Draga braćo svećenici,
1. Pišem Vam povodom spomendana sv. Ivana Marije Vianneya kojega je prije 80 godina Pio XI. proglasio ‘zaštitnikom svih župnika na svijetu’ (1929.). A u prigodi 150. obljetnice njegove smrti sadašnji je papa Benedikt XVI. svojim pismom najavio i na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, 19. lipnja 2009., proglasio ‘Svećeničku godinu’ koja će trajati do lipnja 2010. Zašto je to Papa učinio? U pismu, ‘Svećenici – neprocjenjivi dar za Crkvu i čovječanstvo’, kojeg je objavio par dana prije otvorenja godine (12. lipnja), Papa je obrazložio što posebice želi u ovoj svećeničkoj godini istaknuti. Cjelovito pismo objavljeno je na stranicama IKE (13. srpnja 2009.).
Na početku pisma Papa spominje svoga prvoga župnika uz kojeg je kao mladi svećenik rastao. I sjeća se kako je bio ‘posve predan pastoralnoj službi’. Svatko bi od nas mogao spomenuti nešto slično i reći da su nam svjedočanstvo i primjer naših župnika i kapelana, kojima smo posluživali kod oltara, bili nadahnuće i poticaj krenuti njihovim stopama. Riječi, naime, potiču ali primjeri privlače. Papa se uz to prisjeća i dirljivih susreta sa svećenicima, njihove velikodušne i predane službe, kao i brojnih svjedoka diljem svijeta koji pate i trpe jer ih se ‘progoni radi Krista’. To nas potiče biti ‘zahvalni za neprocjenjivi dar kojeg svećenici predstavljaju za Crkvu i za čovječanstvo’. Papa im odaje priznanje za ‘apostolski rad i samozatajno služenje i ljubav’, te hvali njihovu ‘vjernost Kristu koji ih je po imenu pozvao, odabrao i poslao’. No, sa žaljenjem spominje i slučajeve zbog kojih ‘Crkva trpi jer su neki službenici bili nevjerni i na sablazan svijeta’. Nema, međutim, koristi raspravljati o tim slabostima, nego ugledati se na uzore ‘velikodušnih pastira koji su izgarali od ljubavi prema Bogu i dušama’. Tako velikodušnog pastira, koji je ‘izgarao od ljubavi prema Bogu i dušama’ imamo u liku svetog Ivana Marije Vianneya. Liturgija ga spominjemo 4. kolovoza. On je bio ‘veoma ponizan, ali i svjestan da je svećeništvo veliki dar narodu i najveće blago koje dobri Bog može dati nekoj župi’. Stoga, kad je govorio o svećeništvu, nije nalazio riječi kojima opisati veličinu dara i zadatka koji Svemogući povjerava ljudskom stvorenju. ‘Kad bi svećenik shvatio koliko je velik, piše on, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca’. Ova Ivanova rečenica ušla je u Katekizam Katoličke Crkve (br. 1589) kako bi se potkrijepilo veličinu svetoga Reda.
2. S takvom sviješću o svećeništvu Ivan je došao u malo selo Ars koje je imalo svega 230 stanovnika. Kad ga je biskup tamo poslao, upozorio ga je kako ‘u toj župi nema mnogo Božje ljubavi’. I dodao je kako očekuje od njega ‘da je on tamo donese’. Ivan je bez pogovora pošao u Ars gdje je svoje poslanje započeo molitvom: ‘Bože, udijeli mi obraćenje moje župe; voljan sam za to trpjeti čitav svoj život’. I sav se predao za obraćenje župe u što je uložio sve svoje snage. Papa zato u pismu poziva svećenike neka ‘usvajaju pastoralnu metodu svetog Ivana Marije Vianneya’. U čemu je ‘specifičnost’ te metode? Naučiti ‘potpuno se poistovjetiti sa svojom službom’, veli Papa, i uskladiti ponizno i strpljivo svoj ‘život poslužitelja sa svetošću povjerene službe’. To je sržna poruka Ivanove pastoralne metode koju Papa preporuča svećenicima.
