(Otk 12, 10-12a; 1 Pt 5,1-4; Lk 10,1-9)

1. Pasite povjereno vam stado Božje … ne kao gospodari Baštine, nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave (1 Pt 5,3). Ove riječi Prve Petrove poslanice, koje smo slušali u drugom čitanju današnjeg bogoslužja, mogu se doslovno primijeniti na dva giganta vjere koji stoje na izvoru i na ušću kršćanske povijesti vaše zemlje.
Ivan Pavao II., osvrnuvši se na svoj drugi pastoralni posjet Hrvatskoj, prigodom beatifikacije kardinala Stepinca i slavlja 1700 godina grada Splita, ustvrdio je da su mu sv. Dujam i blaženi Kardinal iz Zagreba dali mogućnost “idealno zagrliti i povezati dva tisućljeća povijesti: od kršćanskih mučenika za vrijeme rimskih progona sve do progona Crkva iz nedavnog komunističkog režima”. (Opća audijencija, 7. 10. 1998.)
Vi ste 2004. godine s posebnom svečanošću proslavili 1700 godina mučeništva sv. Dujma, zaštitnika grada Splita i patrona vaše nadbiskupije. Zahvalan sam nadbiskupu ove slavne metropolitanske Crkve, preuzvišenom gospodinu mons. Marinu Barišiću, mom dugogodišnjem prijatelju, što me je pozvao sudjelovati na vašoj gradskoj fešti i predsjedati ovom svečanom euharistijskom bogoslužju kojem je prethodila ovdje na obali prekrasna procesija vjernika.
Povijesne veze Dalmacije i Venecije vrlo su uske. Te veze su pune svjetla i sjena, veze obilježene sukobima, ali i savezima. U cjelini moramo priznati da su u našim međusobnim odnosima više prevladavala vremena sklada nego suprotstavljanja. U svakom slučaju, danas, milošću Božjom, i u to sam uvjeren, po zagovoru sv. Dujma, zajedništvo između naših dviju mjesnih Crkava vrlo je živo, kao što je isto tako dobro poznata suradnja između naših društvenih zajednica.

2. Sv. Ivan, u tekstu Otkrivenja koje nam je navješteno u prvom čitanju, pomaže nam produbiti danas više nego ikada aktualan smisao mučeništva sv. Dujma: “Ali oni (mučenici) ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svoga sve do smrti (Otk 12,11). Kršćansko je mučeništvo, kako nas je upozorio Papa, “isključivo čin ljubavi, prema Bogu i prema ljudima, uključivši i progonitelje… Duboka veza koja sjedinjuje Krista s mučenicima je božanska ljubav: ona ista Ljubav koja je nagnala Sina Božjega da ponizi samoga sebe i postane poslušan sve do smrti na križu, nagnala je također apostole i mučenike da daju život za evanđelje” (Benedikt XVI, Angelus, 26. 12. 2007.). Mučeništvo je krajnji oblik svjedočenja kao ustrajni i postojani način kršćanskog življenja. Kršćansko svjedočenje se temelji na ljubavi. Žrtva je bitni dio darivanja samoga sebe, ražarena jezgra ljubavi.
Današnje evanđelje podsjeća nas da svjedočenje, tj. poslanje kršćanina, započinje iz molitve. “Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju!” (Lk 10,2). Žetva predstavlja kraljevstvo Božje, radnici su ljudi koji će u njemu raditi. Oni nisu njegovi gospodari, nego ponizna oruđa kojima se gospodar žetve služi. Na njih spada zadaća naviještati radosnu vijest Kraljevstva, ali samo milost Božja može dotaknuti srce čovjeka te pokrenuti ga na slušanje i na vjeru.

3. Koji je stil kršćanskog poslanja? “Evo šaljem vas kao janjce među vukove” (Lk 10,3). Promislimo, slika je zastrašujuća, zar ne?; ljudski gledajući mogla bi nam se učiniti upravo neodgovorna. Isus se usuđuje tražiti ovo od svojih, tj. od nas, samo zato jer je Otac poslao njega samoga kao Janje nevino i krotko kako bi se slobodno predao žrtvi križa (“zahvaljujući krvi Jaganjčevom” Otk 12,11). Dakle, poslanje prve sedamdesetdvojice učenika, o čemu nam govori današnje evanđelje, kao i poslanje svakoga od nas danas, izvire iz preobilja Kristove ljubavi: jedini istinski Poslanik Očev je On, Isus Krist. Naše kršćansko poslanje je samo sudjelovanje u Kristovu poslanju.
Sv. Luka otkriva još jednu karakterističnu crtu kršćanskog poslanja – “i posla ih po dva pred sobom” (Lk 10, 1b). Kršćansko poslanje nije nikada individualističko, ono je uvijek komunitarno. Za kršćanina ono što je osobno uvijek se živi u zajednici, i obratno.
Tu se nalazi duboko značenje euharistije koju upravo slavimo. Euharistija je najuzvišenija od svih djela koja čovjek može izvršiti jer ga stavlja u izravni odnos s događajem koji određuje povijest i nju uvodi u vječnost: s mukom, smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Mučenik, i općenito svetac, je onaj koji polazeći od euharistijskog slavlja utiskuje euharistijsku formu u svoj vlastiti život. Kako da se ovdje ne sjetim lika Leopolda Mandića i Anamarije Marović koji su toliko pružili svjedočeći evanđelje na venecijanskim prostorima?
Dakle, predraga braćo i sestre, slaviti sv. Dujma znači udahnuti u našu svakodnevnicu euharistijski stil. Svaki dan muškarci i žene svih generacija, svih naroda i kultura žive svoj nezaobilazni odnos sa stvarnošću koja je prožeta ljubavlju, radom i odmorom. Upravo iz unutarnje snage ljubavi, rada i odmora kršćanin je pozvan živjeti sve životne okolnosti i sve odnose polazeći od potpunog predanja sebe, poput mučenika koji su to naučili od Krista.
Zbog ovoga smatram od temeljne važnosti zalaganje vaše mjesne Crkve koja je ovu godinu posvetila sakramentima. Sakramenti doista nisu ništa drugo nego svakodnevna pomoć koju nam Crkva nudi kako bismo živjeli različite Kristom zahvaćene aspekte našega življenja (rođenje, rast, ljubav, grijeh, žalost, smrt). Ako se predamo smislu života koji izvire iz sakramenata, onda već na ovoj zemlji imamo iskustvo stostrukih plodova. Život vječni već od sada se unaprijed ostvaruje u većoj punini čovještva.

