Nakon što je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 2. prosinca 2008. na svoje mrežne stranice stavilo Prijedlog Nacionalnog okvirnog kurikuluma (NOK-a), započela je javna rasprava o tom Prijedlogu, s najavom da će trajati do 31. siječnja 2009.

Katolički bogoslovni fakultet (KBF) u Zagrebu, svjestan važnosti toga dokumenta za daljnji tijek aktualne reforme hrvatskoga školstva, ubrzo je inicirao i organizirao, pod vodstvom Katedre religiozne pedagogije i Katehetskog instituta KBF-a, trosatnu javnu raspravu o Prijedlogu NOK-a, koja je održana u subotu 20. prosinca 2008. od 9 do 12 sati na KBF-u u Zagrebu. Glavni je organizator i voditelj rasprave bio prof. dr. sc. Alojzije Hoblaj, pročelnik spomenute Katedre i predstojnik spomenutoga Instituta te suradnik NKU HBK i član Europske katehetske ekipe (od 2000.), u suradnji s dr. sc. Josipom Baričevićem, dugogodišnjim profesorom, ravnateljem i predstojnikom Katehetskog instituta te aktualnim suradnikom NKU HBK i članom Europske katehetske ekipe (od 1978.).

U suglasnosti s vodstvom Fakulteta, dr. sc. Alojzije Hoblaj upravio je 10. prosinca o. g. poziv na raspravu svim pročelnicima katedara i svim nastavnicima KBF-a u Zagrebu, teolozima i teologinjama katehetičarima hrvatskoga jezičnog područja, od kojih su svi suradnici NKU HBK, a neki su i članovi NKU-a i/ili članovi VK HBK, predstavniku Filozofskog fakulteta DI u Zagrebu, Predsjedniku Vijeća za katehizaciju HBK, Predstojniku Nacionalnoga katehetskog ureda HBK, akademiku Vladimiru Paaru, sudioniku u ostvarivanju reforme hrvatskoga školstva na tragu Hrvatskoga nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS-a) iz 2005., te stanovitom broju ravnatelja i vjeroučitelja učilišnih mentora srednjih i osnovnih škola, dugogodišnjih suradnika KBF-a u Zagrebu u ostvarivanju hospitacijskih obveza i drugih metodičkih vježbi za studente teološko-katehetskoga i filozofsko-teološkoga studija.

Unatoč mnogim predbožićnim pastoralnim i drugim obvezama, na javnu se raspravu okupilo više od trideset pozvanih sudionika: prof. dr. sc. Josip Oslić, dekan i pročelnik Katedre za filozofiju KBF-a u Zagrebu; prof. dr. sc. Josip Baloban, pročelnik Katedre pastoralne teologije i višegodišnji dekan; prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Katedre socijalnog nauka Crkve; prof. dr. sc. Nikola Hohnjec, pročelnik Katedre Svetoga pisma Starog zavjeta; akademik Vladimir Paar, profesor fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i donedavni član Vijeća za Nacionalni kurikulum; prof. dr. sc. Milan Šimunović, dugogodišnji profesor i voditelj studija pastoralne teologije i religiozne pedagogije i katehetike na Teologiji u Rijeci (Područnom studiju KBF-a u Zagrebu), višegodišnji predstojnik i aktualni suradnik NKU HBK, te aktualni član Komisije Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) za katehezu, školu i sveučilište, i suvoditelj rasprave; mons. dr. sc. Đuro Hranić, teolog dogmatičar na KBF-u u Đakovu, pomoćni biskup Đakovačko-osječke nadbiskupije i predsjednik VK HBK; dr. sc. Ivica Pažin, pročelnik Katedre religiozne pedagogije i katehetike KBF-a u Đakovu i višegodišnji predstojnik NKU HBK; prof. dr. sc. Nikola Stanković, profesor filozofije na Filozofskom fakultetu DI u Zagrebu i honorarni nastavnik filozofije na KBF-u u Zagrebu; mr. sc. Vlatko Badurina, viši predavač iz pedagogije, psihologije i pastoralne konzultacije na KI-u KBF-a; Danijel Crnić, znanstveni novak na Katedri pastoralne teologije; dr. sc. s. Thea Filipović, teologinja katehetičarka na KBF-u i na KI-u KBF-a; mr. sc. s. Amabilis Jurić, teologinja katehetičarka na KI-u KBF-a i na KBF-u ; dr. sc. Ružica Razum, teologinja katehetičarka na KI-u KBF-a i na KBF-u, članica Vijeća za Nacionalni kurikulum; dr. sc. Josip Šimunović, teolog katehetičar i teolog pastoralist na KI-u KBF-a i na KBF-u, zamjenik predstojnika KI-a KBF-a; prof. dr. sc. Đuro Zalar, teolog dogmatičar i bivši predstojnik Katehetskog instituta KBF-a; dr. sc. Juraj Batelja, sveučilišni nastavnik iz teologije duhovnosti na KBF-u; dvojica već spomenutih teologa katehetičara (dr. sc. Alojzije Hoblaj i dr. sc. Josip Baričević); troje ravnatelja srednjih škola (mr. sc. Marija Rašan-Križanac; Ivica Lovrić, prof., predsjednik Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja; Slavko Trupeljak, prof.); jedan ravnatelj osnovne škole (Tomislav Filić, dipl. teolog); petero vjeroučitelja učilišnih mentora u srednjim školama (Tvrtko Beus, Janja Dolić, Ljuba Duvnjak, Dragica Pongrac i Josip Rukelj); dvije vjeroučiteljice učilišne mentorice u osnovnim školama (Ružica Lice i Lujza Milodanović); Ivan Tomljenović, student V. godine filozofsko-teološkog studija i član čelništva Studentskoga zbora na Sveučilištu u Zagrebu.

