UVOD

1. Vjeronaučna nastava postoji u većini europskih zemlja. No, različite su pravne osnove kao i modeli te nastave. Unatoč svim postojećim razlikama očito je da vjeronaučna nastava predstavlja gotovo konstantu u europskom školstvu. Istodobno, uočljivo je postojanje različitih mišljenja o konceptu vjeronauka u školi.
Na europskoj razini primjećuje se znatno zanimanje i trajna briga za usavršavanje postojećih modela vjeronaučne nastave, kako bi uvijek iznova na najbolji mogući način odgovorili na pitanja učenika, Crkve, škole i društva.
Zanimanje za taj školski predmet sve više je uočljivo i u Hrvatskoj. To zanimanje osobito je živo u kontekstu promišljanja o promjenama našega odgojno-obrazovnog sustava. Odmah na početku valja reći da su u Europskoj Uniji izbor i organiziranje odgojno-obrazovnog sustava u kompetenciji nacionalnih institucija, stoga odgovorni ne trebaju olako popustiti pritiscima pojedinih interesnih lobija pri raznim sjedištima europskih institucija.
Iako postoje različita promišljanja o školi, pa tako i o vjeronauku, teško je danas, nakon petnaestak godina oblikovanja školskog vjeronauka u hrvatskim javnim školama, osporavati mjesto i ulogu vjeronauka unutar našega školskog sustava. Vjeronauk u školi u Hrvatskoj tijekom proteklih godina oblikovao je svoj profil, pronašao i učvrstio svoje mjesto unutar školskoga odgojno-obrazovnog sustava. Iako ima status izbornog predmeta koji izborom postaje obvezatan, pohađa ga visoki postotak učenika.
Za ilustraciju dovoljan je prikaz dijela obrađene statistike u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Napominjem da na području Zagrebačke nadbiskupije živi više od jedne trećine hrvatskog pučanstva (1.647.624). U Zagrebačkoj nadbiskupiji u prosjeku 95% učenika osnovnih škola pohađa katolički vjeronauk, a preko 80% učenika srednjih škola. Učenici i njihovi roditelji su slobodno izabrali školski vjeronauk. To je “referendum” naših građana, a ponajprije roditelja školske djece, koji demokratski sustav treba poštivati. U Zagrebačkoj nadbiskupiji sada je 869 vjeroučitelja u radnom odnosu u hrvatskim školama, od toga većina, njih 749 vjernika laika, tj. 86,1%. Ovom prigodom odajem priznanje našim vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima koji kvalitetno i s puno ljubavi izvode vjeronaučnu nastavu.

ZAKONSKI OKVIRI VJERONAUČNE NASTAVE U REPUBLICI HRVATSKOJ

2. Vjeronauk se u europskim školskim sustavima temelji na nacionalnim ustavima kao i na konkordatima/ugovorima potpisanim između pojedine države i Svete Stolice, ili ugovorima potpisanim između vlade i lokalne biskupske konferencije, odnosno predstavnika Crkava ili vjerskih zajednica.
Nakon nasilnog izbacivanja vjeronauka iz naših škola i pola stoljeća zabrane održavanja vjeronaučne nastave u školskom sustavu komunističkog režima, s početkom demokratskih promjena u RH, ponovno se uvodi vjeronauk u osnovne i srednje škole. Na temelju rasprave stručne i šire javnosti u Republici Hrvatskoj, Ministarstvo prosvjete i kulture donijelo je tada odluku o uvođenju konfesionalnoga vjerskog odgoja i obrazovanja u osnovne i srednje škole počevši od 1991./92. školske godine. Ministarstvo je 24. siječnja 1991. godine uputilo dopis vjerskim zajednicama u kojem ih izvješćuje da se u školskoj godini 1991./92. u sve osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj uvodi vjerska pouka kao izborni nastavni predmet (1). Mogućnost uvođenja vjerskog odgoja i obrazovanja dana je svim vjerskim zajednicama koje ispunjavaju zadane uvjete.
U lipnju 1991. hrvatski biskupi upućuju javnosti Poruku o vjerskom odgoju u školi i župnoj zajednici u kojoj, među ostalim, ističu svoju radost jer su “u Hrvatskoj već ostvareni potrebni uvjeti za postupno uvođenje katoličkog vjeronauka u osnovnu i srednju školu, kao izbornog predmeta, počevši od nove školske godine 1991./92.” (2).
Bilateralnim pravnim aktom, tj. Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture (1996.), pravna utemeljenost katoličkog vjeronauka u našim javnim školama dobila je stabilniji zakonski okvir i čvršću institucionalnu pravnu garanciju međunarodnog karaktera. Potpisivanjem pak provedbenoga Ugovora o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije (1999.) određen je način izvođenja katoličkog vjeronauka u školama. To je ujedno bilo od pomoći i drugim vjerskim zajednicama da sličnim pravnim aktima s Vladom Republike Hrvatske reguliraju odvijanje svog konfesionalnog vjeronauka u javnim školama.
Vjeronauk u hrvatskim javnim osnovnim i srednjim školama, kao i vjerski odgoj u javnim predškolskim ustanovama, konfesionalnog je značenja. Konfesionalna vjeronaučna nastava izvodi se kao izborni školski predmet, ali pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava obveznih predmeta.

