Poštovana i draga braćo svećenici!

Danas, 4. kolovoza 2009., na sto pedesetu obljetnicu smrti sv. Ivana Vianneya (Jean-Baptiste-Marie Vianney, 1786-1859), od srca vas i bratski pozdravljam te svim župnicima čestitam dan njihova svetoga zaštitnika. Radujem se što je papa Benedikt XVI. o spomenutoj obljetnici proglasio Svećeničku godinu – tijekom koje ćemo u različitim prigodama nastojati sebi i vjernicima koji su nam povjereni – obnavljati svijest o važnosti, ulozi i značenju svećenika u Crkvi kao Božjoj ustanovi i u svijetu, te moliti za naše posvećenje. Ovim bih Pismom želio zahvaliti svakom pojedinom članu našega Prezbiterija – vama dijecezanski i redovnički svećenici – što u životnim okolnostima označenima brojnim protivnostima ustrajno ponavljate sa sv. Pavlom “znam komu sam povjerovao” (2 Tim 1,12) te nastojite “čvrsto stajati u Gospodinu” (usp. Fil 4,1), vršeći svoje poslanje i dopunjujući vlastitom patnjom ono “što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1,24). Skrušenim srcem zajedno s vama molim da nam Bog oprosti sve naše nesavršenosti i grješnosti, zlo koje se rađa i u našim redovima.
Slijedeći poticaj pape Benedikta XVI. u Pismu prigodom proglašenja Svećeničke godine minuloga 19. lipnja, pozivam neka se svatko od nas zaustavi pred likom sv. Ivana Vianneya, ispita vlastito stanje duha i duhovnosti te vršenje svoga svećeničkoga poslanja, jer samo vjernost pozivu, vjerodostojnost života i posvemašnja predanost poslanju donose ispunjenje i radost. Uvjeren sam da nitko od nas neće dopustiti da ova “godina milosti Gospodnje” (Lk 4,19) ostane bez odjeka u našim životima, nego će nastojati prihvatiti sve poticaje Duha, truditi se da nas on “ne nađe pozaspale” (usp. Mk 13,36). U tom smislu želio bih se osvrnuti samo na neka pitanja koja zavrjeđuju posebnu pozornost u našem Prezbiteriju, te Vam tako pomoći da čitanje Papina Pisma bude što plodonosnije.

1. U čemu je posebnost, veličina i svetost Ivana Vianneya? U teškom razdoblju francuske revolucije i restauracije te progona Crkve i svećenika, Ivan Vianney je, unatoč svojih skromnih sposobnosti, želio biti dobar svećenik. Slavio je pobožno svetu misu, strpljivo sjedio u ispovjedaonici, ustrajno poučavao djecu katekizmu i uporno pomagao siromasima. Nešto drugo nije znao ni mogao činiti, ali je spomenuto činio sa živom vjerom i s potpunim predanjem. Svjestan svoje nedostojnosti i nesposobnosti, bez prestanka je molitvom, djelima pokore i žrtve stavljao Boga na prvo mjesto u svom životu i s puno razumijevanja pristupao poteškoćama i problemima svojih župljana. Bio je duhovno osposobljen otvarati ljudima srca i duše za djelovanje Božje milosti a oni su u njegovu služenju prepoznavali Božju ljubav i blizinu. Svetački lik arškoga župnika posve je oslonjen na redovitost kršćanskoga života pa ga je uz Božju pomoć moguće i danas nasljedovati, uvjerava nas papa Benedikt XVI.
2. Naše vlastito propitivanje pred likom sv. Ivana Vianneya u Svećeničkoj godini zacijelo će probuditi u nama prvenstveno čuđenje nad činjenicom što smo uopće svećenici. Zašto je Bog baš mene pozvao, zašto upravo sa mnom računa u ovom trenutku povijesti čovječanstva i hrvatskog naroda u mladoj Požeškoj biskupiji? U poniznosti i svijesti svoje nedostojnosti, poput sv. Ivana Vianneya, ispovjedimo: dionik sam otajstvenoga Božjeg nauma, izabran sam i pozvan te poslan biti znakom njegove ljubavi prema čovjeku, uspostavljen djelovati in “Persona Christi Capitis”, upućen posred Božjega naroda očitovati na vidljiv način djelatnu prisutnost uskrsloga Isusa Krista u snazi njegova Duha, biti u ovom svijetu znakom i sredstvom uz pomoć kojega uskrsli Gospodin usmjeruje povijest prema njezinoj punini i dovršenju u “novim nebesima i zemlji novoj” (usp. 2 Pt 3,13). Za toliko povjerenje koje nam je Bog iskazao, želim mu, braćo, zajedno s Vama od svega srca zahvaliti!

3. Poput sv. Ivana Vianneya, duboko smo svjesni da smo svećenici postali po Božjem pozivu i daru, njegovo smo djelo i to možemo ostati samo uz njegovu pomoć. “Milošću Božjom jesam što jesam”! (1 Kor 15,10). Činjenica što smo pozvani podsjeća nas da svećeništvo ne možemo ostvarivati tek kao jedno od čovjekovih zanimanja (npr. u tvrtki, poduzeću ili kompaniji), nego nas taj poziv kojega smo primili od Boga, stavlja u odnos prema stvarnosti koja nadilazi naše moći i sposobnosti. Svećeništvo se stoga istinski može živjeti i ostvarivati samo molitvom, trajnim razgovorom s Bogom po kojem stječemo iskustvo onostranosti svoga poziva i poslanja. Poput Ivana Vianneya koji je – unatoč skromnim ljudskim sposobnostima ali zahvaljujući upornoj svakodnevnoj molitvi postao iznimnim sredstvom i odličnim suradnikom po kojem je Bog ostvarivao svoje djelo – valja i nama ići tim putem ako želimo biti uspješni.