4. Sv. Luka upućuje učenike: “U koju god kuću uđete, najprije recite: mir kući ovoj! Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas” (Lk 10,5-6). A sv. Ambrozije tumači: “Poslao ih je doista posijati vjeru ne s prisilom, nego s poukom; ne tumačeći snagu moći, nego veličajući nauk poniznosti”. Što mi doista imamo, a da nismo primili? Iz ponizne zahvalnosti za neprocjenjivi dar vjere izvire zanos i žar tu vjeru prenositi braći ljudima. To je i naš zadatak koji trebamo sebi postaviti! Poslanje kršćanina je uvijek svjedočenje a nikada nasilno osvajanje.
U ovoj viziji stoji ljepota vašeg današnjeg slavlja, slavlja koje govori Crkvi i koje govori gradu bez da se pomiješaju ove dvije stvarnosti. Pokreće nas, uz dužne različitosti, kao kršćane i kao građane. S više strana danas bi se htjelo prognati vjeru i svaku religioznu praksu u sferu privatnoga. Ne mali broj intelektualaca i ljudi iz politike, osobito u Europi, shvaćaju laičnost kao neutralni prostor unutar kojega religije ne bi smjele imati nikakvu važnost. Mi vjerujemo da ovakvo uvjerenje slabi današnje pluralno društvo. Upravo jer je nastanjeno ljudima različitih vjera i uvjerenja, poželjno je da uistinu laičko društvo podupire ponudu – naglašavam ponudu – kako različiti subjekti koji čine društvo, žive temeljna dobra, duhovna i materijalna. Samo iz jednog trajnog iznošenja različitih stilova života, društvo može crpsti hranu i djelovati na izgradnju jednog dobrog života kojim upravlja dobra vlast.
Zbog ovog razloga od kršćana se traži ponizna hrabrost da nude Kristovu misao oko svih dobara i vrijednosti koje su zajedničke svim ljudima. Osobito, kršćani ne smiju dopustiti da uzmanjka svjedočenja oko ljubavi za Boga i za ljude, iz čega se uči ljubav za vlastito istinsko dobro. Kršćani će svojim životom pokazati ljepotu zaručničke ljubavi između muškarca i žene, jer vjeran brak, javan i otvoren životu rađa obitelj, temeljnu stanicu Crkve i društva. Kršćani će promicati život od začeća pa sve do naravne smrti. Zalagat će se za društvenu pravdu, za prvenstvo rada nad kapitalom. U žarkoj ljubavi zauzimat će se za potrebe braće, osobito onih koji su najugroženiji.

5. 11. rujna 1976. godine, moj ljubljeni predšasnik patrijarh Albino Luciani, sada sluga Božji papa Ivan Pavao I, došao je među vas na slavlje tisuću godina prvog hrvatskog marijanskog svetišta u Solinu. Tom prigodom govorio je o prirodnom položaju povezanosti i pozivu naših naroda i naših zemalja. Sa mudrom pronicljivošću istaknuo je ekumenski zadatak i dijalog s islamom kao bitne izričaje poslanja naših mjesnih Crkava. Danas se ovi aspekti kršćanskog svjedočenja više ne mogu zaobići ni ignorirati. Oni su odlučujuća dimenzija poziva i poslanja puka Dalmacije i Venecije.
Patrijarh Venecije sa svojom prisutnošću među vama, sada u zajedništvu s nadbiskupom splitsko-makarskim, obnavlja prošnju Blaženoj Djevici Mariji riječima tadašnjeg patrijarha Lucianija: “Neka zablista duga na hrvatskom nebu kao znak božanskog blagoslova za mir i napredak cijelog hrvatskog naroda”. Amen. (Biskupijska revija patrijarhata Venecije 1976, 398)

Sv. Dujme, moli za nas! Amen!