Draga braćo svećenici!

1. Pišem vam u povodu Svećeničke godine koju je Sveti Otac Benedikt XVI. proglasio na svetkovinu Presvetog Srca Isusova 19. lipnja ove godine i koja će trajati do iste svetkovine 2010. Neposredni je poticaj za proglašenje godine koja će biti čitava posvećena svećeništvu i svećenicima Sveti Otac našao u sto pedesetoj obljetnici smrti sv. Ivana Marije Vianneya, župnika Arsa, kojega je Papa Pio XI. godine 1929. proglasio zaštitnikom svih župnika. Kako je istaknuo u pismu od 16. lipnja 2009., kojim se određuje slavljenje Svećeničke godine, Benedikt XVI. želi da ova godina doprinese “promicanju zauzetosti oko nutarnje obnove svih svećenika koja je potrebna za njihovo jače i odlučnije evanđeosko svjedočenje u današnjem svijetu”. U istom pismu on u glavnim crtama naznačuje na što bismo se trebali usredotočiti u razmišljanjima i ostalim inicijativama tijekom te godine. Riječ je poglavito o shvaćanju svećeništva kao dragocjenog dara Crkvi i svijetu, zatim o usvajanju pastoralne metode svetog arškog župnika te o nasljedovanju njegove duhovnosti. Želim vam, draga braćo, u ovom pismu iznijeti neke poticaje za vaše daljnje, osobno i zajedničko, bavljenje tim i sličnim pitanjima koja su neraskidivo povezana sa svećeničkim identitetom i poslanjem.

Svećenici kao dragocjeni dar Crkvi i svijetu

2. Govoreći o dragocjenom daru svećeništva, Sveti Otac citira riječi svetog Ivana Marija Vianneya: “Svećeništvo je ljubav srca Isusova.” Pored ove, navodi i neke druge njegove izjave o svećenicima, kao na primjer: “Dobar pastir, pastir po srcu Božjemu, veliko je blago što ga dobri Bog može dati jednoj župi i jedan od najdragocjenijih darova božanskog milosrđa.”; “O kako je velik svećenik!… Kad bi razumio samog sebe, umro bi… Bog mu je poslušan: on kaže dvije riječi i naš Gospodin silazi s neba na njegov glas i zatvara se u malu hostiju…”; “Kad bi bio dokinut sakrament sv. reda, mi ne bismo imali Gospodina. Tko ga je stavio u tabernakul? Svećenik. Tko je prihvatio vašu dušu u trenutku ulaska u život? Svećenik. Tko je hrani dajući joj snagu da bi izvršila svoje hodočašće? Svećenik. Tko će je pripremiti za susret s Bogom perući je posljednji put u krvi Isusa Krista? Svećenik, uvijek svećenik.”; “Ostavite jednu župu dvadeset godina bez svećenika i u njoj će se klanjati životinjama… Svećenik nije svećenik za sebe, on je to za vas.”
Sveti Otac napominje da se u tim izjavama sv. Ivana Vianneya, iako se mogu činiti pretjeranima, pokazuje “visoko shvaćanje što ga je on imao o sakramentu svećeništva”. Samog su Svetog Oca ta shvaćanja potaknula sjetiti se sa zahvalnošću tolikih svećenika koji i u našem vremenu, unatoč poteškoćama i nerazumijevanjima, vjerno obavljaju svoju svećeničku službu. Dirljivo je i njegovo sjećanje na prvog župnika uz kojega je kao mlad svećenik obavljao svoju službu: “On mi je dao primjer bezrezervnog predanja svojoj pastoralnoj službi, do te mjere da je umro noseći popudbinu teškom bolesniku.”