4. “Najveća nesreća za nas župnike – žalio se sv. Ivan Vianney – jest što nam duše postaju mlake”. Svećenička godina prigoda je u kojoj bi valjalo prosuditi jesmo li podlegli duhovnoj malaksalosti ili mlakosti. Trebali bismo nastojati da si međusobno pomognemo oko obnove nas samih u osobnoj i zajedničkoj molitvi, redovitoj ispovijedi, sudjelovanju na duhovnim vježbama, u programima duhovne obnove, na susretima trajne formacije i drugim sadržajima po kojima produbljujemo svoj duhovni život. Neka prigodna molitva, koju ste primili za Svećeničku godinu, poveže cijelu našu Biskupiju u jedinstven molitveni pothvat tako da je svaki dan molimo s vjernicima iza popričesne molitve tijekom mise, kao i u drugim prigodama. Uključimo se i u ostale duhovne programe koji će se u skladu sa zaključcima Prezbiterskoga vijeća odvijati tijekom Svećeničke godine, a čiji vam raspored dostavljam u prilogu.

5. Vjerujem da smo svi svjesni kako značajan dio neuspjeha u našim evangelizacijskim naporima leži u određenom individualizmu kojim neki svećenici pokatkad vrše svoje poslanje. Sama činjenica da smo zaređeni govori da smo po sakramentu svetoga Reda stavljeni u suodnos prema Bogu, biskupu, subraći svećenicima i Božjemu narodu. Svećenik stoga nužno mora svjesno i ustrajno njegovati zajedništvo. Kad je ostarjeli arški župnik na ispomoć dobio mladoga svećenika, često mu je govorio: “Što bih ja još mogao bez vas učiniti: Ja sam poput nule, koja samo pored neke druge brojke dobiva svoje značenje.” Naše svećeništvo dobiva snagu a evanđeosko poslanje uspjeh, zahvaljujući dubokoj povezanosti s Bogom i iskrenom međusobnom bratskom zajedništvu i suradnji.

6. Arški župnik, skroman i neuk ali pun vjere i oslonjen na Boga, ustrajno je poučavao djecu i odrasle te postigao silan uspjeh. Vjerska pouka oduvijek je bila težak ali dragocjen zadatak. Valja nam promisliti kako u tom pogledu stojimo u nas danas. Naime, konfesionalnim vjeronaukom u školi Crkva se nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj uključila u prostor javnoga odgoja i obrazovanja. Unatoč svim poteškoćama koje prate školski vjeronauk, pojedini svećenici ne bi smjeli svojim olakim sudovima obezvrijediti to nastojanje i iz njega se isključivati. Ono je sastavni dio pastorala u župi pa bi svaki od nas – zbog cjelovitosti svoga poslanja – trebao voditi brigu oko vjeronauka u školi, izravno se uključiti u nastavu – ako je to ikako moguće – i biti na pomoć vjeroučiteljima laicima, promičući trajno međusobnu povezanost i suradnju.
Valja također primijetiti da se određeni broj svećenika kod nas dovoljno ozbiljno ne trudi oko sustavne župne kateheze. Svećenička godina nas potiče da temeljito razmislimo što je na tom području u svakoj našoj župi potrebno činiti, kako nakon dragocjenog iskustva iz komunističkoga sustava ne bismo propustili činiti ono što je u sadašnjim okolnostima moguće.

7. Sa začuđujućom snagom župnik je arški u ispovjedaonici Isusovom osjetljivošću liječio ranjene duše, a karitativnim djelovanjem pomagao siromašne. Svjestan je bio da je uspješno svećeničko pastoralno djelovanje nezamislivo bez Isusova pristupa čovjeku, bez njegove osjetljivosti prema grješnima, bolesnima, siromašnima, starima i napuštenima. Braćo svećenici, trebali bismo se svi ponaosob zapitati koliko se iskreno i istinski trudimo oko dobro organiziranoga Caritasa u našim župama, tražimo li suradnike, volontere, vjernike koji svakodnevno nastoje biti blizu ljudima u nevolji. Trebali bismo se također zapitati kakav je naš osobni odnos prema siromašnima. Novi financijski sustav omogućio nam je neke prednosti na području socijalne sigurnosti. Ne bi se smjelo dogoditi da posljedica toga bude manja osjetljivost prema siromašnima. Neka se naša svećenička solidarnost očituje na različite načine: odvajanjem od svoga prihoda u biskupijske fondove solidarnosti, za Caritasove projekte u prilog obitelji s brojnom djecom, za stipendije siromašnim učenicima i studentima, za svećeničke kandidate i t.d.

Završavam sa željom i molitvom da nas tijekom Svećeničke godine poput sv. Ivana Vianneya obuzme snaga Duha Svetoga kako se u nikome od nas ne bi ugasilo Božje svjetlo. Molim Gospodina da po zagovoru Presvete Bogorodice svi budemo svjetlo u Hrvatskoj te ljudi vide “naša dobra djela i slave Oca našega koji je na nebesima” (usp. Mt 5,16). U bratskom zajedništvu vaš –

+ Antun Škvorčević, požeški biskup

U Požegi, na sto pedesetu obljetnicu smrti sv. Ivana Marije Vianneya,
4. kolovoza 2009.