REZULTATI ISTRAŽIVANJA O VJERONAUKU U EUROPSKIM ZAMLJAMA

3. Na prijedlog Talijanske biskupske konferencije i pod koordiniranjem Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE-a) Katolička Crkva u Europi provela je istraživanje o vjeronauku u školama u europskim zemljama.
Projekt istraživanja u listopadu 2005. pokrenulo je Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a provela skupina stručnjaka pod vodstvom prof. Alberta Campoleonea. U tom projektu sudjelovala je Hrvatska biskupska konferencija. Rezultati su objavljeni u studiji: L’insegnamento della religione risorsa per l’Europa, – Vjeronauk u školi vrelo, izvorište, crpilište bogatstva za Europu. Knjiga je izašla u izdanju Talijanske biskupske konferencije – nakladnička kuća ELLEDICI, Leumann – Torino, 2008. Predstavljena je u Strasbourgu pri Vijeću Europe, 4. svibnja 2009. godine.
U istraživanju je sudjelovalo 29 biskupskih konferencija Europe (Austrija, Belgija, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Danska, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Engleska, Irska, Island, Italija, Letonija, Litva, Norveška, Poljska, Portugal, Republika Češka, Rumunjska, Škotska, Srbija, Slovačka, Španjolska, Švedska, Ukrajina, Mađarska). Naknadno su, prije objavljivanja studije, svoj doprinos poslale još četiri zemlje (Luksemburg, Moldavija, Nizozemska i Slovenija).
Konfesionalni model vjeronauka ostvaruje se u većini zemalja; u 5 zemalja, s pretežito protestantskom većinom, postoji nekonfesionalno religijsko obrazovanje; a u 4 zemlje ne postoji nikakav model školskoga religijskog obrazovanja (Bugarska, Bjelorusija, Slovenija te Francuska, osim pokrajina Alzasa i Lorene u kojima se izvodi konfesionalni vjeronauk) (3).
U zemljama u kojima religijska nastava nije konfesionalna ona je obvezatna; tamo gdje je konfesionalna ona je uglavnom fakultativna ili izborna (s obvezom ili ne da se bira između alternativnog predmeta). Može se, dakle, reći da s obzirom na sudjelovanje u vjeronaučnoj nastavi postoje tri modela: obvezatni vjeronauk/religijska nastava, koji ne predviđa nikakvu alternativu (riječ je o protestantskim društvima i nekonfesionalnoj nastavi); izborna vjeronaučna nastava, koja je također u stanovitom smislu obvezna budući da učenici moraju birati između vjeronauka i nekoga alternativnog predmeta; te fakultativna vjeronaučna nastava, koja daje mogućnost da se ne pohađa nikakva alternativa (4).
Tamo gdje je vjeronauk podložan izboru učenika i roditelja, postotak onih koji upisuju vjeronauk je vrlo različit: oscilira od gotovo potpunog sudjelovanja učenika do vrlo reducirane prisutnosti (5).

