo tu ulaze sveci: oni poznati i oni nepoznati, oni koji su već u nebu i oni koji se nalaze u našim kućama, koji se kreću po našim ulicama, selima i gradovima. Oni su očiti svjedoci da su istina i dobrota djelotvorne u našoj povijesti. Oni su istinska i snažna uporišta kulture života, prihvaćene i ostvarivane u njezinim najvišim vrjednotama i najodgovornijim zahtjevima. Milost je njihov život, Bog je njihovo bogatstvo, a ljubav smisao i ljepota njihove egzistencije. Iako to često ne zamjećujemo tjelesnim očima, upravo ta svetost predstavlja ono najdivnije i najbogatije u čovjeku.
Povijest čovječanstva je doista mukotrpna i zlim djelima isprepletana. Ali je ispunjena i divnim svjedočanstvom bezbrojnih ljudi koji u poniznoj i iskrenoj vjeri ljube Boga i hrabro prihvaćaju Božju volju te zbog toga podnose razne životne kušnje. Trebamo otvoriti oči i prepoznati svece u svojoj sredini, u našim obiteljima i našim zajednicama. Dovoljno je početi od jednostavnih ljudi kao i od ljudi na svim položajima i u raznim zvanjima i zanimanjima, koji savjesno vrše svoje svakidašnje dužnosti tražeći Božju volju u svom životu, zatim od naših bolesnika, starijih osoba, nemoćnih…
Ne nalazimo li doista herojsku ljubav u nekim obiteljima, u kojima briga za dijete s posebnim potrebama postaje odlučujuća u planiranju programa obiteljskog života, ne samo tijekom tjedana i mjeseci, nego i tijekom godina i desetljeća? I kako ne misliti na duhovnu snagu i pomoć molitava koje toliki ljudi redovito upravljaju Gospodinu? Nije li upravo zbog te molitve “malenih” Isus jednog dana blagoslivljao Oca nebeskoga: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Mt 11,25).
Na to nas podsjeća svetkovina Svih Svetih. Doista je mnoštvo svetih ljudi u svijetu, velika je njihova raznolikost, izvanredna je njihova blizina. Svi smo mi svaki dan zahvaćeni tom svetošću koja je svjetlo, sol, kvasac našeg svagdašnjeg života. O toj nam nadi govori današnje prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja.
3. Sveci nas, nadalje, pozivaju na radost. Oni nas pozivaju na radost zajedništva s Bogom. To je radost koja, već sada na zemlji, ispunja naša srca kad se zauzimamo za put svetosti, kada slijedimo Isusa. Pun ganuća piše sveti Ivan: “Koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo” (1 Iv 3,1). Kršćani su pozvani biti Božja novost u svijetu. Kršćani su tajna Božje milosti i svetosti.
Svetost ne smijemo tražiti tko zna gdje: sva je ovdje, u tome da smo djeca Božja, oblikovani na sliku Onoga koji je jedini i sav svet. Da bismo postali i bili sveti moramo trajno i do kraja živjeti ovu stvarnost milosti koju nam Bog daruje i koju povjerava našoj slobodi, da bismo je očitovali utjelovljujući je u svakodnevnom životu. Sveti Ivan nam posvješćuje neprekidni dinamizam koji se nalazi u našoj stvarnosti djece Božje: “Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest” (1 Iv 3,2). Vjernici su pozvani na trajni rast i dozrijevanje u sličnosti Kristu, po daru Duha Svetoga. Istinita i duboka radost dar je Duha. A koja se druga radost na svijetu može usporediti s onom kojom Duh ispunja srca djece Božje? Naš je život tada označen vedrinom i povjerenjem, ispunjen ljubavlju i služenjem, očitujući očinsko i majčinsko Božje lice onima koji Boga još ne poznaju ili sumnjaju zbog tolikih oblika krhkosti i patnje koji ih pogađaju.

4. Sveci nam upravljaju i poziv na hrabrost. Sjećajmo se riječi pape Pavla VI.: “Kršćanski život je težak, ali i radostan”.
Da je kršćanski život težak znamo. Život Božje djece na putu svetosti nailazi na napore, žrtve, nerazumijevanja, ismijavanja, odbijanja. Zahtjeva veliku duhovnu snagu. Kršćanstvo je za hrabre, koji se žele otvarati djelovanju Duhu.
Današnja liturgija nas na to upozorava bez suzdržljivosti. Jedan od starješina u Knjizi Otkrivenja pita: “Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?” (Otk 7,13). I evo Gospodinova odgovora: “Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj” (Otk 7,14).
Na istoj liniji nalazi se evanđeoski odlomak o Blaženstvima. Gospodin Isus traži od učenika životni stil, to jest način mišljenja i djelovanja, koji je drukčiji, često suprotan, protivan, stilu ovoga svijeta. Dvije logike, evanđeoska i svjetska sudaraju se. Nisu li pune paradoksa riječi: “Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! … Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!” (Mt 5,4-5.8).
Kršćani su pozvani na hrabrost koja se ne boji ni odricanja ni trpljenja, na hrabrost koja se ne boji kritike, ismijavanja, odbijanja drugih. Iako je težak, a ponekad izgleda i pretežak, kršćanski je život radostan, jer je ispunjen Bogom. Stoga sveci u nama probuđuju čežnju: biti u njihovu društvu, u njihovu zajedništvu.

5. Svetost je doista snaga koja mijenja svijet. Svetost stoga nije neki izvanredni put, prikladan samo za neke. Svetost je svakodnevni hod osoba koje slušaju Evanđelje, čuvaju ga u srcu i nastoje provesti u praksi. Nije svetac onaj koji nikada ne pogriješi, niti onaj koji se smatra ispravnim. Svetac je onaj koji vapije za ljubavlju, traži milosrđe, slijedi Evanđelje. On je ponizni nositelj nade, radosti i mira. On je raskajani grješnik koji zna pokleknuti pred Gospodinom i plakati zbog svojih grijeha.
Danas smo, slijedeći lijepu i plemenitu zagrebačku tradiciju, došli na naš Mirogoj, da bi pohodili grobove svojih pokojnika i pomolili se za njih. Na ovom svetom mjestu, između križeva i spomenika ispisanih mnogim imenima, razmišljamo o našoj prošlosti i sadašnjosti te molimo za budućnost i svetost – našu i čitave Crkve.
U tom zalaganju i na tom putu preporučimo se zagovoru svih svetih. Molimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku Crkve i Majku svetaca da nam izmoli, nadu, radost i hrabrost za život po evanđeoskim savjetima. Bože, koji si jedini svet, posveti nas da te ljubimo iznad svega. Amen.