“I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu…” (Iv 1, 14)

Ima trenutaka u čovjekovom životu koji mogu označiti cijeli njegov život. Čini mi se, jedan od presudnih trenutaka u Marijinu životu svakako je susret s anđelom – navjestiteljem, njezin razgovor s njim te konačna odluka: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1, 38). U Marijinu životu ovaj susret i razgovor označiti će cijeli njezin život. Istina je da je po nauku Crkve Marija pripravljana za Bogomaterinstvo: “I zaista bilo je savršeno dolično, da ona trajno sjaji ukrašena sjajem najsavršenije svetosti, te kako bi potpuno slobodna od same ljage izvornog grijeha, odnijela najveću pobjedu nad starom zmijom, kao časna majka, kojoj je Bog Otac odredio tako dati svog jedinog Sina…” (Pio IX. “Ineffabilis Deus”). Ali ipak, njena sloboda ostala je netaknuta čitavog njezina života te sa sigurnošću možemo ustvrditi da je, surađujući s milosnim darom, i sama sudjelovala u ostvarenju da “Riječ tijelom postade”.

Promatrajući Mariju i njezinu odgovornost u odnosu na dar koji joj je dan te na poziv koji joj je upućen možemo promatrati i sami sebe u zajednici u kojoj živimo i u vremenu koje nam je darovano od Boga da u njemu svjedočimo svoje poslanje (usp. Mt 28, 16-20; Mk 16, 14-18; Lk 24, 36-49; Iv 20, 19-23; Dj 1, 6-8).
Mi smo bića susreta i komunikacije. Usmjereni smo jedni na druge i nemamo drugog ostvarenja nego u susretanju s drugim kao svojim bližnjim. Drugi mi je potreban da bi otkrio svoju nedovršenost, da bi shvatio da moram raditi na sebi za vlastitu zrelost. Ta zrelost sastoji se upravo u tome da mogu s drugim koji je različit biti u odnosu shvaćajući kako me njegova različitost ne poništava nego usavršava. Ali ni drugi se ne može ostvariti bez mene te neprestano moram posvješćivati misao u sebi kako sam i ja potreban drugome. Svako zatvaranje u sebe pokazuje ljudsku nezrelost, umišljenost u samodostatnosti.

Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja potrebno nam je posvijestiti tu činjenicu kako bismo odgovorno živjeli. Sloboda Domovine nije došla sama od sebe. Dogodio se je Vukovar, Škabrnja… dogodila se je agresija. Neki su nam u ime “pacifizma” govorili da se ne smijemo boriti nego da se moramo prepustiti. Zar to ne bi bilo sudjelovanje u tuđem zlu i u tuđem grijehu? Prekrižiti ruke i promatrati drugog kada čini zlo nosi odgovornost i suučesništvo u tuđem zlu. Možemo li u tom svijetlu promatrati našu šutnju danas, u vrijeme kada pojedinci peru svoje savjesti jer su bili tko zna gdje u vrijeme agresije na Hrvatsku i nabacaju se drvljem i kamenjem na branitelje, na Domovinski rat? Očito je da koriste neodgovorno svoju riječ, bilo izgovorenu bilo napisanu, protiv onih koji su sudjelovali u obrani Domovine. Naša šutnja i pomućenost takvim pisanjem pokazuje pomalo našu nezrelost. Marija je pamtila i “čuvala sve uspomene u svom srcu” (Lk 2, 51). Kako je moguće da se u medijima u Hrvatskoj o braniteljima neprestano govori u negativnom kontekstu jer, kada se mora iznijeti nekakav žalosni događaj, treba posebno naglasiti da je netko “umirovljeni branitelj ili umirovljeni pripadnik HV-a ili policije”? Očito je da se namjerno želi ocrniti ovu kategoriju ljudi, prikazati ih kao destruktivce, kao one koji su na teret društvu. Uostalom, to pokazuju i posljednja istraživanja jedne doktorandice na Fakultetu političkih znanosti o čemu je ona govorila u emisiji “Veterani mira” 23. svibnja o. g. na HRT-u. Pisci takvih članaka žele prikazati naše branitelje kao smetnju društvu, a nažalost, mnogi čitatelji veoma lako prihvaćaju takav stav te nisu svjesni kako se njima manipulira. Prepoznao je to i glavni urednik Glasa Koncila kada je u svom uvodniku od 14. lipnja naglasio: “svi imalo informirani hrvatski građani ne mogu ne prepoznati da se dio međunarodne zajednice trajno poigrava s Hrvatskom, služeći se diplomatskim pritiscima, otvorenim ucjenama i ‘svojim’ ljudima u društvu i osobito medijima u Hrvatskoj”. Znamo li uopće da se nigdje u svijetu ne smije javno govoriti o samoubojstvu upravo zbog labilnih osoba koje će takav čin potaknuti da podignu ruku na sebe? Međutim, kod nas se o samoubojstvima branitelja govori na široko i kao da ih se potiče na zlo da bi se onda doslovno likovalo nad događajem te na taj način opravdavalo novinarska “predviđanja”.

