Draga braćo i sestre!

Svoje izvješće o Isusovu uskrsnuću sv. Ivan započinje posjetom Marije Magdalene, vjerne Isusove sljedbenice, grobu u kojemu je Isusovo tijelo bilo ukopano. “Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut”, piše sv. Ivan. Tko je Marija Magdalena? Ona je Isusova učenica, koja je Isusa ljubila, ali mu nije sve vjerovala. Ljubav ju je tjerala da, čim joj je bilo moguće, dođe na Isusov grob, uvjerena da je njegovo tijelo u njemu, jer nije vjerovala o onome što je govorio dok je bio živ, naime da će treći dan uskrsnuti. Prva je njezina pomisao bila da je Isusovo tijelo ukradeno, a ne da je Isus uskrsnuo i da je zbog toga grob prazan. Voljela je Isusa, ali nije uzimala svaku njegovu riječ ozbiljno.
I za Petra i Ivana, koji trče na Isusov grob kad im je Marija javila da nije u njemu našla njegovo tijelo, može se reći isto: voljeli Isusa i slijedili ga, ali mu nisu sve vjerovali, pogotovo ono najvažnije što im je govorio, a to je da će treći dan uskrsnuti od mrtvih. Slično je bilo i s ostalim Isusovim učenicima. Kad je umro, Isus im je nedostajao, bili su žalosni i razočarani, jer su ga voljeli, ali nisu vjerovali što im je govorio o svome uskrsnuću dok je bio među njima.

Ta se situacija tijekom povijesti neprestano ponavlja. U svim vremenima mnogi su Isusa cijenili i voljeli, ali ono najvažnije, da je on Sin Božji u ljudskom obličju i da je uskrsnuo od mrtvih, nisu prihvaćali. To znači da je Isus za njih bio samo čovjek, velik i dobar čovjek, ali ne i Bog. Takvih prijatelja i simpatizera ima Isus i danas. Takvi su npr. oni, a nije ih malo, koji kažu da su kršćani, ali ne vjeruju ni u njegovo uskrsnuće ni u uskrsnuće mrtvih. U tu se skupinu mogu ubrojiti i oni koji nisu kršćani, ali cijene i poštuju Isusa kao izvanrednog čovjeka koji se žrtvovao za pravedniji i bolji svijet. Iz svega toga nameće se i nama pitanje: Vjerujemo li mi doista sve Isusu? Vjerujemo li mu da je od mrtvih uskrsnuo i da će i nas uskrisiti u posljednji dan i pitati što smo u ovom životu radili? Ili smo poput Marije Magdalene, Petra i Ivana, odnosno poput tolikih današnjih kršćana koji smatraju da mogu biti kršćani, a ipak ne prihvaćati uskrsnuće mrtvih odnosno ne uzimati svaku Isusovu riječ doslovno i ozbiljno?
Iz ovakvog stava proizlazi i neuzimanje Boga za ozbiljno u našem redovnom životu, kako osobnom tako i društvenom. Ako Božjemu Sinu ne vjerujemo da je od mrtvih uskrsnuo, zašto bismo mu vjerovali da je s nama u sve dane do svršetka svijeta, da s nama dijeli našu sudbinu, naše brige i muke, da želi imati riječ u političkim odlučivanjima, u gospodarskim izborima, u stvaranju novih društvenih vizija i tome slično. Pogledamo li u tom smislu iz bližega vjeru mnogih današnjih kršćana, odnosno onih koji kažu da su kršćani, stječe se dojam da je to više uvjerenje i simpatija za Boga i kršćanstvo nego stvarna vjera koja prihvaća Boga u cjelini, dakle u njegovoj nepredvidivosti i nedokučivosti. Ponavlja se, dakle, slučaj prvih Isusovih učenika, koji su Isusa simpatizirali i voljeli, ali mu nisu dopuštali da bude to što jest, nego su ga svodili na svoju mjeru i u svoje okvire, u koje se nikako nije moglo uklopiti i njegovo uskrsnuće.

Zanimljiva je u tom pogledu činjenica da se među onima koji su treći dan trčali na Isusov grob uvjereni da će u njemu naći njegovo tijelo, nije nalazila Isusova majka. Nju sv. Ivan posljednji put spominje pod križem, a sv. Luka u društvu učenika dok u molitvi iščekuju primanje Duha Svetoga. No, na uskrsno jutro njoj nema traga među onima koji trče prema Isusovu grobu. Što to znači? To se može objasniti samo time da je ona jedina od svih njegovih učenika stvarno Isusu vjerovala kad je govorio da će treći dan poslije smrti uskrsnuti od mrtvih. Njoj nisu trebali anđeli da bi od njih, kao druge žene, na njegovu grobu čula: “Što Živoga tražite među mrtvima?” (Lk 24, 5). Ona je to znala, jer je čvrsto u svemu vjerovala svome Sinu. Zato nije išla na grob. Među svima koji su ga za vrijeme njegova javnog djelovanja slijedili i prihvaćali sve što je govorio, bila je jedino ona. Svi su drugi prema nekim stvarima koje je Isus zastupao imali svoje rezerve, posebno s obzirom na ono što je govorio o svojoj muci, smrti i uskrsnuću. Marija je bila najveća, zapravo jedina Isusova vjernica prije njegova uskrsnuća. A poslije uskrsnuća situacija će se promijeniti, jer će poput nje i mnogi Isusovi učenici prigrliti vjeru u njega do te mjere da će radije umrijeti nego je poreći.

