Draga braćo svećenici i đakoni, poštovani vjernici!

1. Zbog pastoralnih razloga u našoj se nadbiskupiji uobičajilo misu posvete ulja slaviti na Veliku srijedu, umjesto na Veliki četvrtak, kada je Gospodin naš Isus Krist u dvorani posljednje večere oprao svojim učenicima noge i ustanovio, zajedno sa sakramentom svoga Tijela i Krvi, i sveti svećenički red. Spomen-čin tih stvarnosti vršimo u ovom svetom slavlju, zbog čega su danas naše misli i osjećaji zajedno s Isusom i njegovim prvim učenicima u dvorani posljednje večere na Veliki četvrtak uoči njegove muke i smrti, nakon čega je slijedilo i slavno uskrsnuće.

2. I današnja liturgijska čitanja uzdižu naš pogled prema Isusu, začetniku našeg svećeništva. Evanđelist Luka govori o Isusovu nastupu u Nazaretu, gdje on čita proroštvo iz knjige proroka Izaije i nakon toga tvrdi da se ono ispunilo na njemu, tj. da je on onaj koji je došao ispuniti obećanja koja je Bog dao Izraelcima po prorocima. Riječ je poglavito o socijalnim proroštvima, o tome da će budući Mesija biti blagovjesnikom siromasima, sužnjima, slijepima, potlačenima, da će svima naviještati Božje milosrđe i oslobođenje. Budući da smo po krštenju i svetom svećeničkom redu ucijepljeni u Krista, mi smo postali njegovim najbližim suradnicima, pa je stoga ovaj njegov program i naš program kao kršćana i svećenika. U ovom vremenu ekonomske krize čini se da nas Gospodin posebno pita kako ostvarujemo taj program radi kojega je on došao na svijet. Pita nas preko siromaha koji kucaju na naša vrata, ali i preko mnogih koji ne skrivaju svoja očekivanja i nade da će Crkva, a to znači mi – svećenici, đakoni i vjernici, dati veći doprinos kako bi oni najsiromašniji i najugroženiji što lakše podnijeli ova teška vremena. Shvatimo, stoga, ove riječi koje smo čuli iz čitanja proroka Izaije i Evanđelja po Luki kao Božji poziv da se više osobno angažiramo, ali i da potaknemo na veću zauzetost naša župna vijeća i sve vjernike, posebno župne caritase.

3. Apostol sv. Ivan čitanjem iz knjige Otkrivenja usmjerava naš pogled prema Isusu “vjernom Svjedoku”, onome koji je “Alfa i Omega”, te nas tako suočava s pitanjem: Tko je za mene Isus Krist? Je li on doista Alfa i Omega mojega života? Kakva je moja ljubav prema njemu, “koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom odriješi od grijeha i učini Kraljevstvom, svećenicima Bogu, Ocu svojemu”, kako kaže pisac Otkrivenja. Znamo da bez intimne povezanosti s Isusom Kristom naš život i rad postaju poput loze otrgnute od trsa: suše se jer im nedostaju životni sokovi božanske milosti. Ne treba posebno isticati da tu povezanost s Kristom ništa ne može nadomjestiti, nikakve naravne sposobnosti ni sredstva. Sve to možemo imati, a ipak ćemo morati konstatirati da nam je život prazan, rad bezuspješan, naprosto zato jer bez Isusa ništa ne možemo učiniti, na što nas je on sam izričito upozorio (usp. Iv 15, 5). Zato je danas potrebno ponovno čuti njegov poziv: “Ostanite u mojoj ljubavi!” (Iv 15, 9). A to pretpostavlja čest molitveni razgovor s njime, često razmatranje njegova lika i njegove ljubavi, traženje i prihvaćanje njegova oproštenja u osobnoj sv. ispovijedi, sjedinjenje s njime u sv. pričesti, otkrivanje njegova lica u braći koja nas okružuju, posebno u siromasima i patnicima.

4. Današnja čitanja govore o još jednom aspektu Isusova života i djelovanja. Riječ je o protivljenju njegovih slušatelja i sunarodnjaka. Što je Isusovo javno djelovanje više napredovalo, to se više ostvarivalo proroštvo starca Šimuna u hramu, kad je primio Isusa u naručje i prorekao da će “biti znak osporavan” (Lk 2, 14). S takvim osporavanjem ne prestaje se suočavati ni Crkva, što je razumljivo, jer ona u svijetu nastavlja Isusovo poslanje, štoviše, ona je njegovo “mistično tijelo”. Isus je također prorekao: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Iv 15, 20). I mi se susrećemo s osporavanjima, a naši prethodnici bili su suočeni i s teškim progonstvima. Pritom dobro znamo da postoje dvije vrste osporavanja koja doživljavamo. Jedno su osporavanja koja je doživljavao Isus, a bila su prouzročena njegovom vjernošću poslanju koje je primio od svoga Oca. Budući da nije htio iznevjeriti to poslanje, bio je proganjan i na kraju osuđen i razapet. Crkva u cjelini i u mnogim svojim članovima ne prestaje ni danas doživljavati takva osporavanja, u nekim krajevima svijeta više, u drugima manje.
Druga su osporavanja povezana s nedosljednošću Isusovih učenika, s nedosljednošću Crkve, koja je po onom božanskom u sebi sveta, ali po ljudskom uvijek izložena grijehu. U ovom svetom trenutku ne možemo se, draga braćo, ne zapitati zbog čega nas često osporavaju kako oni koji su na rubu Crkve ili joj uopće ne pripadaju tako i sami naši vjernici: Je li to zbog vjernosti ili nevjernosti Kristu; zbog autentičnosti ili neautentičnosti našeg života? Jesu li osporavanja koja proživljavamo slična osporavanjima na koja je Krist nailazio ili je riječ o nečem drugomu? Ako je riječ o drugomu, treba utvrditi što je to, a ako u svome tijelu pronosimo Isusova osporavanja i trpljenja, blago nama.

5. Nakon što smo Isusa promatrali u riječi koja nam je danas naviještena, vratimo se u duhu u dvoranu posljednje večere i promatrajmo ga u njegovim gestama i u onome što se tada zbivalo. Prema sv. Ivanu, Isus je tu oprao svojim učenicima noge, što su oni s čuđenjem i negodovanjem prihvatili, jer nisu razumjeli duboki smisao te geste. Nisu shvatili da je to na liniji onoga što je sv. Pavao rekao u Poslanici Filipljanima: “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, …, nego ponizi sam sebe…” (Fil 2, 6 – 8). Isus nas poziva da mu i u tome budemo nasljedovatelji, kao u svemu što je on činio. Dok za vrijeme mise večere Gospodnje budemo ponavljali Isusovu gestu perući nekima noge, hoćemo li biti svjesni da time izvršavamo nešto što se duboko tiče nas samih, nešto bez čega ne možemo Isusu pripadati niti ga nasljedovati? Gesta pranja nogu neraskidivo je povezana s euharistijom i sa svećeništvom Novoga zavjeta koje je Isus u dvorani posljednje večere ustanovio. Ta simbolična gesta govori da se Isus u euharistiji posve predaje za nas, da se toliko snizuje da postaje našom hranom. Ona nas poučava o nečemu bitnome za svećeništvo, a to je služenje, to je umiranje sebi zajedno s njime, da bismo tako drugima dali život. Koliko to razumijemo i, što je još važnije: koliko to živimo? Isus otvoreno kaže: “Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih” (Iv 13, 15).

6. Još su više apostoli bili iznenađeni i začuđeni kad je Isus uzeo u ruke kruh, blagoslovio ga i rekao: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen”, te čašu govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22, 19 – 20). Kao oni koje je Isus udostojao učiniti dionicima svoga vječnog svećeništva, mi svakodnevno na našim oltarima izvršavamo tu njegovu zapovijed, uzimamo kruh i vino da bi ih Isus, služeći se nama, blagoslovio i po nama vjernima dao kao svoje Tijelo i Krv. S kakvom vjerom, s kakvim dostojanstvom, s kakvom savješću to činimo?
To ćemo si pitanje tijekom Euharistijske godine, koju ćemo ovih dana započeti, morati češće postaviti. Posebno je važno da mi svećenici ne izbjegavamo suočiti se s njime, jer mi smo našim vjernicima učitelji i pastiri, mi ih u ime Isusovo hranimo sa stola Riječi i sa stola Tijela. Sjetimo se pitanja koje nam je biskup u trenutku svećeničkog ređenja postavio: “Hoćete li pobožno i vjerno po predaji Crkve slaviti Kristova otajstva na hvalu Božju i posvećenje kršćanskog naroda?”, kao i riječi: “Primi darove što ih sveti narod prinosi Bogu. Budi svjestan onoga što radiš. U djelo provedi ono što obavljaš i život svoj suobliči otajstvu križa Gospodnjega.”

7. Postoji posebna veza između euharistije i svećeništva, jer je Isus u istom trenutku kad je ustanovio euharistiju, ustanovio i svećenički red koji će je u Crkvi tijekom vremena opsluživati. “Ovo činite meni na uspomenu” – tim je riječima dao vlast apostolima, a po njima i svim njihovim nasljednicima, da slave i poslužuju euharistiju. Ali naša je svećenička posebnost, s obzirom na euharistiju, ne samo u tome što smo mi njezini slavitelji i poslužitelji nego i zato što smo pritom predstavnici Krista i naroda. Krist sam je pravi i vrhovni svećenik koji na oltaru čini ono što je jednom zauvijek učinio na križu. On je jedini posrednik između Boga i ljudi, a to svoje posredništvo izvodi tako što osposobljava i ovlašćuje nas za djelovanje u njegovo ime, što se, moglo bi se reći, s nama služi kao instrumentima, pa mu mi u svećeničkom činu takoreći posuđujemo svoj jezik i svoje ruke. Euharistija, stoga, pretpostavlja i aktualizira intimno zajedništvo života između Krista, vrhovnog svećenika, i onih koje je on pridružio svom svećeništvu.
S druge strane, svećenik je po svojoj specifičnoj službi u euharistijskoj žrtvi isto tako predstavnik naroda, zbog čega se u svome duhu sjedinjuje i poistovjećuje sa svim ljudskim životima, u njemu, kao u Kristu, živi čitavo čovječanstvo. Logično se stoga pitati može li svećenik, kao onaj koji u Kristovo ime u sebi personificira čitavo čovječanstvo pred Bogom, biti ravnodušan u odnosu na ljudske sudbine, može li živjeti daleko od svoga stada i pokazivati nezainteresiranost za vrijeme u kojemu živi? I smije li svećenik, budući da djeluje u ime Krista kao vrhovnog svećenika, štoviše, kojim se Krist služi da bi izvodio svoje spasiteljsko djelo, živjeti na nekoj razdaljini od njega, ne težiti za što dubljim sjedinjenjem s njime?
Da, draga braćo, euharistija koja se rađa u našim rukama, doziva nam u svijest pitanje o tome tko smo i tko u nama živi i djeluje. Molimo da bismo tijekom nadolazeće Euharistijske godine postali svjesniji svojeg posebnog svećeničkog odnosa s obzirom na otajstvo euharistije, svojeg svećeničkog identiteta, dostojanstva i odgovornosti. Neka nam u tome svojim zagovorom pomogne naša nebeska Majka Marija, Majka vrhovnog svećenika Isusa Krista i svih onih koje je on svetim redom pridružio svome svećeništvu. Amen.

+Ivan Devčić, nadbiskup