Pozvani smo, upravo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja te na Dan naše zaštitnice – Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta, ponovno promisliti kolika je bila žrtva naših branitelja u obrani Domovine i koliku im zahvalnost dugujemo za žrtvu koju su prinijeli oni i njihove obitelji. Imamo li hrabrosti ponovno si to posvijestiti i znati zauzeti stav?
Kada određena skupina ljudi ruši to dostojanstvo, kada svojim nastupima pokušavaju obezvrijediti tu žrtvu, imamo li hrabrosti pokazati svoju zrelost i svojim držanjem pokazati da se s time ne slažemo? Jesmo li svjesni da u demokraciji svim dozvoljenim sredstvima moramo pokazati što mislimo i da konačno moramo prekinuti šutnju pozitivne većine te dozvoliti da i naša riječ, koja je toliko potisnuta u nama zbog nekakvih čudnih odnosa, postane djelo koje će pokazati da ljudi u Hrvatskoj pozitivno misle i o braniteljima i o Domovinskom ratu te da moramo dati do znanja agresivnoj manjini koja drži u rukama moć medija da je istina sasvim drugačija? Ne može se unaprijed postaviti tvrdnju, a onda “istraživanje” usmjeravati prema toj tvrdnji nego tvrdnja mora biti plod argumenata i proizaći iz dokaza kao zaključak.

Ulaskom u NATO savez pozvani smo na odgovorniji život, a posebno na poštivanje samih sebe. Marija je ušla u dijalog s Bogom i taj dijalog označio je cijeli njezin život “kao službenicu Gospodnju” (usp. Lk 1, 38). I nama je potrebno ulaziti u dijalog s Bogom, a po njemu i s čovjekom da bi time shvatili koliko su nam obojica potrebni za rast u dobru. “Samo u Bogu i samo polazeći od Boga uistinu se poznaje čovjek… Čovjek poznaje sama sebe samo ako sebe shvaća polazeći od Boga i drugoga poznaje samo ako u njemu vidi Božje otajstvo” (Benedikt XVI., “Isus iz Nazareta”, str. 290). Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan branitelja te na dan naše zaštitnice Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta otkrijmo ponovno onog drugog i postavimo etičku normu koja se je u hrvatskoj javnosti nažalost izgubila: “Učini drugome ono što želiš da drugi učini tebi i ne učini drugome ono što ne želiš da drugi učini tebi”.

S tim željama dolazim svima vama u ministarstvima obrane i unutarnjih poslova, vama u OS-u i redarstvenim službama, vama dragi branitelji i obiteljima branitelja, živih i poginulih, želeći vam blagoslovljen Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja te Dan naše zaštitnice Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta.

Vaš mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH, 10. lipnja 2009.,
na dan kada je Hrvatski sabor 1687. godine proglasio sv. Josipa zaštitnikom hrvatske domovine.