Do takve vjere Isusovi su učenici došli jer ih uskrsnuli Gospodin nije ostavio same u njihovim sumnjama i dvojbama. Naprotiv, on im se ukazivao i na razne druge način uvjeravao da je živ, da je doista uskrsno. Sve je to bilo izraz njegova milosrđa prema svojim nevjernim i sumnjičavim učenicima. Tako se ožalošćenoj Mariji Magdaleni, kako piše sv. Ivan, ukazao pokraj praznog groba, ali ga ona nije prepoznala dok je nije pozvao po imenu: “Marijo!”. U tom ga je trenutku prepoznala po njegovu glas, koji je bio isti kao dok je bio među njima. Po Isusovu glasu Marija je spoznala da je isti Isus onaj prije smrti i ovaj koji je sada oslovljava. U tom je glasu osjetila i onu istu ljubav s kojom ju je ljubio prije smrti na križu te je shvatila da je on i kao uskrsnuli ne prestaje ljubiti. Druge će učenike uvjeriti da je živ, da nije utvara, tako što će od njih tražiti nešto za jelo i pozivati ih da ga opipaju, “jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam” (Lk 24, 39). Apostola Tomu je tako doveo do vjere, što ga je pozvao da svoj prst stavi u mjesto čavala i ruku u njegov probodeni bok, pokazujući time ne samo da je živ nego i da je nakon uskrsnuća sačuvao posve svoj prijašnji identitet. Dvojicu drugih učenika uvjerio je da je uskrsnuo dok je u njihovu domu s njima blagovao, pošto ih je prije toga pratio na putu od Jeruzalema do Emausa tumačeći im usput Pisma. “Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju”, zapisao je sv. Luka događaj u njihovoj kući u Emausu (24, 31). Petra je i drugove pak učvrstio u vjeri u svoje uskrsnuće ukazujući im se na obali Galilejskog jezera i pozivajući ih, nakon neuspješnog ribolova, da mreže bace na desnu stranu (usp. Iv 21). Sv. Ivan će također napisati: “Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi (misli na svoje Evanđelje). A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život vječni u imenu njegovu” (Iv 20, 30 – 31).

Sva su ta znamenja znaci ljubavi uskrslog Gospodina prema svojim učenicima, a preko njih i prema nama, jer su oni, nakon što ih je učvrstio u vjeri, tu vjeru nastavili drugima neumorno svjedočiti. Preko svih tih mnogobrojnih znamenja kojima je doveo svoje prve učenike do vjere u svoje uskrsnuće Gospodin želi i nas danas uvjeriti da je on uvijek s nama, da nas nije napustio, da ne prestaje ljubiti ovaj svijet, unatoč njegovoj grješnosti. Zato je potrebno ne samo vjerovati da je Isus uskrsno i da živi u nebeskoj slavi nego i da je on kao uskrsnuli neprestano prisutan u našim životima, da svoji Duhom nadahnjuje i vodi srca ljudi, da ne prestaje raditi na preobrazbi čovjeka i svih njegovih odnosa. Bez pretjerivanja moramo reći da nema istinske vjere u Isusa ako ona isključuje njegovu nazočnost u životu ovoga svijeta, tj. ako ne uzima ozbiljno njegovu riječ: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28, 20).

Želeći suvremeno kršćane snažnije upozoriti na neizmjerno milosrđe koje uskrsnuli Gospodin ne prestaje iskazivati prema čovjeku u njegovim sumnjama i lutanjima, sluga Božji Ivan Pavao II. proglasio je II. vazmenu nedjelju, koju zovemo i bijelom, nedjeljom Božjeg milosrđa. Molimo, draga braćo i sestre, da i nas i sve ljude dotakne i duboko ispuni ta neizmjerna Kristova ljubav kojom on ljubi sve ljude i vodi ih od nevjere k vjeri. Neka ta spoznaja da nas Krist ljubi i da on s nama putuje kroz ovaj život, sve dok ne dođemo do konačnog cilja u njegovoj slavi, bude izvor naše nade i snage u borbi za bolji i njegovu uskrsnuću primjereniji svijet. Amen.