1. Svećenici – odgojitelji u vjeri. Svećenička godina, koju je papa Benedikt XVI. proglasio na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova ove godine, na poseban način nas – službenike Isusa Krista poziva na iskrenu i duboku zahvalnost za dar poziva i na ustrajnu molitvu. U njoj se, u bliskom dijalogu s Bogom, svakodnevno hrani i odgaja naš odaziv kako bismo velikodušnom osobnom predanošću mogli vršiti službu ministerijalnoga svećeništva, po kojemu se gradi zajedništvo Crkve i unaprjeđuje krsno svećeništvo svih vjernika. Duboko svjestan činjenice da “svećenik nije samo svećenik na temelju onoga što čini, nego na temelju onoga što jest” (iz pisma prefekta Kongregacije za kler, kardinala Claudia Hummea prigodom obilježavanja Svećeničke godine), Papa pred nas na poseban način stavlja lik svećenika kao navjestitelja, svjedoka Riječi i odgojitelja u vjeri. Otkrivajući iznova navjestiteljsku dimenziju svećenika kao njegovo izrazito poslanje, prisjećajući se svoga predšasnika Pavla VI., Papa piše: “Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke no učitelje, i ako sluša učitelje čini to jer su svjedoci. Kako ne bismo iskusili egzistencijalnu prazninu u sebi i kako djelotvornost naše službe ne bi bila ugrožena, trebamo se uvijek iznova pitati: Jesmo li doista prožeti Božjom riječju? Je li to hrana od koje živimo, više no što su to kruh i stvari ovoga svijeta?… Je li naš duh toliko zaokupljen tom Riječju da ona ostavlja traga u našem životu i oblikuje našu misao?” (Iz Pisma pape Benedikta XVI. “Svećenici – neprocjenjivi dar za Crkvu i čovječanstvo”, uz proglašenje Svećeničke godine).

Svećenički život u svom temeljnome nadahnuću označava život po Božjoj riječi te je preduvjet njegove službe odgojitelja u vjeri, njegove navjestiteljske i katehetske službe. Onaj koji se i sam hrani riječju uskrsloga Krista moći će ulagati svoje najbolje napore za rast svojih zajednica u vjeri (usp. Catechesi tradendae, 64), te se za njega neće moći reći: “Djeca vape za kruhom, a nikoga nema da im ga pruži” (Catechesi tradendae, 64). Činjenica je da danas služba prezbiterâ sve više širi svoje granice na različitim pastoralnim područjima koja obogaćuju kršćansku zajednicu te su ponekad u opasnosti da im se djelovanje rasprši na različite obveze. Svećenici stoga moraju kao osnovnu dužnost prema Božjemu narodu osjećati obvezu prenošenja Evanđelja te ju izvršavati s najbrižljivijom teološkom i kulturalnom pripremom, imajući na umu kako nam “iskustvo potvrđuje da kakvoća kateheze neke zajednice najvećim dijelom ovisi o prisutnosti i djelovanju svećenika” (Opći direktorij za katehezu, 225).

Godina svećenika u našoj nadbiskupiji, koja pred nas stavlja mnoga područja razmišljanja i djelovanja, neka na poseban način pred nas – “prve odgovorne za katehezu u partikularnim crkvama – biskupe” (Opći direktorij za katehezu, 222), te pred Vas “odgojitelje u vjeri – svećenike” (Opći direktorij za katehezu, 224), postavi trajnu zadaću promišljanja o katehezi kao mjestu i prilici gdje se pronalaze poticaji za obnavljanje osobne izgradnje, vlastitoga govora i spremnosti da bismo današnjem čovjeku mogli govoriti prodorno i učinkovito. Sve s ciljem “naučiti potpuno se poistovjetiti sa svojom službom” (Pismo pape Benedikta XVI., Svećenici…).