4. Na temelju ovoga istraživanja očito je kako je stanje vjeronaučne nastave u Europi veoma različito i dinamično. Nemoguće ga je sažeti i predstaviti na jednostavan i jedinstven način. Izdvojit ću samo neka važnija obilježja kako to proizlazi iz nacionalnih izvješća, a koja pokazuju zanimljive i u nekim slučajevima iznenađujuće tendencije. Radi preglednosti pokušat ću ih sažeti pod neke pojmove.
Identitet vjeronauka oscilira između poučavanja sličnog katehezi ili barem evangelizaciji, i naglašenog etičkog poučavanja obilježenog religijskim smislom.
Cilj evangelizacije proizlazi više ili manje eksplicitno u izvješćima koja dolaze iz Njemačke, Poljske i Mađarske.
Katehetska namjera proizlazi iz izvješća koja dolaze iz Norveške, Republike Češke, Srbije-Makedonije-Crne Gore (6).
Rjeđe, ali ipak se spominje i cilj koji se sastoji u promicanju formacije kršćanske kulture i katoličke interpretacije svijeta. Putem vjeronaučne nastave želi se upoznati kulturni doprinos kršćanstva povijesti mnogih europskih zemalja (7).
U mnogim se zemljama ističe odgojna važnost vjeronaučne nastave, izražena terminima cjelovite formacije osobnoga identiteta (Belgija, Hrvatska, Danska, Finska, Portugal, Rumunjska, Škotska, Švedska, Ukrajina).
U nekim se zemljama spominje i želja da se vjeronaučnom nastavom pridonosi otkrivanju smisla života (Belgija, Republika Češka, Škotska, Španjolska).
U vjeronauku je snažno prisutno i etičko obilježje. Od vjeronaučne se nastave sve češće traži uloga u izgradnji općeljudskoga, društvenoga, pomoć u promicanju društveno prihvatljivih vrjednota i ponašanja.
Ciljevi vjeronauka izraženi su u doprinosu religijskih tema i religiozne osjetljivosti za zajednički život, izgradnju društva u kojem se svi trebaju poštovati, dijalogizirati i suživjeti (8).
Nacionalna kultura. Jedan od češćih ciljeva koji se očekuju od vjeronaučne nastave jest njezin doprinos poznavanju i produbljivanju nacionalne kulture ili vlastite tradicije (Austrija, Finska, Irska, Italija, Norveška, Portugal, Republika Češka, Slovačka, Španjolska, Mađarska) (9).
Sučeljavanje s višereligijskim društvom eksplicitno se spominje u Finskoj, Škotskoj i Švedskoj, iako se implicite u mnogim drugim zemljama ističu odgojna usmjerenja koja promiču važnost dijaloga, međusobnog poštovanja.

IMA LI KONFESIONALNI VJERONAUK BUDUĆNOST U EUROPI?

5. Jedan od pozitivnih elemenata, koji proizlazi kao zaključak ovog istraživanja, sve je očitije i raširenije priznanje važnosti religijske baštine kao nužnog kodeksa kulture, izvora etičkih vrjednota, ponude obzorja smisla i budućnosti; baštine koju valja promicati unutar školske ustanove; baštine koja može pridonijeti odgoju dijaloškog i otvorenog europskog i svjetskog građanstva. Primjer bivših komunističkih zemalja, kao i otvorena rasprava u Francuskoj o konceptu laičnosti, veoma su jasni u tom smislu, i vrlo znakoviti. Škola preuzima, više nego u bliskoj prošlosti, zadatak da ponudi znanja s obzirom na religiju, s njezinim jezikom i njezinim simbolima (10).
U nekim nacionalnim izvješćima ističe se fenomen rastuće sekularizacije: neki govore o pravoj dekristijanizaciji, dok drugi govore o rekristijanizaciji ili o jačanju interesa za vjeru.
Unatoč različitim raspravama i prijedlozima koji danas postoje u Europi ne može se ustvrditi da pobjeđuje model nekonfesionalne nastave, ponegdje nazvan laičkim modelom ili postkonfesionalnim modelom. Istina, neke zemlje s kršćansko-protestantskom tradicijom imaju takav model ili se usmjeruju prema takvom modelu. No, ne radi se o većini europskih zemalja. Ta činjenica daje nam zaključiti kako razvoj vjeronaučne nastave prema postkonfesionalnom modelu nije vodeća i najsnažnija tendencija. Stoga ne treba se podanički ponašati i popustiti pred različitim političkim i interesnim utjecajima.
Iskustvo nekih velikih zemalja, sa snažnom odgojno-obrazovnom i školskom tradicijom, u kojima je prisutan vjeronauk konfesionalnoga tipa “u okvirima ciljeva škole”, ne smije biti zanemareno.