3. Draga braćo svećenici, s istom zahvalnošću i s istim poštovanjem i ja mislim na sve vas koji već godinama neumorno radite u vinogradu Gospodnjemu, kao i na vas mlađe koji ste se s istim žarom pridružili starijoj subraći kako biste im pomogli i nastavili tamo gdje su oni stali. Slijedeći učenje svetog arškog župnika, kao i poticaje Svetoga Oca, čini mi se da je ova Svećenička godina posebna prigoda za sjećanje na neumoran rad i nesebičnu žrtvu tolikih svećenika koji su među nama, kao i onih koji su već prešli prag vječnosti, a svojim su znojem i krvlju natopili Božju njivu koju mi danas oremo. Budući da je euharistija najsavršeniji spomen i najautentičniji izraz zahvalnosti Bogu i braći, pozivam vas sve da se prvenstveno na taj način sa zahvalnošću i ljubavlju češće sjećate jedni drugih, kao i svoje preminule subraće. Dakako, potrebni su i hvalevrijedni i drugi izrazi pažnje i zahvalnosti jednih prema drugima, a posebno prema našoj starijoj i bolesnoj subraći. Što se više budemo međusobno ljubili i poštivali, to ćemo lakše otkrivati na koje sve načine jedni drugima možemo iskazati pažnju te osobito brigu za najpotrebitije među nama. Ta ljubav je dosjetljiva!

4. Pored rečenoga, smatram da je u ovoj Svećeničkoj godini neophodno više govoriti o važnosti i dostojanstvu svećeničkog poziva i svećeničke službe. Napose je potrebno više i redovitije o tome govoriti našim vjernicima. Očito je, naime, da tu službu i mnogi praktični vjernici nedovoljno shvaćaju i cijene. To posebno dolazi do izražaja u slučajevima kada Bog pozove nekog mladića u svećeničku službu, a njegovi se roditelji, iako su vjernici, tome tvrdoglavo opiru. Nedovoljno se poštivanje svećenika i svećeničke službe pokazuje i smanjenom spremnošću kod vjernika na doprinose za svećeničko uzdržavanje, kao i sklonošću olakom optuživanju i kritiziranju svojih svećenika i onda kad za to ne postoje stvarni razlozi.

5. Znamo, draga braćo, kako i sami svojim neprimjerenim postupcima i nevjerodostojnim životom doprinosimo da vjernici i šira javnost gube osjećaj za veličinu i dostojanstvo službe koja nam je povjerena. Na to s dubokim žaljenjem upozorava i Sveti Otac u spomenutom pismu najave Svećeničke godine gdje, između ostaloga, kaže: “Postoje, nažalost, i situacije, vrijedne svake osude, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika. A svijet onda iz toga izvlači motiv za sablazan i odbijanje.” Zato je potrebno da u ovoj Svećeničkoj godini svaki od nas postane svjesniji dragocjenosti dara koji mu je Bog udijelio kad ga je pozvao u svećeničku službu te se istovremeno pomno ispita čime možda doprinosi da vjernici i svijet nedovoljno prepoznaju i cijene taj sveti dar, a sve s ciljem da bi iz svoga života otklonio ono što je nespojivo sa svećeničkim pozivom i službom.

Usvojiti pastoralnu metodu arškog župnika

6. U pismu najave Svećeničke godine Sveti Otac poziva: “Draga braćo u svećeništvu, molimo od Gospodina milost kako bismo i mi mogli naučiti pastoralnu metodu sv. Ivana Marije Vianneya!” Papa to predlaže iako je u katehezi, koju je održao na općoj audijenciji u srijedu 24. lipnja, istaknuo i ovo: “Nema sumnje da su današnje povijesne i društvene prilike drukčije od onih u kojima je živio arški župnik te se s pravom može postaviti pitanje kako ga mogu svećenici nasljedovati u poistovjećivanju s vlastitom službom u današnjem globaliziranom društvu.” Sveti je Otac očito uvjeren da je to moguće zato jer u svećeničkom i pastoralnom pristupu sv. Ivana Marije Vianneya postoji nešto nadvremensko, što, dakle, vrijedi za svećeničko služenje u svakom vremenu i mjestu. Što je to, odnosno u čemu je nadvremenska tajna pastoralne metode svetog arškog župnika?