2. Posljednji Kristov nalog – prva zadaća Crkve. “Katehezu je Crkva uvijek smatrala jednom od svojih osnovnih zadaća, jer je uskrsli Krist, prije nego će otići svome Ocu, dao apostolima posljednji nalog: učiniti učenicima sve narode i naučiti ih sve što je on naučavao” (Catechesi tradendae, 1). Slijedeći taj nalog, i naša je nadbiskupija “kroz sinodski hod snažno prepoznala životnu važnost župne kateheze te obnovi župne kateheze pristupa kao jednoj od svojih najosnovnijih i istodobno kao jednoj od temeljnih zadaća na putu vlastite obnove” (Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode, 122). Sinoda, taj istinski duhovni događaj naše Crkve, u svim je svojim raspravama i prijedlozima, te izjavama i odlukama, prožeta upravo evangelizacijom kao dubokim “identitetom Crkve” (prema Evangelii nuntiandi). Tako i odluke, koje se naizgled mogu učiniti željom izvanjskih promjena, u sebi su duboko povezane s iskrenim nastojanjem oko promjene naše mjesne Crkve iznutra, počevši od obnove odnosa prema evangelizaciji i njezinoj prvoj etapi – katehezi.

U bogatstvu svoga poslanja naša je Crkva nastojala na što prikladniji način uključiti proročku službu laika, otvarajući put njihovoj široj suodgovornosti upravo na najosjetljivijemu i tako dragocjenomu polju pastoralnoga djelovanja kakvo je prenošenje vjere. I to je za našu Crkvu na ovom području apostolata jedan od nezaobilaznih smjerokaza. Time, naime, želimo plodno dohvaćati obzorja „koncilske Crkve” u kojoj je svaki član Božjega naroda pozvan vršiti proročku, svećeničku i kraljevsku službu u zajednici i u duhu zajedništva, međusobno poštujući darove koji obogaćuju cijelu Crkvu.

Zahvalni poticajima Duha te trudu mnogih pojedinaca, zajednica i ustanova u našoj nadbiskupiji već sada gledamo na mnoge prijeđene korake, od kojih ćemo spomenuti: doškolovanje kateheta i vjeroučitelja, zauzetih u različitim katehetskim službama, ponajprije kao katehete u župnim zajednicama, promišljanje programa župne kateheze i objavljivanje prvih katehetskih priručnika i pomagala, sve do prikladnoga ustroja kateheze u pojedinim župnim zajednicama.

No, unatoč mnogim učinjenim koracima poslanje Krista Otkupitelja daleko je od dovršenoga. Crkva postoji i živi od posljednjega Kristova naloga: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode” (Mt 28,19). O Crkvi se ne može govoriti, a da ju se ne naziva glasnicom i svjedokinjom Evanđelja te da ona to nije. Ne može se govoriti ni o spasenjskoj Božjoj riječi, ukoliko se Crkvu ne doživljava kao nositeljicu Radosne poruke. Evanđelje je, dakle, prvi i trajni sadržaj evangelizacije. Pogled na suvremenoga čovjeka i čovječanstvo pokazuje da se to poslanje nalazi skriveno u novim počecima te da je potrebno svim silama staviti se iznova u službu poslanja koje nam je povjereno (usp. Redemptoris missio, 1). Evanđelje, koje je svoju domovinu “zadobilo” u Crkvi, iznova mora pronaći “izraz razumljiv ovom pokoljenju” (usp. Catechesi tradendae, 49) te postati dinamični kvasac života svakoga čovjeka i društva na sveopćoj razini.

Dok proglašavam Godinu župne kateheze za Đakovačko-osječku nadbiskupiju, pozivam sve vjernike, katehete i vjeroučitelje laike, redovnice i svećenike, neka mole i sudjeluju u životu svojih župâ koje ostaju “nositeljice župne kateheze”. Neka pridonose da župe sve više postaju “obiteljska kuća, bratska i gostoljubiva, gdje će kršćani biti svjesni da su narod Božji” (Catechesi tradendae, 67). “Stanje župne kateheze u pojedinoj župnoj zajednici je (…) odraz i slika njezine vitalnosti i njezinih evangelizacijskih nastojanja” (Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode, 121).

