Liturgijska čitanja: Iz 50,5-9a; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35;

Dragi hodočasnici, dragi Zagrepčani;
dragi biskupi, prezbiteri i đakoni;
dragi redovnici i redovnice;
drage obitelji, draga djeco i mladi;
predrago braćo i sestre!

1. “Hodit ću pred licem Gospodnjim u zemlji živih” (Ps 116, 9) – riječi su psalmista koje su u Isusu Kristu postale našom kršćanskom zbiljom. S tom smo sigurnošću i ove godine pošli na put noseći svoje nakane, zagovore i molitve, patnje i ljubavi, radosti i oduševljenosti Kristom u Crkvi Zagrebačkoj, u našem gradu Zagrebu.
Ovdje smo “u zemlji živih”, pred likom Majke Božje Bistričke, da bismo radosnije stali pred lice Gospodnje i da bismo kao Crkva drugima darovali odraz istoga Lica. Jer tu, pred Marijinim likom, naše je lice istinitije, naš odnos prema životu iskreniji, naš pogled u dušu prodorniji. Pred Bogom se ne može glumiti, a pred Majčinim se pogledom ništa ne može skriti. On u ljubavi vidi više od onoga što nas opterećuje i vraća nam pogled u nebo.

2. U Pjesmi Sluge Gospodnjega prorok se Izaija obraća onima koji su izgubili pouzdanje, obeshrabrenomu narodu. On koji je nositelj Riječi, najizvrsnije mudrosti, udaren je, pogrđen, izrugan. No, on svoga lica nije zaklonio i siguran je u pobjedu, jer mu je Bog blizu, jer osjeća da je pred licem Gospodnjim.
I mi, braćo i sestre, jednako kao i ljudi u Izaijino vrijeme, trebamo pouzdanje. Ipak, razlika postoji. Mi u liku poniznoga Sluge, o kojemu govori prorok Izaija, prepoznajemo lik Isusa Krista; lik onoga koji je ostao vidljivim u svima koji svjedoče vjeru uz visoku cijenu žrtava i trpljenja.
Puno toga što nas okružuje, čemu smo svjedoci; što možda i sami gradimo s kršćanskom nevjerodostojnošću, u suprotnosti je s kršćanskom porukom spasenja. Vapimo za ljubavlju, zaglušeni krikom nasilja; žeđamo za pravdom, okruženi nametanjem sebičnih ciljeva.

3. Zagledan u lica svojih učenika, Isus ih pita, što kažu, tko je on. U iskustvu apostola Petra vidimo uspone i padove vjere; vidimo i sebe u muci koju živi Apostolski prvak. Lako je u našemu životu pronaći trenutke kada se osjećamo čvrsti u vjeri, vjerom oživljeni, ali jednako tako poznajemo trenutke u kojima prolazimo kroz suhoću i kušnje. Poznajemo okolnosti u kojima kušamo ljepotu Isusovih riječi, kao i one okolnosti u kojima nam njegova poruka, njegovi zahtjevi izgledaju preteškima.
Apostol Petar se oduševio; ostavio sve, jer je shvatio da je Isus najdivnija osoba, ali Petar nije upoznao bitne crte Isusova lica. U dubini duše čeznuo je za osloboditeljem naroda, za vladarom koji uzvisuje svoje sljedbenike i vraća pravednost. Međutim Isus ističe što mu daje prepoznatljivost; ono u čemu se njegovo lice ne dopušta utopiti u mnoštvu drugih. I kada Isus upoznaje učenike s licem Patnika, optuženika, osuđenika uronjena u umiranje, Petar okreće glavu od takvoga lica Boga.
Zbog toga ga Isus prekorava. Petar ne želi vidjeti lice oblikovano Božjim Duhom, nego lice iscrtano rukom ljudskih želja. No, susret s Bogom je susret s istinom da spasenje dolazi s križa, od trpljenja i posvemašnjega sebedarja. Božji Sin najveće djelo izvršuje umirući za nas ljude. “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca…” (Iv 3,16).