7. Prema Papi, to je u prvom redu “njegovo potpuno poistovjećivanje s vlastitom službom”, a sve po uzoru na našeg Gospodina Isusa Krista, u kojemu se osoba i poslanje podudaraju. Na toj točki Sveti Otac insistira i u spomenutoj katehezi. Čini mi se da bismo tu misao mogli izraziti i poznatim razlikovanjem zvanja i zanimanja. Razlika je u tome što zanimanje samo djelomično zahvaća našu osobu, a zvanje se potpuno s njome poistovjećuje. Zanimanje traje određeni broj sati dnevno, a zvanje dvadeset i četiri sata svakog dana.
U tom je smislu prvo što moramo naučiti, slijedeći pastoralnu metodu svetog arškog župnika, to da svoje svećeničko služenje doista shvaćamo kao svoje zvanje. To znači da smo svećenici svagdje i uvijek na način da to ljudi mogu na nama vidjeti i prepoznati gdje god se nalazili i što god radili. U svezi s time neminovno se, draga braćo, moramo pitati jesmo li i do koje mjere podlegli iskušenju da svoje svećeništvo shvaćamo kao neko zanimanje, kao neki posao koji obavljamo u crkvi i onda kad ljudi od nas traže neke usluge, a izvan toga se ponašamo kao da nismo svećenici baveći se često poslovima koji su s našom službom jedva spojivi. Poistovjećivati se s vlastitom službom znači također svoje svećeništvo shvaćati i živjeti kao proročki poziv i poslanje u svijetu. Znamo da to nije lako, ali je s Božjom pomoći moguće, što potvrđuju iskustva i sudbine ne samo starozavjetnih proroka nego i tolikih drugih u svim vremenima Crkve.

8. Molitva, žrtva, osobna svetost, nastojanje oko kršćanskog odgoja župljana, briga za bolesnike i siromahe daljnje su nadvremenske karakteristike pastoralne metode arškog župnika. Svoju službu u Arsu, koji je u to vrijeme imao 230 stanovnika, a vjerski je bio posve zapušten, on je započeo molitvom Bogu za obraćenje svoje župe, prihvaćajući po toj nakani trpjeti i podnositi sve što Bog hoće. “Obraćenju svoje župe sveti je župnik posvetio sve svoje sile, stavljajući na vrh svake svoje misli kršćanski odgoj naroda koji mu je bio povjeren,” kaže Sveti Otac. Svjestan izvanredne plodnosti osobne svetosti svećenika, odlučio je doslovno “stanovati” u svojoj župnoj crkvi, tako da u njegovoj prvoj biografiji čitamo: “Čim je došao, izabrao je crkvu za svoj stan… Ulazio je u crkvu prije zore i izlazio tek navečer poslije Pozdravljenja. Ondje ga se moralo tražiti kad se imalo potrebu za njim.” Komentirajući taj biografski podatak, Sveti Otac smatra da se radi o “pobožnom pretjerivanju”, iako se, kako kaže, ne smije zanemariti činjenicu “da je sveti župnik znao aktivno ‘stanovati’ na čitavom području svoje župe posjećujući sustavno bolesnike i obitelji, organizirajući pučke misije i proslave župnog zaštitnika, primajući i raspoređujući novac za svoja karitativna i misijska djela…”

9. Rečenome treba dodati i ozbiljno odgajanje vjernika za sakrament ispovijedi i za adoraciju pred Presvetim. Papa ističe da u Francuskoj u vrijeme sv. Ivana Marije Vianneya ispovijed nije bila ništa manje u krizi nego što je u naše vrijeme, jer su revolucionarna previranja bila oslabila vjerski život. “Ali on je nastojao na svaki način, propovijeđu i uvjerljivim savjetovanjem, svojim vjernicima pomoći da ponovno otkriju značenje i ljepotu sakramenta pokore, pokazujući ga kao intimni zahtjev euharistijske prisutnosti.” To nastojanje olakšavala mu je činjenica da je puno vremena provodio u crkvi pred tabernakulom, što je potaklo vjernike ne samo da ga nasljeduju u klanjanju pred Presvetim nego da se ujedno lakše odlučuju pristupiti sv. ispovijedi. Znali su, naime, da će svoga župnika naći u svakom trenutku u crkvi spremna da ih sasluša i odriješi. Na taj je način sveti župnik “znao promijeniti srce i život tolikih osoba, pomažući im shvatiti Gospodinovu milosrdnu ljubav,” ističe Sveti Otac.