Sažeto se može reći da religijska nastava “u okvirima ciljeva škole”, koja se temelji na mješovitim osnovama: teologija + religijske znanosti, koju možemo zvati školski-konfesionalni model, s mogućnošću drugih alternativnih izbora, de facto zauzima središnje mjesto u pluriformnoj europskoj stvarnosti. Načelno, de jure, predstavlja se sa svim ispravnim kartama kako bi bila smatrana temeljnim i značajnim putem za sadašnjost i budućnost (11).

6. Na temelju istraživanja zaključuje se: najutemeljniji i najprikladniji put za religijsko obrazovanje unutar školskih državnih ustanova, osim što je najznakovitiji za potrebe odgoja, pluralna je ponuda, u kojoj nosivi stup predstavlja konfesionalna nastava (mogućnost je ponuđena svim vjerskim zajednicama na određenom području). Uz konfesionalnu nastavu dobro je da bude, za one koji ne upisuju konfesionalnu nastavu, filozofsko-etički predmet u kojemu će biti mjesta i doprinosa različitih vjerskih tradicija prisutnih na određenom području (12).
U traženju najprikladnijega konfesionalnoga školskog modela valja voditi računa o potrebi pronalaženja stila i metode koji poštuju pluralnost. U svakom slučaju, ističu autori, valja izbjegavati neprikladne stavove, odnosno neprimjerene didaktičke aktivnosti kao što su: sinkretizam koji vodi k miješanju različitih religija; deskriptivno i fenomenološko predstavljanje različitih vjerskih tradicija, njihovih simbola, kodeksa i poruka; komparacijski model koji nastoji na neutralnoj razini, komparativno predstaviti različite odgovore religija u odnosu na neka pitanja iz života, društva i sl. (13).
Predmet koji bi isticao samo izvanjske elemente (tradicija, pučka pobožnost, institucije, povijesne naslage itd.), a ne i stvarnu jezgru življene vjere, zbog neutralnog bi govora mogao izgubiti svoju religijsku dimenziju. Ograničavanje na izlaganje o “povijesti religija” moglo bi dovesti do produbljivanja relativizma s obzirom na religijsku problematiku i do shvaćanja kršćanstva kao nečega što pripada prošlosti, korisnoga eventualno za učvršćivanje vlastitoga kulturnog identiteta.
Put koji valja slijediti je onaj koji uistinu prihvaća posebnost konfesionalnoga školskog vjeronauka vrjednujući njegovu snagu. Korektno i s poštovanjem prihvaćanje različitih vjerskih tradicija te ozbiljno nastojanje oko njihova upoznavanja, predstavlja nužne zahtjeve i uvjete za kvalitetno ostvarivanje konfesionalnoga vjeronauka, ali unutar jednog angažiranog projekta.
Nastavnik/vjeroučitelj egzistencijalno i profesionalno je uključen u svoju nastavničku djelatnost u školi koja je sve više raznolika. Bježanje od te složene i pluralne situacije nije moguće. Istinske ljudske vrjednote ne mogu se prenositi niti se može tražiti od drugih da ih poštuju bez osobnog svjedočenja učitelja: nijedan učitelj ne može vjerodostojno svjedočiti vrjednote vjere pokazujući ravnodušnost s obzirom na to što govori. Još je nevjerojatnije da bi tzv. neutralno izlaganje moglo odgajati učenike za istinsko razumijevanje “religioznoga”. Pripadnost, javno posvjedočena, više jamči istinu nego (umišljena) nepristranost onoga koji ne priznaje vlastitu pristranost.
Poštovanje svakog učenika, poniznost u odnosu na istinu koja je uvijek iznad svakog ljudskog nastojanja i smisao za otajstvo potaknut će vjeroučitelja da uđe u zahtjevan dijalog s učenicima, s njihovim pitanjima i njihovim sumnjama (14).
Neki ističu kako se važnost vjeronaučne nastave ne nalazi ponajprije na sadržajnoj razini. Ipak religijska informacija ima svoju vrijednost; to je osobito očito danas kada se u nekim zemljama ističe problem vjerskog analfabetizma. Važnost vjeronaučne nastave ipak više ovisi o značenju koje informacija uspije izazvati kod učenika. Poučavanje je značajno kada pomaže dati odgovore na temeljna pitanja o čovjeku i Bogu (15).
Stoga možemo zaključiti kako na temelju najnovijih europskih istraživanja konfesionalni vjeronauk ima važno mjesto u europskoj školi 21. stoljeća. To se potvrđuje bez obzira na postojanje različitih, nerijetko oprečnih stavova s obzirom na opravdanost i mjesto konfesionalnog vjeronauka unutar javnih škola.

