I. Prava i dužnosti

1. Hrvatsko društvo u mnogočemu oslikava tendencije drugih europskih društava koja proživljavaju krizu vrijednosti. Svjedoci smo opće dezorijentiranosti i konfuzije na svim razinama života: ekonomskoj, kulturnoj, moralnoj, političkoj, odgojnoj.
U složenom društvu, u kojem je ugrožen govor o vrijednostima, traži se dodatni napor u ostvarivanju cjelovitog odgoja i obrazovanja koje treba uzimati u obzir cjelovitu osobu. To je odgoj koji će integrirati vrjednote koje čine okosnicu zrelog identiteta.
Kad kažemo “cjeloviti odgoj”, onda mislimo na onu skrovitu jezgru ljudske osobe u kojoj se skriva iskonsko dobro. Dobro treba oplemeniti i omogućiti mu da se razvije u svem svojem bogatstvu i raznolikosti. Naime, ljudska je osoba objektivna vrijednost sama u sebi te je od presudne važnosti upravo ispravno vrjednovanje ljudske osobe za poduzimanje ispravne odgojne aktivnosti.

2. Mnogi analitičari suvremenog društva uzrok spomenute krize vide u krizi odgovornosti – konfuznom shvaćanju etičkog pojma dužnosti. U današnjoj kulturi dominiraju ljudska prava i slobode, a sve se više osjeća nedostatak ili gubitak osjećaja dužnosti ili odgovornosti. Binom prava-dužnosti postao je predmet rasprave u suvremenom odgojno-obrazovnom sustavu. Ponekad se stječe dojam da važne svjetske i europske konvencije previše naglašavaju prava djeteta/učenika, a možda dovoljno ne potiču na obveze i dužnosti. Naime, veoma je lako uočiti proturječje skriveno u afirmaciji prava koje ne predviđa odgovarajuću odgovornost (usp. Papinsko vijeće “Iustitia et pax”, Kompendij socijalnog nauka Crkve, KS, Zagreb, 2005., 156).
Osoba koja premalo govori o svojim obvezama a prisvaja sva moguća prava, slična je onima koji jednom rukom grade kuću, a drugom je ruše (usp. Isto). Važno je da svaka osoba ima pravo na riječ, ali isto tako da je odgovorna za izgovorenu riječ, da je odgovorna za vlastita djela, da je odgovorna u odnosu na pravo drugoga, u odnosu na istinu, u odnosu na opće dobro. Odgovornost je svojevrsni korektor prava i slobode.
Odgovornost se očituje u osobnoj odluci pred dobrom koje treba učiniti ovdje i sada. Ona se očituje općenito u usmjerenju vlastitog života. Pojam odgovornosti ne odnosi se samo na područje međuljudskih odnosa, nego puno dublje, na odnos koji pojedina osoba ima sa sobom i s posljedicama vlastitog djelovanja (Cristianesimo. L’Eenciclopedia, DeAgostini, 2oo4., 596).
Odgovornost je dakle vrjednota koja se ne usvaja odjednom, nego nastaje mukotrpnim procesom i stalnim provjeravanjem. Odgovornost je stožerna društvena vrjednota o kojoj ovisi stabilnost i funkcioniranje društvene zajednice. (Ne)odgovornost samo jednog pojedinca odražava se na cijelu zajednicu.

II. Odgoj za kritičko promišljanje i moralno vrednovanje

3. Mladi koji traže svoje mjesto u našem društvu žive paradoks: s jedne strane su puno informiraniji o trenutnim svjetskim i društvenim problemima u odnosu na prethodne generacije, a s druge strane, veoma frustrirani u odnosu na odgovornosti koje bi trebali preuzeti. Svjedoci smo sve progresivnije erozije osjećaja odgovornosti kod djece i mladih. A to se uvelike reflektira na njihovu osobnost. Oslabiti osjećaj odgovornosti, koji čini čovjeka velikim, koji ga čini sposobnim birati dobro, znači obeščastiti najintimnije svetište savjesti, svesti osobu na marionetu lišenu slobode. Sloboda pretpostavlja odgovornost.
Živimo u kulturi koja boluje od otupljenosti savjesti, od siromaštva osjećaja. Suvremeni čovjek ne zna kontrolirati osjećaje, živi anesteziju odgovornosti. Mijenja realno i virtualno. Svijest o vlastitim obvezama i odgovornostima siguran je pokazatelj zrele osobnosti. Važno je da djeca tijekom školovanja usvoje osjećaj i smisao rada, žrtve i napora; da već sada shvate kako se ništa vrijedno ne postiže preko noći, već dugim i ustrajnim radom. Moraju prihvatiti sebe, onakvima kakvi jesu, bez opterećenja da moraju biti dio shema koje im se danomice serviraju, posebno putem medija. Mladi su sposobni za ozbiljno suočavanje sa životom i preuzimanje odgovornosti. Važno je da u vrijeme odgojno-obrazovnog procesa budu pravilno usmjereni i strpljivo praćeni.