10. Suočeni s takvom pastoralnom metodom svetog arškog župnika, ne možemo se ne pitati na kakvim temeljima počiva naš pastoral i kakvu ulogu u njemu imaju molitva, razmatranje, adoracija, sakrament pokore i naša osobna žrtva. Za svetog arškog župnika bila su to najmoćnija pastoralna sredstva. A za nas? U svezi s time čini mi se prikladnim spomenuti tvrdnju jednog suvremenog teologa koju sam ovih dana pročitao: “Dušobrižništvo je uvijek ogledalo naše vjere u Isusa. Mi smo se navikli dušobrižništvo shvaćati kao sumu pastoralne psihologije, sociologije, medicine i organizacijskog umijeća. Sve slučajeve ranijeg ‘dušobrižništva’ dobro smo rasporedili u sandučiće ljudskih uvjetovanosti. A tajanstveni ostatak propada pod zagonetnom riječi ‘duhovnost’.” Možda naš pastoral nije do te mjere izgubio svoje nadnaravne karakteristike, one koje su krasile pastoralnu metodu sv. Ivana Marije Vianneya, ali to ne znači da ne trebamo bdjeti i pomno paziti kako ne bismo i sami došli u iskušenje te se u svome pastoralnom radu oslanjali samo na ljudske čimbenike, ne računajući ni s Bogom, ni s presudnim značenjem svjedočanstva osobnog primjera i svetosti.

11. Pastoralna metoda sv. Ivana Marije Vianneya nadvremenska je i svojom usmjerenošću na karitas i otvorenošću za suradnju s laicima. Kao izraz njegove pastoralne brige za siromašnu djecu nastala je ustanova “Providnost”, o kojoj se brinuo materijalno i duhovno. Za ostvarenje različitih inicijativa pozivao je u pomoć laike i odgajao ih za svoje suradnike. Zato Sveti Otac kaže: “Njegov primjer me navodi da istaknem prostore suradnje koje je obvezno sve više proširivati na vjernike laike s kojima prezbiteri oblikuju jedinstveni svećenički narod i među koje su, snagom ministerijalnog svećeništva, postavljeni ‘da sve privedu k jedinstvu ljubavi'” (PO 9).
Ugledajmo se, draga braćo, i u tom pogledu u tog svetog župnika te pokušajmo i mi karitas učiniti bitnom sastavnicom svoga pastoralnog djelovanja na način da ono prema njemu vodi i u njemu se dovršava. To je nužno potrebno, jer je karitas zapravo jedini pravi kriterij valjanosti svih naših pastoralnih pothvata. A da bismo takav pastoral mogli provoditi, nužna je suradnja vjernika laika, što je dobro uočio sveti arški župnik.

Nasljedovati duhovnost svetog arškog župnika

12. U predstavljanju temeljnih karakteristika svećeničke duhovnosti svetog Ivana Marije Vianneya, papa Benedikt XVI. slijedi svoga prethodnika na Petrovoj Stolici papu Ivana XXIII. Ovaj je u svojoj enciklici “Sacerdotii nostri primordia”, objavljenoj 1959. o stotoj obljetnici smrti svetog arškog župnika, predstavio njegov asketski lik u svjetlu triju “evanđeoskih savjeta”, izražavajući pritom uvjerenje da je na takav život pozvan svaki svećenik, jer je to “redoviti put kršćanskog posvećenja”.
Sveti Otac Benedikt XVI. ističe da je sveti arški župnik evanđeoske savjete živio na način prikladan uvjetima svećenika. To znači da njegovo siromaštvo nije bilo poput siromaštva redovnika ili monaha nego onakvo kakvo traže život i poslanje svećenika. U skladu s time, “iako je upravljao s mnogo novca (jer se imućni hodočasnici nisu prestajali zanimati za njegova karitativna djela), on je znao da je sve bilo darovano njegovoj crkvi, siromasima, njegovoj siročadi, djevojkama njegove ‘Providnosti’, njegovim najugroženijim obiteljima. Zato je ‘bio bogat u davanju drugima i veoma siromašan za sebe samog’.” Pravilo mu je bilo: “Dati sve, ne zadržati ništa.” Stoga je na kraju života mogao vedro izjaviti: “Nemam više ništa. Dobri Bog me može sada pozvati kad hoće.”