ODNOS VJERONAUKA U ŠKOLI I ŽUPNE KATEHEZE

7. Prema Poruci hrvatskih biskupa o vjerskom odgoju u školi i župnoj zajednici (lipanj 1991.) različita je svrha vjeronauka u školi i župne kateheze. “Glavna svrha vjeronauka u školi je sustavno i što cjelovitije upoznavanje vjere u svim njezinim vidovima (u učenju, slavljenju i življenju vjere), a glavna je svrha župne kateheze što cjelovitije i što dublje uvođenje (inicijacija) u osobno iskustvo vjere, koje se najdjelotvornije uči, slavi i živi u konkretnoj vjerničkoj zajednici” (16).
Ovom prigodom smatram korisnim još jednom istaknuti važnost razlikovanja između vjeronauka u školi i kateheze koja se redovito događa u župnoj zajednici (17). U procesu kršćanskog odgoja djece i mladeži Crkva razlikuje vjerski odgoj u obitelji, katehezu u župnoj zajednici i vjeronauk u školi. Vjerski odgoj u obitelji je od bitne važnosti za prvi životni dodir djece s vjerom. Kateheza je usmjerena cjelovitom odgoju osobe i uvođenju u vjersku praksu. Ona se ne zaustavlja na iznošenju vjerskog znanja, nego nastoji postići pravo obraćenje srca. Kateheza ima temeljnu ulogu u redovitom životu Crkve, u odgoju u vjeri i najdublje je povezana s pripravom na sakramente kršćanske inicijacije: krštenja, potvrde i Euharistije.
Između kateheze u župnoj zajednici i vjeronauka u školi postoji razlika i nadopuna. Katolički vjeronauk u školi uprisutnjuje Evanđelje u osobnom, sustavnom i kritičkom procesu prihvaćanja znanja i kulture. On je otvoren svakome koji ga slobodno izabere. U procesu odgoja i obrazovanja vjeronaučna nastava posredovanjem znanja ulazi na područje kulture i uspostavlja odnos s drugim vrstama znanja.
U sklop kulturnog obzorja učenika koji se širi spoznajama iz drugih predmeta, katolički vjeronauk sije dinamični kvasac Evanđelja. Nastoji da Evanđelje prožme učenika na području njegova obrazovanja, te da usklađivanje njegovog kulturnog obzorja bude ostvareno u svjetlu vjere. Konfesionalni vjeronauk u školi postavlja temelje kršćanske kulture. Vjeronauk stoga treba predavati s istim zahtjevima ozbiljnosti, sustavnosti i dubine kao i druge predmete. Jedino je tako moguće ostvariti dijalog između raznih nastavnih predmeta, s posebnim naglaskom na naučavanje o svijetu, o smislu povijesti, o temelju etičkih vrijednosti, o odnosu čovjeka prema Bogu, o ulozi vjere u kulturi i dr. Vjeronauk u školi putem unutarnastavnog dijaloga jača, razvija i upotpunjuje odgojno djelovanje škole.