4. Svijet u kojemu živimo neprestano nas dovodi u kušnju uspjeha, učinkovitosti, blagostanja, moći, užitka, sebičnosti… Tu su kušnju prošli i najbliži Isusovi učenici. No, Isus im želi podariti pravi pogled, jer osjeća da to što drugi govore o njemu negdje u dubini misle i oni sami. Kristovi učenici nisu sljedbenici tuđih mišljenja, nego nasljedovatelji Krista. Kršćani su sljedbenici u mnogočemu drukčijega mišljenja od raširenih dojmova.
Za mnoge je Isus velik čovjek, uzor ljudskosti, donositelj poruke mira, ali – tu se zaustavljaju. Teško se prihvaća izričaj vjere: Isus je Bog. Stati pred njegovo lice, zagledati se u Radosnu vijest do dubine križa, ne dopušta uzmak. Možda se čini lakšim držati se podalje, u jednostavnome uvjerenju da je Isus osoba kojoj se treba diviti, ali koja s našim životima nema puno toga zajedničkoga. Zar nismo toliko puta svjedoci da se i u privatnome i u javnome životu kao hrvatski kršćani ponašamo u skladu sa suženom slikom, s okrnjenim licem Spasitelja svijeta? Lakše izlazimo na kraj s Isusom gurnutim u povijesni spomen, nego s uznemirujućom prisutnošću Isusa uskrsnulog i živog među nama.
Isus nas, u ljubavi i strpljivosti, upozorava da, slijedeći takav put, ne mislimo po Božju, nego po ljudsku. I, umjesto da tražimo božansko lice čovjeka, ono što je Bog ostvario za nas ljude i u nama, počinjemo se zagledati u ljudsko lice, u čovjeka po želji čovjeka, u božanstvo po mjeri čovjeka. Dok naprotiv božansko lice koje se odražava u čovjeku ulijeva utjehu, ne širi tjeskobu i daruje pogled neba.

5. Prevedemo li istinu da je Isus Bog u sve pore našega življenja: u promicanje i poštivanje obitelji, u otvorenost prema životu, u prihvaćanje dara djece; u njihov odgoj i obrazovanje, u oblikovanje zakona, u gospodarsku etiku, u brigu za najugroženije…, tada Isus izravno pita svakoga od nas; pita i svoj hrvatski narod: A vi, što vi kažete tko sam ja?
I kada se danas zagledamo u Bogorodičin lik i u Kristov križ, ne zaboravimo da Bog svojim pogledom dopire do dna našega bića i očekuje iskrenost. U toj ogoljelosti – što mi govori Isus? Hodočastiti znači prihvatiti izazov hoda pred licem koje pita: A ti, što ti kažeš tko sam ja? Tu Krist postaje: nadom, nostalgijom, nježnošću. Tu Krist postaje Bogom blizine u svim našim dvojbama. Tu Krist objavljuje što znači biti Pomazanik: darivati se do mjere vlastitoga umiranje za druge.
Isus pita: A vi, što vi kažete tko sam ja? Braćo i sestre, nemojmo dati prebrze odgovore. Ne prije nego li smo okusili gorčinu dara na križu. Ne prije nego li smo zaorali životnu brazdu ljubavlju koja je osjetila odbijanje i bol. Ne prije nego li smo upoznali križ koji je postao mjerom dara i odgovorom na naša pitanja.
Marija je životom odgovorila na Isusovo pitanje, prihvatila otajstvo križa i ostavila za sobom odgovor radosne nade. Ako je križ urastao u našu bol; ako smo dopustili da Isusovo lice za nas ima obličje križa, naše svjedočanstvo u svijetu bit će utjelovljeni odgovor nenavezanosti i nesebičnosti.

6. Kušnja ljudskosti, zatvorena u ovozemaljsko, kušnja nekršćanskoga humanizma odvodi od lica Gospodnjega. Mi smo ovdje pred Božjim licem. Mi smo ovdje hodočasnici kojima je darovan Duh Sveti da bismo bili braća i sestre. Krist naviješta blizinu čovjeku, ali uvijek u perspektivi neba. U njoj ljubav traje kao ljepota življenja. Pred tim licem, hodeći s Marijom, objavljuje se istina da križ i žrtva imaju smisla, a da življenje ljubavi postaje spasonosno.
Ako zavirimo dublje u svoju, u našu životnu zbilju kao vjernika, naići ćemo na istinu koju izriče psalmist: Gospodin “mi život od smrti izbavi, oči moje od suza, noge od pada. Hodit ću pred licem Gospodnjim u zemlji živih” (Ps 116, 8-9).
Apostol Jakov naš hod pred Gospodnjim licem vidi kao hod u vjeri koja nije svrha samoj sebi, nego se nužno preobražava u sebedarnu ljubav. Sve polazi od hrabrosti gledanja u lice tuđe bijede sa spremnošću da se pomogne. Biti kršćanin znači ‘ne odvraćati pogled i lice’ od drugoga. Imati ljubavi, počinje od toga da se drugoga ‘gleda’ u lice djelima rođenima u vjeri.