13. Slično se može reći i s obzirom na čistoću i poslušnost, jer je i njih prihvaćao i živio primjereno svećeničkom stanju. “Može se reći da je to bila čistoća primjerena onome koji mora redovno doticati euharistiju i redovno je gledati s čitavim zanosom srca i s istim je zanosom davati svojim vjernicima. O njemu su govorili da je ‘čistoća sijala iz njegova pogleda’. Vjernici su to posebno zamjećivali dok je očima zaljubljenika promatrao tabernakul.”
S jednakom je radikalnošću živio i poslušnost te je u tom smislu govorio sebi i vjernicima: “Ne postoje dva dobra načina služenja Bogu. Postoji samo jedan jedini: služiti mu onako kako on želi biti služen.” U tom je smislu zlatnim pravilom za život u poslušnosti smatrao: “Činiti samo ono što možemo prikazati dobrom Bogu.” Iako je mislio da je nesposoban za župničku službu, zahvaljujući kreposti poslušnosti i ljubavi prema dušama, odolio je iskušenju da je napusti i povuče se u samotnički život.

14. Uvjeren sam, draga braćo, da nitko od nas ne može ostati ravnodušan dok promatra tako divan primjer svećeničkog života prožetog evanđeoskim savjetima. Stoga ne sumnjam u to da će se svaki od vas, tijekom Svećeničke godine, koju nam Gospodin po Svetom Ocu dariva za naše posvećenje i spasenje, temeljito ispitati koliko je slobodan s obzirom na zemaljska dobra i s kolikom se ljubavlju dnevno u čistoći srca i poslušnosti volje predaje Gospodinu i stavlja na raspolaganje Crkvi. Poznato vam je da evanđeoske savjete možemo živjeti samo ako potpuno prihvaćamo sva tri. To znači da ne možemo živjeti siromaštvo, a odbacivati zahtjeve čistoće i poslušnosti, i obratno. Čim se o jedan savjet ogriješimo, to se odražava i na naš odnos prema drugim dvama. Primjer svetog arškog župnika pokazuje nam pak do koje mjere ozbiljno prihvaćanje evanđeoskih savjeta zadire u naš odnos prema Kristu i vjernicima, odnosno do koje mjere utječe na naše svećeničko služenje. O kad bi nam sveti arški župnik od Gospodina isprosio da i svaki od nas može o sebi reći: “Nemam ništa više. Dobri Bog me može sada pozvati kad hoće!” ili: “Činim samo ono što se može prikazati dobrom Bogu!” Neka po zagovoru tog svetog svećenika i iz našeg pogleda isijava čistoća duše i srca dok držimo hostiju u rukama ili klečimo pred svetohraništem!