8. Učenici imaju pravo u okviru vjeronauka u školi učiti o vjeri kojoj pripadaju. Ne može se zanemariti njihovo pravo da upoznaju Isusa Krista i cjelovitost spasenjskog navještaja što ga je on donio. “Konfesionalno obilježe školskog vjeronauka… nužno je jamstvo koje se pruža obiteljima i učenicima koji izabiru takvu pouku” (18).
Katolički vjeronauk u školi mora biti otvoren za ekumenski i međureligijski dijalog. “Školski vjeronauk učenicima vjernicima pomaže da bolje shvate kršćansku poruku s obzirom na velike egzistencijalne probleme, koji su zajednički svim religijama i karakteristični za svako ljudsko biće, s obzirom na stajališta o životu koja su najprisutnija u kulturi, i s obzorom na glavne najveće moralne probleme s kojima se čovječanstvo suočava danas” (19). U današnjem pluralističkom društvu, kakvo je i naše hrvatsko, potrebno je upoznati i čuvati vlastiti religiozni, kulturni i nacionalni identitet kako bi se čovjek mogao otvarati prema drugima i ravnopravno sudjelovati u dijalogu i izgradnji novoga svijeta.
O odnosu vjeronauka u školi i župne kateheze govori istraživanje Vjeronauk u školi – izvorište bogatstva za Europu (20). Ističe se kako u većini zemalja i Crkava u Europi postoji jasno razlikovanje između školskoga vjeronauka i župne kateheze. Prvi je uglavnom smatran vrijednim doprinosom općeljudskoj i kulturnoj formaciji učenika, unutar ciljeva različitih školskih ustanova. Uočljivo je nastojanje da se vjeronauk smatra doprinosom znanjima i pozitivnom prihvaćanju sadržaja i vrijednosti kršćanske tradicije koju škola nudi svim učenicima, s ciljem njihova razvoja i postizanja osobne zrelosti. Kateheza pak ima širu lepezu i usmjerena je na izgrađivanje vjerničkog života. Kateheza zahtijeva ili predlaže eksplicitno prihvaćanje vjere, unutar konteksta kršćanske zajednice.
Iako je razlikovanje jasno na teorijskoj razini, ljudsku se osobu ne može dijeliti na određene shematske dijelove. Stoga je nužna međuusmjerenost i vjeronauka u školi i kateheze u župi, dakako poštujući različita područja i autonomije pojedinih institucija, u ovom slučaju škole i Crkve. Tamo, međutim, gdje ne postoji jasno razlikovanje između vjeronauka u školi i župne kateheze te pravilno usmjeravanje njihove djelatnosti postoji opasnost od novih nesporazuma koji mogu štetiti i Crkvi i školi u njihovoj suradnji na području odgoja i obrazovanja (21).

ZAKLJUČAK
9. Na temelju europske studije uz više modela vjeronauka u školi najzastupljeniji je konfesionalni model. Premda valja voditi računa o sve većem multikulturalnom i multireligioznom europskom kontekstu, izraženo je čvrsto uvjerenje da se konfesionalni model vjeronauka ne može svesti na puku etiku. U istraživanju je postalo jasno da se vjeronauk profilirao kao pravo vrelo bogatstva za Europu. Ponajprije stoga što u središte stavlja ljudsku osobu i njezina pitanja u odnosu na Boga u sve pluralnijem svijetu, promičući istinske etičke vrjednote i ukazujući na njihove kršćanske korijene. Pritom je od bitnoga značenja očuvanje vlastitog, u našem slučaju katoličkog identiteta, koji je temelj za istinski dijalog i međusobno obogaćivanje.
Istraživanjem je istaknuta važna uloga Crkve u njenoj djelotvornoj prisutnosti u školi. Određene poteškoće ne bi je smjele obeshrabriti nego poticati da pronađe i aktivira nove načine djelovanja u školskom odgoju i obrazovanju. Uzimajući u obzir različita iskustva pojedinih zemalja, proizlazi da konfesionalni vjeronauk najbolje odgovara na potrebe današnjeg čovjeka jer ga stavlja u odnos sa živom vjerom koja ima važnu ulogu u životu pojedine osobe.
Istaknuta je i nužnost vrjednovanja uloge obitelji u potpori vjeronauku, ne gubeći nikad iz vida da roditeljima nitko ne može oduzeti i nadomjestiti primarnu odgovornost u odgoju njihove djece. Važni su i potrebni međusobni susreti katoličkih vjeroučitelja na europskom planu. Tako će zajedno moći promišljati o okolnostima u kojima djeluju, promjenama koje se događaju, kao i o važnosti njihove službe za Crkvu i društvo. U tom smislu od posebne je važnosti da europske biskupske konferencije nastave promicati umreženi rad kako bi se postigli neki konkretni ciljevi, kao npr. uspostava tijela koje će stalno pratiti provođenje vjeronauka u školama Europe. Na taj način bolje će se koordinirati iskustva iz raznih europskih zemalja o nekim temeljnim pitanjima kao što su odnos Crkve i države, Crkve i društva, mjesto i uloga vjerničkih zajednica u društvu, ekumenska i međureligijska suradnja, dijalog među raznim kulturama.