3. Pronaći izraz razumljiv novom pokoljenju. “Jedan od važnijih oblika današnje katehetske obnove leži u obnovi i umnažanju katehetskih knjiga posvuda u Crkvi… No, nije dovoljno samo povećanje broja katehetskih djela. Da bi odgovorila svojoj svrsi, neophodno je više toga: najprije, da se stvarno približe konkretnom životu kojemu se obraćaju, upoznajući izbliza njegove nemire i pitanja, njegove borbe i nade, te da se trude pronaći izraz razumljiv ovom pokoljenju” (Catechesi tradendae, 49).

U vremenu, u kojemu se nalazi suvremeni čovjek, Crkva iznova, kroz vjerski odgoj u predškolskim ustanovama, kroz vjeronauk u školi, te kroz različite oblike katehetskih susreta unutar župne zajednice, otkriva nove mogućnosti priopćavanja Radosne vijesti i vjerskih istina. Uvijek sa željom: pronaći pravi izraz vjere, razumljiv suvremenom pokoljenju. Naša mjesna Crkva, u posljednjih nekoliko godina, zauzeto nastoji oko priprave novih katehetskih priručnika i pomagala za župnu katehezu. U toj se zadaći oko Nadbiskupijskog katehetskog ureda okupila skupina vrijednih vjeroučitelja laika, kateheta, redovnica i svećenika. I to je jedan od znakova živoga sinodskog duha naše Crkve.

U potrazi za “izrazom razumljivim ovom pokoljenju”, katehetska djela nastaju približavajući se konkretnom životu naslovnika kojima su namijenjena. U središte naviještanja biva postavljen čovjek, otkrivajući – kako nas je pastirski upućivao Sluga Božji papa Ivan Pavao II., da se naviještanje Crkve usredotočeno na čovjeka, u stvarnosti mora više pokazati “teocentričnim” (usp. Dives in misericordia, 1). Upravo takva djela pridonose da čovjek učini vjeru svojim vlastitim životnim iskustvom, svojom vlastitom životnom istinom, a što je povlašteni put evangelizacije i naše Crkve.

Na putu sinodske obnove naše mjesne Crkve. Druga biskupijska sinoda postavila je temelje mnogim obnoviteljskim koracima naše mjesne Crkve, imajući na umu ne samo važnost potrebnoga planiranja i razboritoga pogleda na mogućnosti ostvarenja, nego – u istinskome kršćanskome duhu – nastojeći rasti u velikodušnome pouzdanju u milost Duha Svetoga, koji u svemu vodi i nadahnjuje Kristovu Crkvu. Unatoč različitim poteškoćama i svemu onome nedostatnome s čime se susrećemo kad je u pitanju planiranje pastoralnoga djelovanja i života naših župnih zajednica, u ovoj Svećeničkoj godini, na poseban način ističući važnost župne kateheze, želim izreći duboku zahvalnost svima Vama, draga braćo svećenici, koji ste odgojitelji u vjeri i uz Vas svim sestrama redovnicama te brojnim vjernicima laicima – vjeroučiteljima, svim polaznicima Škole za župne suradnike i onima koji im se pridružuju, za sva nastojanja kojima činite ovu Nadbiskupiju prepoznatljivom.

Dok Vas svetom službom predvodim u zajedništvu vjere i poslanja Crkve, molim u svemu svjetlo i snagu Duha Svetoga te, u želji trajne obnove i napretka evangelizacijskog poslanja naše Nadbiskupije, zajedno s Vama i s cijelom vjerničkom zajednicom ispovijedam: Ti si Krist – za nas i za sve ljude!

U Đakovu, 8. rujna 2009., o blagdanu Rođenja Blažene Djevice Marije.