Istina je prava novost.

Sprovodna misa mons. Velimira Čapeka

Homilija zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, Zagreb, Mirogoj, 28. kolovoza 2009.

Čitanja: Tuž 3,17-26; Iv 17,24-26;

Draga braćo i sestre!

1. Nakon sprovodnih obreda okupili smo se u ovoj mirogojskoj crkvi Krista Kralja na euharistiji za pokoj duše mons. Velimira Čapeka, svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Bog, dobri i milosrdni Otac, pozvao ga je k sebi u jutarnjim satima, u ponedjeljak, 24. kolovoza 2009., u 83. godini života i 60. godini svećeništva. Apostol nam poručuje: “Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime” (1 Sol 4,13-14).
Smrt i sprovod, trenuci su posebnog susreta s osobom koju pratimo na vječni počinak. Pokojnik nam odjednom zasja u nekom neobičnom svjetlu, obasjan onom zbiljom u koju se po smrti zaputio. Smrt doduše zastire tijek pokojnikova ovozemnog života, oduzimajući mu riječ, ali vjera prodire iza te zavjese obasjavajući ga novim svjetlom. Vjera daje riječ nama da svoga dosadašnjeg suputnika vidimo i vrednujemo drugačije i cjelovitije.

2. “Oče! Hoću da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu…” (Iv 17,24). Ove riječi Kristove velikosvećeničke molitve izraz su neizmjerne ljubavi Isusova srca koje je ljubilo do kraja i koje se potpuno predalo, sve do žrtve života. Te riječi ne govore samo o jednostavnoj Isusovoj želji. One nam objavljuju odlučnu Učiteljevu volju da njegovi apostoli i učenici, taj privilegirani Očev dar Sinu, budu uvijek s njime u vremenu i vječnosti.
Taj “hoću”, kojim se Isus neposredno prije smrti obraća Ocu, jest u isto vrijeme molitva i traženje. To izražava nedokučivu tajnu koja obuzima život svakog kršćanina, ali posebno život onih koji su poput apostola pozvani svojim poslanjem slijediti Isusa. U Evanđelju je o apostolima zapisano da je Isus izabrao one koje je htio da budu s njime (usp. Mk 3,14). Biti s njim i razmatrati njegovu slavu: to je smisao svakoga kršćanskoga poziva, a osobito svećeničkog. U tome je i njegov posljednji cilj i temeljni razlog koji rasvjetljuje smisao i daje dinamizam apostolskom poslanju. Riječi Svetoga pisma, što smo ih upravo slušali, na neki su način zadnja poruka koju nam kao uspomenu ostavlja naš pokojni subrat svećenik.

3. Mons. Velimir Čapek rođen je 2. ožujka 1927. godine u Karlovcu. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1950. godine u Zagrebu. Od 1951. do 1953. godine službovao je kao župni vikar u župi Desinić, a od godine 1953. do 1955. kao upravitelj samostalne kapelanije u Marincima. Od 1955. do 1958. studira crkveno pravo u Rimu. Godine 1959. ulazi u službu Svete Stolice, prvotno kao službenik Kongregacije za ustanove posvećenoga života. Kad je kardinal Franjo Šeper imenovan prefektom Kongregacije za nauk vjere, godine 1968., mons. Čapek je imenovan njegovim tajnikom i prelazi u Kongregaciju za nauk vjere. Nakon smrti kardinala Šepera ostaje u službi Kongregacije za nauk vjere sve do umirovljenja. Od godine 2004. živi u Zagrebu, u Svećeničkom domu. Po povratku u Zagreb spremno se uključio u pastoral pomažući svećenicima na župama i u katedrali vršeći rado i spremno službu ispovijedanja, a svojim iskustvom bio je od velike pomoći našem Međubiskupijskom sudu u Zagrebu.
Mons. Čapek zaređen je za svećenika u teškim godinama komunizma. U svojoj duhovnoj oporuci moleći sve koje je poznavao ili s kojima je imao prijateljski ili službeni odnos da mu oproste, ako je koga uvrijedio, ražalostio ili nehotice učinio zlo, nastavlja:
“Ja sa svoje strane nemam nikome ništa oprostiti, jer nitko me nije uvrijedio niti što zlo učinio. Od srca kao svećenik, opraštam svojim progoniteljima, jugo-komunistima, koji su me protjerali iz moje domovine. Nisu to učinili radi politike, jer se politikom nikad nisam bavio, nisam nikad bio vatikanski špijun, kao što su me optužili, niti iz lične mržnje, jer niti jednoga komunističkog rukovodioca ili potpisnika moga dekreta za izgon iz domovine nisam poznavao, a niti oni mene. Potjerali su me, jer sam bio rimokatolički svećenik i ostajem vjeran, iako nedostojan, Bogu i Sv. Ocu Papi. Opraštam svima njima, jer je dobri Bog okrenuo moju patnju u direktnu službu Sv. Oca u Vatikanu. Bog je ljubav i milosrđe, koji obraća svako zlo u dobro”.
To dobro koje od Boga dolazi pokojni je svećenik Čapek upoznao i zauzeto širio. Mons. Velimir Čapek bio je jednostavan čovjek, kršćanin i svećenik. Ali u toj svojoj jednostavnosti bio je velik. Iz njegove osobe zračilo je evanđeosko obilježje poniznosti i dobrohotnosti. Bio je susretljiv, strpljiv i uvijek spreman drugima pomoći. Njegove su oči zapažale potrebe bližnjih, srce mu je suosjećalo, a ruke spremno pomagale. Takvoga ćemo ga pamtiti i čuvati uspomenu na nj u svojim molitvama.

4. Kao zagrebački nadbiskup izričem kršćansku sućut sestri Veri te nećacima i svoj rodbini pokojnog mons. Velimira Čapeka. Zahvaljujem mnogima na iskazanim osjećajima sućuti, što su ih poslali proteklih dana, osobito predstavnicima i djelatnicima raznih dikasterija Svete Stolice.
U ime Zagrebačke nadbiskupije zahvaljujem Bogu za dar svećenika mons. Velimira Čapeka. Zahvaljujem za njegov savjestan, samozatajan i predan rad u službi Crkve.
Dok dragog i veoma zaslužnog svećenika mons. Velimira Čapeka predajemo Božjem milosrđu, s puno povjerenja ponavljamo riječi našega Gospodina Isusa Krista: “Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost Gospodara svoga” (Mt 25,23). Amen.