10. Možemo zaključiti: većina europskih zemalja, što potvrđuje najnovije istraživanje, ima konfesionalni vjeronauk u školama. Kada je riječ o Hrvatskoj, smatram da je kod nas bespredmetno govoriti o nekom nekonfesionalnom vjeronauku, jer hrvatski građani žele konfesionalni vjeronauk što dokazuje opetovani slobodni izbor roditelja i učenika. Vjeronauk iskorijenjen iz vjere i kulture konkretne zajednice pretvorio bi se u ideologiju. Kršćanstvo je duboko obilježilo našu povijest i život našega puka. Kod nas je oduvijek postojao najbliskiji odnos između kulture i religiozne dimenzije. Vjera općenito, u našem kontekstu katolička vjera, integralni je dio identiteta i izričaja hrvatskog naroda, izvor principa i etičkih normi.
Kultura nikada nije religiozno neutralna stvarnost, kao što ni vjera nikada nije kulturno sterilna. Papa Benedikt XVI. je još kao kardinal ustvrdio: “Zbog činjenice da čovjeku otkriva tko je i kako treba ostvariti svoje ‘biti čovjek’, vjera stvara kulturu, vjera je kultura” (22).
Škola u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina doživljava duboke promjene tražeći najprikladnije odgovore na pitanja obrazovanja i odgoja djece i mladih. Vjerujem da svi želimo da naša djeca i mladi budu svjesni svojih mogućnosti, odgovornosti i zadaća. Škola bi trebala biti mjesto u kojem će učenici sazrijevati, učiti o sebi, o drugima, o Bogu, o svijetu koji ih okružuje; mjesto u kojem će naučiti prihvaćati druge, dijalogizirati s njima, poštivati druge u njihovoj vjerskoj, rasnoj i nacionalnoj različitosti. U toj odgojno-obrazovnoj zadaći škole konfesionalni vjeronauk može dati još značajniji doprinos.

Bilješke

1. Dopis Ministarstva prosvjete i kulture Republike Hrvatske vjerskim zajednicama o uvođenju nastave vjerske pouke u osnovne i srednje škole (siječanj 1991).
2. “Poruka hrvatskih biskupa o vjerskom odgoju u školi i župnoj zajednici”, u: AKSA, br. 24 (1098), 14. lipnja 1991., i u: “Glas Koncila”, 30 (1991.), 23. lipnja, br. 25, str. 3-4.
3. S. Cicatelli, Il contributo dell’IR alla formazione dell’identità personale e delle competenze sociali, 321.
4. S. Cicatelli, Il contributo dell’IR alla formazione…, 327.
5. S. Cicatelli, Il contributo dell’IR alla formazione…, 321.
6. S. Cicatelli, Il contributo dell’IR…, 325.
7. S. Cicatelli, Il contributo dell’IR…, 322
8. S. Cicatelli, Il contributo dell’IR alla formazione…, 322
9. S. Cicatelli, Il contributo dell’IR…, 324.
10. O. Marson, Il carattere confessionale dell’IR…, 340.
11. O. Marson, Il carattere confessionale dell’IR…, 340-341.
12. O. Marson, Il carattere confessionale, 346.
13. O. Marson, Il carattere confessionale, 347-348.
14. O. Marson, Il carattere confessionale, 347-348.
15. O. Marson, Il carattere confessionale, 352.
16. “Poruka”, u: Plan i program katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi 1998., str. 282-287.
17. BOZANIĆ, Josip, nadbiskup zagrebački, Homilija na zagrebačkom hodočašću u Mariju Bistricu, 9. srpnja 2000.
18. KONGREGACIJA ZA KLER, Opći direktorij za katehezu, br. 74.
19. Isto, br. 75.
20. CONFERENZA EPISCOPALE ITALIANA. Servizio nazionale per L’IRC, Atti della ricerca del Consiglio delle Conferenze Episcopali d’Europa, Elledici (TO), 2008., str. 432-437.
21. M. Bublinec, Insegnamento religioso scolastico e catechesi ecclesiale, 315.
22. RATZINGER, J., Fede, Veritá, Tolleranza. Il Cristianesimo e le Religioni del mondo, Ed. Cantagalli, Siena 2003, str. 66.