No, Arški župnik je uz rast u svetosti i milosti znao ‘aktivno prebivati’ na čitavom području svoje župe. ‘Pohađao je bolesnike, organizirao pučke misije, prikupljao novac za karitativna i misionarska djela, brinuo se za siromašne djevojke, za obrazovanje djece, osnivao bratovštine i pozivao laike da surađuju s njim’. U duhu primjera svetog Vianeya Benedikt XVI. poziva svećenike neka traže ‘prostore suradnje s vjernicima laicima s kojima čine jedan svećenički narod’ (LG 9). I neka budu svjesni ‘zajedništva koje ih duboko povezuje s Božjim narodom’, sa svećenicima i mjesnim biskupom (LG 28; PO 7). Prezbiterij jedne partikulrane Crkve, naime, spada u otajstva vjere; po njemu se ‘svećenici osobnim i neraskidivim vezom pridružuju jedinom svećeniku Isusu Kristu’ i nalikuju pravoj obitelji čije su veze ‘ne od krvi i mesa, nego iz milosti svetoga Reda’ (PDV 74).
Sveti Arški župnik je bio toga dobro svjestan. Svoje je župljane poučavao vlastitim životom i primjerom. Kad se našao u crkvi pred tabernakulom, govorio im je: ‘Isus je ondje. Otvorimo mu svoje srce. Radujmo se njegovoj svetoj prisutnosti. Nismo dostojni njegove nazočnosti, ali on je nama potreban’. Jednakim duhovnim poletom slavio je svetu misu na oltaru i slušao pokornike u ispovjedaonici. Kad su vjernici dolazili pohoditi Isusa, znali su da će ondje naći svoga župnika koji će ih saslušati i dati odrješenje. Kad je kasnije počelo dolaziti veće mnoštvo pokornika, govorilo se kako je Ars postao ‘veliko lječilište dušâ’. A on bi ustrajno ponavljao da je naš ‘Spasitelj tako pun ljubavi, da nas traži posvuda’ i da je uvijek spreman primiti grješnike jer ‘njegovo je milosrđe neizmjerno’.
3. Što možemo naučiti od ovog svetog župnika, pita Papa i odgovara kako možemo razvijati svijest o dostojanstvu i veličini svećeničke službe koju obavljamo. Isto tako ‘možemo naučiti usvajati njegovo nepokolebljivo pouzdanje u sakrament pokore’, kao i metodu ‘dijaloga spasenja’ u tom sakramentu. Poznato je, naime, kako se on s različitim pokornicima različito ophodio. Ali, svakoga ga je poticao neka uroni u milost ‘Božjega milosrđa’. A kad bi netko bio ožalošćen vlastitom slabošću i nestalnošću, otkrivao mu je Božje tajne riječima koje plijene dirljivom ljepotom: ‘Dobri Bog sve zna. I prije no što ste pristupili ispovjedi, on već zna da ćete ponovno sagriješiti a ipak vam oprašta. Velika je ljubav našega Boga’. Ravnodušnima bi govorio kako ‘plače jer oni ne plaču’. A onomu tko je dolazio željan dubljeg duhovnog života, širom je otvarao bezdane Božje ljubavi. Jednom svećeniku protumačio je recept uspjeha: ‘Zadajem grešnicima malu pokoru, a ostalo ja činim namjesto njih’. Kakvo divno svjedočanstvo?!
Posebice je uočljivo kako je ‘evanđeoske savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti’ živio i provodio u svome župničkom zvanju. Premda je raspolagao s novcem koji je primao, znao je da je sve to darovano Crkvi, njegovim siromasima i obiteljima koje su najviše oskudijevale. Osjećao se osobito ‘bogatim kada je mogao davati’. Njegova je čistoća ‘priličila onomu tko svakoga dana dotiče euharistiju i zanosnim je srcem predaje vjernicima’. Poslušnost je našla puni izraz u svjesnom prihvaćanju svakodnevnih zahtjeva službe. Poznato je da ga je mučila misao kako je neprikladan za župničku službu. Želio je stoga ‘pobjeći negdje u osamu gdje bi plakao i pokoru činio’. No, poslušnost i velika ljubav prema dušama uspjeli su ga uvjeriti da ostane na svome mjestu gdje je odano i svesrdno služio Gospodinu.
Draga braćo svećenici. Neka nam Marija, Isusova i naša majka, probudi u srcu velikodušnu i obnovljenu zauzetost za ideale potpunog predanja Kristu i Crkvi koji su nadahnjivali svetog Arškog župnika. Krist računa s nama i želi nas ‘osvojiti kako bismo u svijetu mogli biti njegovi glasnici nade, pomirenja, ljubavi i mira! Neka nam ova Svećenička godina bude prigoda i poticaj na tom putu.

Mons. Želimir Puljić, biskup dubrovački
Dubrovnik, 4. kolovoza 2009. godine, o spomendanu sv. Ivana Marije Vianneya