Mudr 3,1-9; Rim 8,31b-39; Iv 15,18-21;

Draga braćo i sestre!
1. Kad je papa Ivan Pavao II. za svojeg drugog pohoda Hrvatskoj posjetio splitsku metropolitansku katedralu sv. Duje izrekao je snažnu rečenicu “Ovdje povijest ne šuti”. Upravo ta mi Papina misao u ovom trenutku dolazi na pamet dok stojim ovdje pred vama i s vama na ovaj veliki dan u drevnoj katedrali sv. Tripuna u kojoj povijest ne samo da ne šuti nego gromko progovara. Danas, ovdje u Kotoru, pred nama se na jedinstven način sažima, ali i događa povijest. Okupili smo se s različitih strana kao vjernici i hodočasnici da proslavimo svetkovinu sv. Tripuna, zaštitnika ovoga grada i cijele Kotorske biskupije. Ali ovogodišnja proslava u sebi krije širu dimenziju slavlja, jer se upravo ove godine navršilo 1200 godina otkako ovaj grad ljubomorno čuva moći sveca koji je postao njegovim zaštitnikom i znakom raspoznavanja. Tisuću i dvjesto godina! Što se sve slilo u taj dugi tijek vremena, koliko li su se duboko razgranali tisućljetni korijeni? Crkve i samostani, kao i druga umjetnička dobra koja su preživjela do naših dana snažno svjedoče o vjeri ovdašnjega čovjeka. Upravo me ta činjenica na ovome svetom mjestu i na ovaj svečani dan ispunja divljenjem.
Pozdravljam sve vas, braćo i sestre u vjeri, okupljene u Tripunovoj katedrali. U prvom redu pozdravljam vašega biskupa, domaćina ovoga slavlja mons. Iliju Janjića, njegov kler dijecezanski i redovnički, redovnice i sve Kristove vjernike laike. Pozdravljam prisutne oce nadbiskupe i biskupe, bratski pozdravljam gospodina Metropolitu crnogorsko primorskog. Pozdrav upućujem gospodinu Reisu islamske zajednice u Crnoj Gori, svim predstavnicima državnih vlasti, članovima diplomatskog zbora, članovima Bokeljske mornarice, svim hodočasnicima i gostima.

2. Slavljenje spomena uvijek u sebi sadrži dvije glavne sastavnice. Ponajprije se prisjećamo što se to vrijednoga u prošlosti dogodilo, a onda se odmah pitamo što to znači za nas danas, kao i za budućnost koja je pred nama. Osvrćemo se pogledom unatrag, te iz slavnih događaja prošlosti crpimo snagu za svoje danas i sutra. Jubileji su zato milosno vrijeme kad na neki način provodimo inventuru svojega identiteta vraćajući se uvijek na bistre izvore početaka crpeći snagu za nove pokušaje i krepkije korake.
Pokušajmo si najprije posvijestiti što se tako presudno dogodilo prije 12 stoljeća što je postalo temeljem identiteta ovoga grada. Kako nam stari izvori govore u vrijeme ikonoklastičkih borbi u Carigradu, Mlečani su uspjeli spasiti moći sv. Tripuna i kanili su ih prenijeti u Veneciju. No, zadesilo ih je veliko nevrijeme na Jadranu te su bili primorani uploviti u mirne vode bokokotorskog zaljeva. Svete je moći od mletačkih trgovaca otkupio Kotoranin Andrea Saracenis koji je dao sagraditi prvu crvku u čast sv. Tripuna početkom IX. stoljeća.

3. Osim toga događaja valja nam se prisjetiti i svetoga Tripuna, sveca čije ime ponajbolje svjedoči o njemu samome jer znači “osoba plemenita duha”. Rodio se oko 232. godine u Maloj Aziji, tom kutku svijeta kojem je sv. Pavao donio Krista i koji je u prvim kršćanskim vremenima iznjedrio toliko velikih svetaca koji su nam nadahnuće sve do danas. Podnio je mučeništvo u vrijeme prvog općeg progona kršćana u Rimskome carstvu što ga je provodio car Decije. Kršćani su bili primoravani prinositi žrtve rimskim bogovima ili pred carevim kipom. Odbivši takve naredbe mnogi su kršćani bili izvrgnuti suđenju, mučenjima i na kraju smrti. Iako mlad, kažu da mu je bilo samo 18 godina, Tripun je hrabro posvjedočio kršćansko uvjerenje te su mu mučitelji odrubili glavu u gradu Niceji, gradu u kojem će se 75 godina kasnije okupiti biskupi na prvom velikom crkvenom saboru nakon proglašenja slobode za kršćane. Tijelo svetoga Tripuna bijaše preneseno u njegov rodni grad Kampsadu, potom u Carigrad i konačno u Kotor.

4. Što ovaj mladi čovjek, mučenik za vjeru Kristovu, koji je živio stoljećima prije nas, poručuje nama danas? Prije svega da vjerovati u Isusa Krista i živjeti po evanđelju nikad nije bilo lako i uvijek je zahtijevalo hrabrost i odvažnost, pa i po cijenu života. Mi danas živimo u vremenu velikih i naglih promjena, u svijetu u kojem se toliko toga želi relativizirati i negirati. Mnoge vrijednosti su izgubile na cijeni, ili su pak postale žrtvom kompromisa, ili jednostavno dogovora različitih interesnih skupina. U takvom je svijetu važno sačuvati samosvijest i vjeru u neprolazne vrijednosti koje imaju temelj u samome Bogu. Mnogo je danas manipulatora koji čovjeka žele na razne načine duhovno i moralno oslabiti te ga iskoristiti za svoje niske ciljeve. Zato je pitanje identiteta danas od temeljne važnosti.
A kad je riječ o identitetu, temeljno pitanje nije tko sam nego zapravo komu pripadam. Nitko od nas nije otok i svi smo mi nakalemljeni na neki trs iz kojega crpimo životne sokove. U prvom redu za nas je to Isus Krist. Po krštenju smo sjedinjeni s Kristom. Grčki izraz “baptizein” koji u izvornom smislu znači “uranjati”, a kojim se označuje krštenje, hrvatski jezik prevodi s riječju krstiti, tj. kristiti, učiniti nekoga Kristovim! Pavao apostol će to izreći na otajstven način: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). To zajedništvo s Kristom, to s Kristom, po Kristu i u Kristu, uključuje radikalnu promjenu života, koja isključuje kompromise s grijehom, sa svakom zločestoćom i nepravdom.

5. Zajedništvo s Kristom uključuje još jednu bitnu odrednicu našega identiteta, a to je Crkva. Ako smo sjedinjeni s Kristom, nužno smo u zajedništvu s braćom i sestrama koji su isto tako jedno s Njime. Apostol Pavao govori o Crkvi kao Tijelu Kristovom imajući pred očima otajstvo tijela Kristova uprisutnjenog u euharistijskome kruhu te stoga u poslanici Korinćanima piše: “Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi” (1 Kor 10,17). U samoj Euharistiji Krist nam daje svoje tijelo i nas čini svojim tijelom. U tom smislu sveti će Pavao poručiti Galaćanima: “Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu” (Gal 3,28).
Takvo izvorno poimanje Crkve svima je nama poticaj i obveza da aktivno sudjelujemo u životu svoje crkvene zajednice, da zauzeto živimo svoje zajedništvo, da jedni druge podupiremo na putu svetosti te da primjerom uzajamne ljubavi i svetoga života i druge privučemo Kristu. Nitko umjesto nas samih, svakog ponaosob, ne može živjeti i naviještati vjeru. Ni papa, ni biskupi, ni svećenici, ni brat, ni sestra, ni suprug, ni supruga, ni otac, ni majka. Svaki je krštenik pozvan živjeti po uzoru na Krista i Njega donositi drugima primjerom i naviještanjem. Vjera nikako ne može biti privatna stvar pojedinca, kako su nas uporno uvjeravali u doba komunizma. U tom smislu sam nas Isus opominje u Matejevu evanđelju: “Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5, 14-16).

A jedan od temeljnih poziva svakoga vjernika danas, zaštita je i promicanje dostojanstva života od začeća do naravne smrti. Život je Božji dar i svaki je čovjek stvoren na sliku Božju. Zato smo pozvani poštivati i braniti dostojanstvo svakoga čovjeka bez obzira na boju kože, naciju, jezik, vjeru. Čovjek je biće Božje, u Kristu pozvan da se zove sinom i kćeri Božjom i da to uistinu i bude. Kad bi svaki čovjek svakog dana na trenutak zastao pred tom svetom istinom, koliko bi manje zla bilo na ovom našem planetu.

6. Osim pripadanja Kristu i Crkvi svatko od nas je ukorijenjen i u konkretan narod. Slikovito je to, aludirajući na prve stranice Biblije, izrazio jedan hrvatski teolog i pjesnik rekavši kako je svaki čovjek stvoren od zemlje, ali od one zemlje na kojoj je rođen. Svi smo mi dio jednoga naroda, koji ima svoj jezik, tradiciju, baštinu koju su nam namrli naši pređi. Ovdje u Kotoru, u Boki, ta tradicija, to bogatstvo duha naših predaka veoma je prisutno i vidljivo. Dovoljno je samo pogledom obuhvatiti panoramu Boke kojom dominiraju crkveni zvonici. Oni najbolje svjedoče o katoličkoj i hrvatskoj prisutnosti u ovome kraju. I usuđujem se reći danas ovdje, misleći i na one koji su bolna srca napustiti svoje domove, da bi Boka i cijela Crna Gora teško bili osiromašeni, kad bi nestalo Hrvata i katolika iz ovoga kraja.

7. Draga braćo i sestre, nedavni je rat zatrovao mnoge odnose, ali mi vjernici ne želimo tu stati i s time se pomiriti. Želimo liječiti rane, ići jedan drugome ususret, širiti obzorje povjerenja, dobrote i uzajamnog poštivanja. U nekim se trenucima to može činiti zahtjevnom zadaćom, ali mi drugog nauka nemamo, ni druge istine ne poznajemo, jer smo Kristovi. U tom poštivanju drugoga, važno je biti svjestan i vlastitoga identiteta i vlastite pripadnosti, njegujući zdravi ponos koji se ne postavlja oholo iznad drugih, i zdravo rodoljublje i domoljublje koje ne isključuje i ne ugrožava nikoga, kao i zdravo samopouzdanje koje u slobodi mirno očituje tko je, što je i kome pripada. U Boki ekumenizam, ekumenski susreti i slavlja imaju dugu tradiciju u vjernika i katoličke i pravoslavne Crkve, što je znak identiteta ovoga kraja. Ekumenska nastojanja i međureligijski dijalog s vjernicima islamske zajednice, put je, predragi vjernici, na kojem treba postojano ustrajati i na početku trećeg tisućljeća.

8. Ono što je na neki način vezivno tkivo između svih spomenutih sastavnica našeg identiteta jest onaj temeljni kršćanski stav koji se dade iščitati iz svetopisamskih odlomaka koji su nam naviješteni u današnjoj liturgiji. To je krepost nade koja se temelji na Božjim obećanjima i Njegovoj blizini. Suvremeni čovjek je toliko pritiješnjen, obuzet strahovima i duboko tjeskoban, jer se oslanja na sigurnost ovoga svijeta koja je tako nestalna i promjenjiva. A Božja riječ nam kaže ne bojte se, imajte nade, nek’ vam zlo ne zamračuje pogled, ne vjerujte zlim vijestima koje vam žele pokazati koliko je zlo moćno i gotovo nepobjedivo. “Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti” tješi nas knjiga Mudrosti (3,2-4).
Psalmist nam u Ps 23. oslikava Boga kao dobrog pastira koji stalno bdije nad nama i ispunja nas snagom i sigurnošću te doista možemo zajedno s njime uskliknuti: “Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom”. Sveti Pavao nas u drugom misnom čitanju snagom svojih riječi, koje u ovoj godini njemu posvećenoj na osobit način razmatramo, uvijek iznova izazivaju i ne mogu nas nikako ostaviti ravnodušnima. Te nam poruke i pozivi duboko zadiru u dušu i tjeraju nas na vlastiti ispit savjesti, na vlastito propitkivanje koliko doista ozbiljno uzimamo Riječ Božju, koliko svoj život usklađujemo s Božjom voljom i koliko Božju logiku slijedimo u međuljudskim odnosima. “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?… U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.” Uzvišene su to riječi kojima se trebamo uvijek vraćati i na njima stalno jačati svoje pouzdanje i vjeru da je Bog uvijek s nama, da samo u Isusu Kristu možemo nadvladati sve nevolje života.
Evanđeoski odlomak iz 15. poglavlja Ivanova evanđelja dio je intenzivnog dijaloga između Isusa i njegovih učenika u dvorani posljednje večere. Isus govori o povezanosti između njega i njegovih. On tješi svoje i hrabri ih, govoreći otvoreno da oni koji su njegovi trebaju biti spremni i slijediti ga u svemu. “Ako su mene progonili i vas će progoniti” (Iv 15, 20). U svakom vremenu oni koji iskreno žive po Božjim zapovijedima na neki način bodu u oči, smetaju onima koji vole uređivati svijet po nekim drugim zakonima. Stoga kršćanin u svako vrijeme mora biti spreman na križ i trpljenje, ali uvijek u nadi.

9. Primjer takvog svjedočanstva, tog neizmjernog pouzdanja u Božju providnost, unatoč svim nevoljama i protivštinama na osobit je način naš blaženik kardinal Alojzije Stepinac čiju smo 10. obljetnicu proglašenja blaženim prošle godine proslavili. Na njemu su se na najizvrsniji način ostvarile Isusove riječi. A znakovito je u tom smislu i njegovo geslo “U Tebe se, Gospodine, pouzdajem”. Ni lažna optuživanja, ni spletke, ni zatvorska kazna, ništa ga nije moglo poljuljati u vjernosti Kristu i Katoličkoj Crkvi. Nije se dao slomiti kad se cijeli državni aparat okomio na njega, nego je sve podnosio snažno prianjajući uz onoga koji je prvi podnio muku križa, jer “nije sluga veći od svoga gospodara”. Želim se danas prisjetiti i njegova pohoda ovome dičnom gradu na svijećnicu, 2. veljače 1941. godine. “Katolički list” tada bilježi i ovo: “Kotor kao što i sva druga mjesta Boke oduševljeno su pozdravili u svojoj sredini hrvatskoga metropolita, koji je mogao odati priznanje spomenicima katoličke tradicije Boke”.

10. Katolička baština Boke na osobit se način ogleda u svetim dušama koje su ponikle upravo u ovome kraju. Svi nam oni svjedoče kako je ova zemlja plodno tlo svetosti i da ljudi ovoga kraja imaju istančan osjećaj za Božje i sveto. S ponosom nam se valja danas prisjetiti sv. Leopolda Bogdana Mandića, blaženih Gracija iz Mula i Ozane Kotorske te službenice Božje Ane Marije Marović. Zbog njih s pravom Boku nazivamo zaljevom svetaca, kojima se ponosi Katolička Crkva i hrvatski narod.
Predraga braćo i sestre u Kristu, čestitajući vam ovaj visoki jubilej 1200. obljetnice od prijenosa relikvija sv. Tripuna iz Carigrada u Kotor, želim vas potaknuti i podržati na kršćanskom putu života i svjedočenja. Ugledajte se uvijek u svijetle likove svete povijesti Kotorske biskupije. Krist nas poziva i pokazuje nam put, a sveci su nam izvrsni primjeri na životnom putovanju. Neka vas na tom putu prati njihov zagovor i zagovor naše nebeske Majke Presvete Bogorodice Marije.

I mi skupa s njima danas:
Slavimo pojkom uzor mučenika,
Kristove vjere hrabrog pobornika.
Umom i srcem pjevajmo mu hvale,
Djela preslavna!
Amen.