4. Usvajanje odgovornosti kao životnog stava jedna je od glavnih zadaća odgojno-obrazovnog sustava. Odgoj za odgovorno djelovanje i ponašanje pretpostavlja pravilno poimanje vlastite slobode.
Pojam odgovornosti uključuje duboke metafizičke, antropološke i etičke implikacije. Veoma je teško govoriti o odgovornosti u društvu u kojem razni izmi, kao što su: hedonizam, individualizam, naturalizam, pluralizam, relativizam, biocentrizam imaju glavnu riječ. Smatram važnim naglasiti potrebu odgoja za kritičko promišljanje i prosuđivanje tih tendencija. Učenik bi tijekom odgojno-obrazovnog procesa trebao usvojiti temeljne kriterije za prosuđivanje i donošenje vrijednosnih i moralnih sudova o čovjeku, o društvu, o svijetu, o politici, o odgoju, o medijima itd.

5. Roditelji su najodgovorniji za odgoj svoje djece. No, isto tako znademo da, gledano iz perspektive suvremene obitelji, roditelji nisu u stanju sami tu zadaću izvršiti. Nužna je pomoć i suradnja drugih važnih društvenih institucija kao što je škola, Crkva i mediji. Naravno da u takvom zajedničkom djelovanju valja poštivati načelo odgovornosti i nadležnosti pojedine institucije.
Roditelji imaju pravo izabrati formacijska sredstva koja odgovaraju njihovim uvjerenjima te tražiti sredstva koja im mogu pomoći u njihovoj zadaći odgojitelja, također i na religioznom području (Isto, 240). Bilo bi veoma čudno, i u proturječju s roditeljskom odgovornošću, da politika odgoja i obrazovanja ne vodi računa o želji roditelja kada se odlučuje o različitim programima i sadržajima u školi, kako onim obvezatnim tako onim izbornim. U Hrvatskoj se radi temeljita reforma osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. Upravo bi roditelji trebali biti snažan glas u suglašavanju temeljnih odrednica budućeg nacionalnog kurikuluma.
Koliko god mi naglašavali važnost obitelji, škole i Crkve u odgoju djece i mladih, ipak treba još jednom istaknuti da društvo u cjelini mora preuzeti odgovornost za odgoj mladih naraštaja. To nadilazi mogućnosti jedne institucije: obitelji, škole, Crkve. Samo snažnom međusobnom umreženošću i zajedničkim djelovanjem mogu se postići željeni rezultati i izbjeći neprestano međusobno optuživanje tko je kriv što su nam djeca i mladi takvi. Banaliziranje morala i ideologija relativizma, kako ju naziva papa Benedikt XVI., dvije su velike prijetnje prenošenju temeljnih vrjednota na djecu i mlade u suvremenom društvu.

6. Poštovane ravnateljice i ravnatelji, na vama je velika odgovornost. Vi bdijete nad odgovornošću djelatnika svojih škola. Svjesni ste da lanac odgovornosti ovisi o odgovornosti svih čimbenika škole. Neodgovornost jedne osobe odražava se negativno na kvalitetu škole i predstavlja ozbiljnu zapreku u postizanju zacrtanih ciljeva.
Još smo u uskrsnom vremenu. Nakon Uskrsnuća Isusovi učenici osjećali su se izgubljeno, rezignirano, u napasti da sve ostave. No, Isus im šalje svoga Duha koji ih osnažuje, rasvjetljuje, vraća im pouzdanje, duhovno ih jača. Odjednom oni postaju sigurni, hrabri, svjesni odgovornosti za naviještaj Radosne vijesti. U teološkoj perspektivi prisutnost Duha Svetoga je jamac moralne zrelosti osobe, pozvane da se slobodno opredijeli za dobro i u tom obzorju definira vlastitu odgovornost.
U ozračju uskrsne radosti želim Vas ohrabriti u odgovornoj zadaći koju vršite i zahvaliti vam za sve ono dobro što po vašim nastojanjima i zalaganjima usvajaju naša djeca i mladi.
Neka vas Uskrsli Gospodin ohrabri i ojača da se nikada ne umorite i ne posumnjate u smisao odgovornog odgojno-obrazovnog rada, pa ni onda kada ne vidite neposredne plodove.