15. Prema Svetom Ocu, duhovnost hranjena življenjem evanđeoskih savjeta sposobna je razlikovati duhove i prepoznavati znakove novog proljeća što ga Duh budi u Crkvi naših dana, čega su znak i mnogi crkveni pokreti. Papa u svezi s time citira Drugi vatikanski sabor koji u dekretu Presbyterorum ordinis kaže: “Ispitujući duhove jesu li od Boga, neka (prezbiteri) osjetilom vjere nastoje otkriti mnogovrsne milosne darove laika, kako one neznatne tako i značajnije, pa neka ih radosno priznaju i pomnjivo njeguju” (PO 9). U nastavku Koncil naglašava kako je potrebno posebnu pozornost posvetiti onim Božjim darovima kod vjernika “koji mnoge privlače na viši duhovni život”.
Draga braćo, čini mi se kako bismo i ovoj dimenziji našeg svećeničkog služenja tijekom Svećeničke godine trebali posvetiti dužnu pozornost. Imam dojam kako nismo dovoljno otvoreni za razne crkvene pokrete, koji su prepoznati i priznati od Svetoga Oca i u mnogim su biskupijama širom svijeta uhvatili puno dublje korijene nego u našoj. Isto vrijedi i za prepoznavanje darova i karizmi što ih Duh Sveti daje pojedinim vjernicima na korist cijeloj Crkvi. I njih bismo s više pomnje trebali ispitivati i unapređivati ako su od Boga.

16. U kontekstu duhovnosti nadahnute življenjem evanđeoskih savjeta Sveti Otac govori i o tome da ministerijalno svećeništvo ima radikalno “komunitarnu formu”, stoga može biti plodno življeno samo “u zajedništvu svećenika s njihovim biskupom” (usp. Pastores dabo vobis, br. 74). Zato Sveti Otac naglašava: “Potrebno je da se to zajedništvo između svećenika i s vlastitim biskupom, utemeljeno na sakramentu sv. reda i očitovano u euharistijskoj koncelebraciji, prevede u različite konkretne oblike efektivnog i afektivnog svećeničkog bratstva. Samo će tako svećenici umjeti živjeti u punini dar celibata i bit će sposobni učiniti da procvjetaju kršćanske zajednice u kojima se ponavljaju darovi prvog naviještanja Evanđelja.”
Smatram da se u Svećeničkoj godini i ovom aspektu našeg svećeništva trebamo više posvetiti trudeći se uklanjati sve ono što šteti našem svećeničkom zajedništvu, a prihvaćati što ga unapređuje. Dobro je o tome razmišljati i razgovarati, jer svi osjećamo kako nam treba više zajedništva, povezanosti, druženja, solidarnosti, ali i kako postoji mnogo toga, poput zavisti, ljubomore, ogovaranja, individualizma, samoizoliranja, nezdrave ambicioznosti, što šteti našim međusobnim odnosima. Molimo, stoga, i činimo sve što je potrebno kako bismo sa psalmistom mogli klicati: “Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti” (Ps 133).

17. Na koncu, želim vas podsjetiti, draga braćo, da mi u našoj nadbiskupiji Svećeničku godinu slavimo zajedno s Euharistijskom godinom. Ta nas činjenica treba posebno poticati da našoj svećeničkoj obnovi, na koju nas poziva Sveti Otac, damo poseban euharistijski naglasak. To znači da bismo sve programe Euharistijske godine trebali prihvaćati i doživljavati ne samo kao programe obnove zajednica koje su nam povjerene nego i kao programe naše osobne obnove. To će nas dovesti do sve dubljeg sjedinjenja i suobličavanja s Isusom Kristom, koji nas je učinio dionicima svoga vječnog svećeništva.
Kažu da je sveti arški župnik često ponavljao: “Kako je strašno biti svećenik!”, dodajući: “Koliko samo treba žaliti svećenika kada slavi misu rutinski! Kako je nesretan svećenik bez duhovnog života!”
Neka nam taj sveti svećenik isprosi da postanemo svjesniji dostojanstva, časti, ali i odgovornosti svećeničke službe koja nam je povjerena i neka nam svojim zagovorom pomogne kako bismo se oslobodili i sačuvali od svake rutine, površnosti i samovolje u naviještanju i slavljenju najvećih tajni i svetinja naše vjere.
Dopustimo, braćo, da nam Blažena Djevica Marija bude učiteljicom i suputnicom na putovima kojima će nas Duh Sveti tijekom Svećeničke i Euharistijske godine željeti voditi.

Rijeka, na spomendan bl. Marije od Propetog Isusa Petković, 2009.

Vaš u Kristu odani
+Ivan, nadbiskup