7. To je kršćansko lice. Ono je prepoznatljivo ponajprije u kršćanskoj kulturi koja je protkala lice baštine od koje i danas mi Hrvati živimo među mnoštvom naroda, ponosni što je tako dubok trag ostavila i u hrvatskoj kulturi.
No, upravo je bezličnost opasnost sadašnjega trenutka. Bezličnost u kojoj čovjek bez Boga gubi svoje lice, a hrvatska kultura bez Kristova križa i uskrsnuća tone u neprepoznatljivost. To promiče ideologija relativizma u kojoj je naizgled sve spojivo; u kojoj su svi jednako dobri i jednako loši; u kojoj se zlo ne smije nazvati zlom da se ne bi povrijedilo one koji zlo čine; u kojoj se više ne pita o uzroku i posljedicama. To je bezličnost koja se hrani namjernim zaboravom, da bi proizvela beznađe. Nada uvijek traži lice. Onda kada toga lica nema, život ostaje i bez nade.

8. Drago mi je što u današnjoj Euharistiji, tom blagdanu božansko-ljudskoga lica vidim mlade. Znam da vi, mladi vjernici, ne volite bezličnost. To znaju i drugi. I zbog toga vam često ne žele reći istinu u lice, nego vam nude naličje života.
Dragi mladi, ne zaboravite ovo evanđelje. Isus je na samome početku javnoga djelovanja susreo istu kušnju koju mu je danas izrekao Petar. Božji neprijatelj uvijek nudi isto: moć, bogatstvo, popularnost. Isus je tu istu kušnju susreo sa strane svojih neprijatelja, ali i prijatelja. Onaj tko vjeruje u ljubav, zna da su pobjede ljubavi najčešće viđene kao duboki porazi.
A Isus svojim životom u prvi plan stavlja ono što je oduvijek smatrano gubitničkim: služenje, poniznost, samozatajnost. Želimo li se zvati kršćanima, tako da naše ime ima smisla, a da naš smisao ima lice, to ne smijemo ni zanemariti, niti zamijeniti nečim drugim.

9. Dragi hodočasnici, neki misle da Crkva traži svoj društveni interes, kako bi bila neka vrsta polupolitičke moći. No, Crkva ima smisla samo ako propovijeda istinu o križu i u toj je mjeri vjerodostojna. Crkva u toj mjeri smeta ‘duhu vremena’… To je kršćanstvo u koje se nikoga ne može uvjeriti, ako se s njime ne susretne.
Iz Isusova života učimo da je oko njega bilo puno onih koji su ga slijedili iz sebičnih motiva: zbog toga što je ozdravljao, zbog toga što je bio poznat, radi mogućega vlastitog ugleda i eventualnoga uspjeha… Pred činjenicom križa sve se to istopilo. Tako je i danas, jer ispraznost i taština nemaju boje ni okusa.
Dragi brate, ako si odlučio biti kršćanin; draga sestro, ako si odlučila biti kršćanka, gledaj križ. Ako u njemu susretneš Boga ljubavi, ne ćeš težiti za povlasticama. I ako ne dobiješ priznanja, ne će ti biti žao. Kako bi se samo promijenile obitelji, škole, župe, parlamenti, sindikati, stranke, kada bi se usvojila logika križa. Možda nas je strah o tome i misliti, jer se istinsko kršćanstvo ne može glumiti. Bezličnost ostaje bezličnost.
Prihvatiti križ ne znači pomiriti se s onim što jest i tomu se suobličiti. Prihvatiti križ ne znači tvrditi da su stvari takve i da ih se ne može mijenjati. Križ nije razlog pomirenosti i beznađa. Križ je načelo kritike i promjena ponajprije u nama: odreći se sebe, ne prepoznati se u onome što je i nama bio život u sebičnosti i nedosljednosti, a onda slijedi promjena oko nas, u društvu. Križ je sredstvo preobrazbe, križ je sredstvo promjene života, križ je i sredstvo prijetnje za sve uspostavljene odnose koji vrijeđaju čovjeka. To nam svjedočanstvo daje život i proslava našega blaženika Alojzija Stepinca.
Kršćanska slika o Bogu sadrži križ, a njega nema bez ljubavi. Naš je život protkan otajstvom križa, što zvuči oporo našim ušima i, toliko puta, neprihvatljivo našim planovima. Ali, mi vjerujemo u Boga koji će nam tek kada ga susretnemo licem u lice otkriti zašto ni nama ni svomu Sinu nije mogao dati život bez križa. I kad nam se čini da je naš križ beskoristan, sjetimo se da je baš takva i ljubav, naizgled beskorisna, a od nje živimo.
Amen.