Draga braćo i sestre!

Oni koji redovno nedjeljom i radnim danom sudjeluju u sv. misi znaju da nedjeljna i svakodnevna liturgijska čitanja u zadnje vrijeme govore o Isusovu susretu s bolesnicima, bilo da on dolazi k njima bilo da ih dovode k njemu. Tako smo četvrte nedjelje kroz godinu, 1. veljače, slušali kako je Isus u sinagogi u Kafarnaumu istjerao iz nekog čovjeka zlog duha, a potom je, o čemu smo slušali prošle nedjelje, u kući Šimuna Petra ozdravio od ognjice njegovu punicu. Budući da su ljudi uočili Isusovu ljubav prema bolesnicima i moć da ih liječi, mnogi su željeli do njega doći u nadi da će ih ozdraviti. A oni koji nisu mogli sami doći, dovodili su ih ili donosili drugi, tj. oni koji su se o njima brinuli.
Takva veoma česta scena susreta Isusa s bolesnicima i njegove ljubavi za njih ponovila se je i danas ovdje u ovoj crkvi, kamo su također mnogi bolesnici sami ili uz pomoć drugih došli u želji da se susretnu s Isusom i da on izliječi njihove duševne i tjelesne rane. Kao što se je on tijekom svoga zemaljskog života neumorno poput milosrdnog Samaritanca sagibao nad svakim bolesnim čovjekom, uzimao ga u svoje ruke i pomagao mu da ustane, tako to čini i danas ovdje. Upravo nam je zato ostavio svoju riječ i svoja otajstva, posebno otajstvo euharistije, sv. ispovijedi i bolesničkog pomazanja, da bi po svojoj tajanstvenoj prisutnosti u njima svakom slabom i nemoćnom na bilo kojem mjestu i u bilo kojem vremenu pomogao u njegovu trpljenju. Moramo, braćo i sestre, znati da se nikakvim molitvama ozdravljenja, polaganja ruku ili bilo čime sličnim, ne može zamijeniti i nadomjestiti djelotvornost Božje riječi i sakramenata, koji su privilegirana sredstva koja je sam Isus ustanovio da bi nas po njima liječio i ozdravljao. Zato je važno da često pristupamo posebno sv. ispovijedi u kojoj nas Isus oslobađa naših grijeha, koji su uzrokom mnogih nevolja kako nama koji ih činimo tako i onima s kojima živimo, jer svaki grijeh ima i svoju socijalnu dimenziju. Isto je tako važno da čistog srca sudjelujemo u sv. misi i primamo Isusa u sv. pričesti, po kojoj se s njime najintimnije sjedinjujemo postajući dionicima njegova božanskog života. Crkva nas također poziva da primimo bolesničko pomazanje kada smo teško bolesni ili kada nam prijeti smrtna opasnost. Da bi taj sakrament bio djelotvoran, moramo se prije ispovjediti kako bismo postali dionicima milosti koju nam Isus po njemu udjeljuje. Dužnost je svakog vjernika, kad teško oboli, zatražiti taj sakrament, a njegovi najbliži imaju svetu obvezu pomoći mu i pozvati svećenika da mu udijeli božansku utjehu.
Put sakramenata je, braćo i sestre, od Boga ustanovljeni način dobivanja božanske pomoći u bolesti i nemoći, i nikakva drugog puta nema koji bi tako sigurno vodio do izvora Božje ljubavi i milosrđa.
Sakramenti su najveći Kristov dar i svaki put kada se slave događa se čudo veće od bilo kakvoga ukazanja, vidovnjaštva ili neke druge neobične pojave. Zbog toga ne trebamo nikamo daleko ići i tražiti osobe za koje se smatra da imaju nekakve izvanredne moći ili pohađati mjesta gdje se događaju razna ukazanja. Sve to, naime, nije ništa u usporedbi s onim što se događa u svakoj dobro obavljenoj ispovijedi i na svakom oltaru gdje Isus na usta svećenika pretvara kruh i vino u svoje tijelo i krv nama za hranu ili kada nas u sakramentu bolesničkog pomazanja pomazuje onim istim Duhom kojim je, dok je hodao zemljom, liječio bolesti te uskrsnuo od mrtvih pobijedivši i samu smrt.
Pored toga što bolesnom čovjeku naviješta Radosnu vijest i dijeli mu Kristova otajstva spasenja, Crkva i na razne druge načine nastavlja bolesnicima svjedočiti Isusovu ljubav. Jedan od takvih načina je i ustanovljenje Svjetskog dana bolesnika, koji se ove godine slavi 17. put, a tema je briga o bolesnoj i napaćenoj djeci. U skladu s time Sveti Otac Benedikt XVI. posvetio je toj temi i svoju ovogodišnju poruku za Svjetski dan bolesnika. U njoj između ostaloga kaže: „Svakodnevno posvećivanje i neprestana zauzetost u službi bolesne djece predstavljaju rječito svjedočanstvo ljubavi prema ljudskom životu, na poseban način prema životu onoga koji je slab te u svemu i zbog svega ovisan o drugima. Potrebno je, naime, snažno potvrditi apsolutno i najviše dostojanstvo svakog ljudskog života. Vremena se mijenjaju ali nauk koji Crkva neprestano naviješta ostaje uvijek isti: ljudski je život lijep i treba ga živjeti u punini i onda kada je slab i obavijen misterijem trpljenja. Svoj pogled trebamo upraviti na Isusa raspetog: umirući na križu htio je biti dionikom boli čitava čovječanstva. U njegovu trpljenju iz ljubavi vidimo najviše sudioništvo u mukama malenih bolesnika i njihovih roditelja. Moj časni prethodnik Ivan Pavao II., koji je, osobito pred kraj svojega života, pokazao svijetli primjer strpljivog prihvaćanja trpljenja, napisao je: “Na križu je raspet ‘Otkupitelj čovjeka’, Čovjek boli, koji je na sebe preuzeo tjelesne i duševne boli ljudi svih vremena, kako bi u ljubavi mogli pronaći spasenjski smisao svoje boli i odgovore na sva svoja pitanja” (Salvifici doloris, 31).”
Te su riječi upućene, braćo i sestre, svima nama, jer smo svi pozvani svoje patnje pridruživati Kristovima za Crkvu i svijet. Isto tako su svima, a posebno nama zdravima, upućene i riječi kojima Papa poziva na davanje učinkovitog svjedočanstva milosrdne skrbi za bolesnike. Molimo da nam u tome pomogne Blažena Djevica Marija, koja je Zdravlje bolesnih. Neka ona utješi sve koji su bolesni i podrži sve koji su svoj život posvetili, poput dobrih Samarijanaca, liječenju fizičkih i duhovnih rana onih koji trpe. Amen.