Biskup je u propovijedi istaknuo da od smrti bl. Alojzija Stepinca 10. veljače 1960. u župnom dvoru u Krašiću, „njegova osobnost, njegov duhovni profil“ nezaustavljivo privlače pažnju, divljenje i poštovanje diljem svijeta. Zagrebačka prvostolnica, Hrvatska crkva sv. Jeronima u Rimu i župna crkva Presvetoga Trojstva u Krašiću povlaštena su i sveta mjesta iz kojih se nezaustavljivo promiče glas o svetosti toga Božjega čovjeka. Njegovo štovanje davno je nadišlo granice njegove rodne župe, nadbiskupije i hrvatske domovine. Njegov smrtni dan postao je naš zajednički blagdan, svetkovina.

Tumačeći riječi evanđelista Mateja o Isusovu odabiru apostola, biskup Bogdan pitao se po kojim se kriterijima Isus odlučio za baš tu dvanaestoricu apostola, istaknuvši da oni nisu bili savršeni, to se vidjelo u njihovim kasnijim postupcima. Biti izabran od Isusa ne čini ih automatski svetima, no to kod učenika ulijeva ponos i samopouzdanje. Biti izabran od Isusa nije dovoljno, time proces nije završen, tek je počeo. Treba čvrsto ostati povezan s Isusom, do posljednjega daha života; biti vjeran. Treba slušati njegov glas, vršiti njegovu a ne svoju volju, slijediti njegove upute da se ne izgube u olujama života.

Biskup je pritom napomenuo da se poziv na svećeništvo bl. Alojzija Stepinca nije dogodio „u jednome hipu“. Ukratko predstavivši Stepinčev život u koji je Isus vrlo rano ušao, napomenuo je da je Alojzije je postao svjestan da je pozvan od Isusa, biti njegov svećenik, slijediti ga i potpuno mu se posvetiti, nepodijeljena srca njemu služiti.

Biskup Bogdan govorio je o dragocjenom svjedočanstvu iz 1924. godine o mladome Stepincu, koje se čuva u arhivu Hrvatskoga papinskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu, a u kojem đakovački germaničar Petrić piše o Stepinčevu dolasku na studij, nakon tri mjeseca poznanstva opisuje svoj dojam da u njemu Bog „priprema duhovnoga vođu koji će voditi naš narod“. U ukupnoj ocjeni na završetku svećeničke formacije 1931. Stepinčev rektor opisuje ga kao „posve plemenite naravi, u svemu vrlo postojan, istinski pobožan, u disciplini vjeran, točan, vrlo marljiv“. Biskup Bogdan zaključio je da postići takvu ocjenu može samo onaj koji puno radi na sebi.

Isus svojim izabranicima daje jasne upute, program što im je činiti, upozoravajući „Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.“ O tome je razmišljao pripravljajući se na svećeničku službu mladi Stepinac. Svjestan je svoga poslanja, poziva i odabranja. Neustrašivo brani Božja prava na zemlji. Na Uskrs 1942. u zagrebačkoj prvostolnici govorio je: „A koliko god se oni upirali, da unište i spomen na Tebe, Gospodine Isuse Kriste, na zemlji, konačna pobjeda mora i bit će Tvoja! Jer zemaljski vladari i zemaljske veličine, kad umiru, gube ne samo život nego i svaku vlast i svaku moć. Ti si, Gospodine Isuse Kriste, vidio već mnogo Julijana Apostata, kako se trude da Tvoje sveto ime izbrišu sa zemlje. Ali si vidio i žalosni njihov svršetak. I svaki od nas, koji je imalo učio povijest, moći će se o tome osvjedočiti. Kad se Julijan Apostata spremao na perzijsku vojnu, Libamus, učitelj govorništva, koji je kao izobražen poganin imao veliki upliv na nesretnog cara, pitao je jednoga kršćanina u Antiohiji: ‘No što radi Sin Drvodjelje?’ Mislio se time narugati Isusu Kristu. A kršćanin mu mirno odgovori: ‘On pravi sada jedan lijes!’ Bio je to lijes za cara Julijana, koji je malo iza toga zaglavio u bitci uz povik: Pobijedio si, Galilejče!”

Na suđenju 3. listopada 1946., svjestan da se sudi ne čovjek, pojedinac, građanin Alojzije Stepinac, nego zagrebački nadbiskup, prvak Katoličke Crkve u ondašnjoj državi, hrabro je govorio: „U školskim udžbenicima tvrdite, protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umrijeti“, podsjetio je biskup Bogdan.

Uime Boga i evanđelja Stepinac se neumorno zalagao za prava svakoga čovjeka. U jeku najžešćih sukoba u II. svjetskom ratu, nacizma na vrhuncu, izgovara riječi koje su odjeknule po svijetu: Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, je li završio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast…”.

Biskup Bogdan podsjetio je i na riječi kardinala Josepha Ratzingera, budućega pape Benedikta XVI., na Stepinčevo u Rimu 15. veljače 1998., godine Stepinčeve beatifikacije, u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima: Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti koji se u ime savjesti suprotstavio moćnom mnoštvu. Bio je čovjek savjesti prosvijetljene Kristovom riječju, čovjek savjesti oblikovane Njegovom istinom, i preko savjesti je njegov hod dostigao istinu, a to je put pravoga života… Postao je nadasve odvjetnikom Božjim na ovoj zemlji, jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj Zemlji. … Branio je Božje stvari protiv grešne i lažne svemoći čovjekove, branio je Božja prava, a tako i istinska prava čovjekova, iskonsku sliku čovjekovu protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji ne priznaje prisutnost Božju, Božja prava u svijetu“.

Lik i djelo, primjer, život bl. Alojzija, govore danas mnogo i svima nama. Budućnost Crkve je u svecima; ne onima s kalendara ili sa svetih sličica, nego od krvi i mesa kojima je danas životno pravilo, mjerilo Isus Krist, u svim etapama njihova života, počevši od Božića do Duhova u povijesnim događajima. Slaveći svece, slaveći danas bl. Alojzija, mi ne slavimo ideje i mitove nego događaje koji su dio povijesti prije 2000 godina i koji se manifestiraju i očituju u povijesnom hodu Crkve i njezinim članovima na posve konkretnom prostoru. Između Božića i Uskrsa izvija se križ na Golgoti, koji bitno spada u Isusov život. U svetost života spada i životni križ kao udio u Kristovoj patnji, zaključio je biskup Bogdan, moleći: „Bl. Alojzije, moli za nas, da ustrajemo na tom putu.

Stepinčevo u krašićkoj crkvi danas je proslavljeno i jutarnjom misom koju je predvodio provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa o. Dario Tokić te svečanim središnjim misnim slavljem koje je predvodio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua.