Draga moja braćo i sestre, pripadnici Vojne biskupije!

U godišnjem hodu susretanja s Kristom i obnavljanja djela spasenja koje je Krist izveo u povijesti, a koje Crkva slavi u liturgijskom slavlju, posvješćujemo istinu da nam on svake godine daje po korizmi “da radosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi te da nas, primanjem svetih otajstava, obdari svojim božanskim životom” (1. korizmeno predslovlje). Liturgija korizme ima pred sobom dva stupnja zajedništva u Crkvi. Prvi su oni koji su po katekumenatu krenuli prema Kristu te rastom u vjeri pripremaju se da se u vazmenoj noći po krstu pribroje onima koji su već krštenjem oprani od grijeha i nanovo rođeni iz vode i Duha Svetoga (usp. blagoslov vode na Vazam). Drugi su oni koji su već “po vazmenom otajstvu u krštenju zajedno s Kristom ukopani da s njime žive novim životom” (usp. Vazmeno bdijenje). I jedni i drugi pozvani su da u zajedništvu Crkve baš u korizmi na poseban način rastu u vjeri po susretu s Božjom riječi. Na taj način ostvaruje se Božja namisao o čovjeku jer Bog čini da njegova riječ postaje životvornom u nama.

U tome nam postaje uzor Apostol naroda sveti Pavao koji u susretu s Kristom – Radosnom vijesti čitav svoj život usmjerava življenju i naviještanju Evanđelja. Njegov vapaj “jao meni ako evanđelja ne navješćujem” (1 Kor 9, 16) izraz je duboke odgovornosti za dar kojeg je besplatno primio i zato ga je besplatno i davao (usp. Mt 10, 8; 1 Kor 4, 12). Čudesan je njegov životni hod. U poslanici Galaćanima donosi svoju ispovijed: “Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu. Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask. Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova. Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem. Zatim dođoh u krajeve sirijske i cilicijske. Osobno pak bijah nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. One su samo čule: ‘Negdašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio’ slavile su Boga zbog mene. Zatim nakon četrnaest godina opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih im – napose uglednijima – evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud” (Gal 1, 13 – 2, 2). U ovoj Pavlovoj autobiografskoj ispovijedi susrećemo tri trenutka koja bi mogla označiti i našu korizmu: Pavao u traganju za istinom susreće se s pozivom, odaziva se više srcem nego što bi mogao razumom dohvatiti svu istinu u tom trenutku, i konačno, po odazivu ulazi u zajednicu Crkve kojoj će također trebati sazrijevanje da njega prihvati.

Kada pokušavamo sagledati Savlov – Pavlov život otkrit ćemo nemir kojeg nosi u sebi zbog ljubavi spram naroda i svoje Domovine. Pavao živi u vremenu potčinjenosti svoga naroda, kada Rimljani vladaju Izraelom kao svojom kolonijom i među Izraelcima pokušavaju naći suradnike preko kojih će vladati porobljenim narodom. Nažalost, u tome uspijevaju. Pavao je farizej, sin farizeja (Dj 23, 6), ali ima prednost zbog toga što je rođen kao rimski građanin (Dj 25, 11). Revan je u predajama otaca i zbog te revnosti u sljedbenicima Isusa Krista vidi opasnost raslojavljanja svoga naroda. Uvjeren je da se bori za pravdu i za dobro svoje Domovine. Upotrebljava sva sredstva koja su mu na raspolaganju protiv Kristovih sljedbenika. Promjena se događa pred Damaskom gdje ga čeka progonjeni Gospodin. “‘Savle, Savle zašto me progoniš?’ On upita: ‘Tko si, Gospodine?’ A on će: ‘Ja sam Krist koga ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti'” (Dj 9, 4-6). Očito je da će to iskustvo Pavao nositi duboko u sebi. On će razbiti židovsku uskogrudnost te će se okrenuti naviještanju Radosne vijesti svima koji to budu željeli jer od trenutka susreta pred Damaskom osjeća da je postavljen “za svjetlo” poganima (usp. Dj 13, 46-47; 14, 27; 18, 6; 22, 21; 28, 28).

Njegov odaziv i susret s Ananijom u njegovoj kući te poslušnost prema glasu kojeg je čuo pokazatelji su ogromnog preokreta koji se dogodio u Pavlu. Ne samo da će rado prihvatiti riječi svećenika Ananije nego će i sam ići tragati za istinom u Damašćanskoj pustinji u koju se povukao razmišljati o svom životu. Za njega vrijeme više ne znači mnogo jer ono je sada u Božjoj ruci. Njegovo spremanje sastoji se u ponovnom proučavanju starozavjetnih spisa, ali u svijetlu susreta pred Damaskom, razmišljanju o njima i pokušaju primjene na Isusa Krista koji je ostvarenje Staroga zavjeta. Ova priprava u njemu stvara spremnost za naviještanje “kako i kada Bog bude htio”.

Ipak, Pavao ozbiljno shvaća da je Krist prisutan “sada”, u vremenu, u Crkvi. Shvatio je to u Kristovu prijekoru pred Damaskom i tu istinu propovijedati će cijelim svojim bićem: “Krist je Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela” (Ef 5, 23). Dapače, sliku iskustva naravnog jedinstva muža i žene prenijet će na sliku jedinstva Krista i Crkve (usp. 1 Kor 11, 3). To će ga natjerati na susret s Petrom, i kasnije na traženje blagoslova od Crkve u Jeruzalemu za svoj rad među poganima kojima je išao zajedno s Barnabom (usp. Dj 15, 6–35). Upravo po postupnom Pavlovu sazrijevanju u Crkvi i za Crkvu mogao je postati “oruđe izabrano da ponese ime moje (Kristovo) pred narode i kraljeve i sinove Izraelove” (Dj 9, 15).

U ovoj korizmi Pavao nam se pokazuje kao uzor. Neka njegov govor o duhovnom boju bude blizak nama u vojno-redarstvenim snagama: “Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju” (Ef 6, 10-17). Očito je da nam je svima potrebno rasti u vjeri i djelima u skladu s njom. Naime, sve što čovjek čini nije savršeno, može biti savršenije. Ono što bih posebno naglasio kao potrebu ove korizme da svi mi, pripadnici Vojne biskupije, pokušamo poput svetog Pavla tragati za istinom koja nam se nudi u Isusu Kristu. Imajmo hrabrosti poput njega napraviti iskorak prema Kristu s pitanjem “što hoćeš da učinim?”. Krenimo poput Pavla u avanturu istraživanja, bilo kroz naše duhovne vježbe, bilo kroz bračne vikende, bilo po katehezama po kapelanijama, bilo po tribinama, po intenzivnijoj molitvi u obitelji te postanimo ljudi traženja u našoj Crkvi – našoj biskupiji. Pavao je hodajući upravo tim putem ostvario ideal Apostola na koji smo i mi pozvani. Neka nam korizma bude blagoslovljena kroz naša nastojanja i naše susrete s Božjom Riječi tako da, u godini svetoga Pavla, učinimo jedan mali iskorak prema idealu kojeg je Krist postavio pred nas: “budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5, 48). S tim željama dolazim k vama da korizmena priprava za Vazam bude svima nama plodonosna.

Vaš mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij

U Zagrebu, 25. siječnja 2009., na blagdan obraćenja svetog Pavla