Naglasci iz pozdravnih govora

Otvarajući javnu raspravu kratkim pozdravnim govorom, pročelnik Katedre religiozne pedagogije i katehetike i predstojnik Katehetskog instituta Alojzije Hoblaj najprije je istaknuo: “Sudeći po broju, nema nas puno, ali nas ima sasvim dovoljno ako pomislimo da se veliko u malome krije i da sve velike stvari s malim započinju. To je naprosto temeljni zakon života kojega valja prepoznati i u njegovu poruku povjerovati. Tu sam misao zapamtio od jednog svojeg uvaženog profesora sociologije odgoja, koji je studentima običavao govoriti: ‘Tko na području odgoja i obrazovanja nema mrvičak utopije, rekli bismo kršćanske nade, smjesta bi trebao zvanje odgojitelja i učitelja zamijeniti nekim drugim životnim pozivom’.” Zatim je podsjetio na to kako se KBF u Zagrebu, preko svoga Katehetskog instituta i u suradnji s Komisijom Katehetskoga vijeća tadašnje BKJ za katehetski plan i program, već u godinama koje su prethodile demokratskim promjenama i pogotovo početkom tih promjena u Hrvatskoj, dakle već krajem 1989. i tijekom 1990./1991. godine, organizirao veći broj javnih rasprava o ponovnom uvođenju konfesionalnoga vjeronauka u hrvatski odgojno-obrazovni sustav, u kojima se raspravljalo o različitim modelima religiozne/religijske kulture odnosno religioznog/religijskog odgoja i obrazovanja, pa i o modelu koji se u Prijedlogu NOK-a predlaže kao alternativni predmet Vjeronauku u osnovnoj i srednjoj školi. Potom je nekim svojim kolegama i prijateljima zahvalio što su ga podsjetili i potaknuli, obećavši mu načelnu potporu i konkretnu pomoć, da što hitnije stavi na dnevni red javnu raspravu o Prijedlogu NOK-a. Poimence je u tom smislu zahvalio profesorima J. Baričeviću, M. Šimunoviću, Josipu i Stjepanu Balobanu, Đ. Zalaru te mlađemu kolegi I. Pažinu koji je ujedno i višegodišnji predstojnik NKU HBK. Također se posebno zahvalio sadašnjemu dekanu KBF-a u Zagrebu profesoru J. Osliću koji je svesrdno podupro inicijativu i dao svoju suglasnost da se javna rasprava što prije održi. Zatim je posebno pozdravio mons. dr. Đ. Hranića, pomoćnoga biskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije, predsjednika VK HBK i profesora na KBF-u u Đakovu. Nakon toga je poimence pozdravio akademika Paara i profesora Baričevića, koji su zamoljeni da svojim izlaganjima uvedu sudionike u što kvalitetniju raspravu o kojoj je riječ. Na kraju je istaknuo kako je važno da se ovoj raspravi pridružilo četvero ravnatelja i sedmero vjeroučitelja učilišnih mentora, dugogodišnjih suradnika KBF-a, i kako će njihovo partnersko sudjelovanje u raspravi biti dragocjen doprinos kvaliteti promišljanja, osobito zato što će njihovo bogato praktično odgojno-obrazovno iskustvo biti poticajom da se u zajedničkom promišljanju što skladnije i plodonosnije susretnu teorija i praksa. Nakon toga zamolio je dekana J. Oslića i biskupa Đ. Hranića da sudionicima uprave pozdravnu riječ.

Dekan KBF-a Josip Oslić najprije je zahvalio profesoru Hoblaju, kao pročelniku Katedre religiozne pedagogije i katehetike i predstojniku Katehetskoga instituta, na inicijativi da se upravo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu upriliči javna rasprava o tako važnoj stvari kao što je Prijedlog hrvatskoga Nacionalnog okvirnog kurikuluma, te je svim sudionicima rasprave zaželio plodan rad, podsjetivši kako se ona ostvaruje pod krovovima najstarije sastavnice Sveučilišta u Zagrebu, koja se nalazi u polovici četvrtog stoljeća svoga postojanja. Zatim je nastavio: “Sve vas srdačno pozdravljam i molim da me ispričate što ću se, zbog neodgodivog zadatka preuzetog prije ovoga cijenjenog skupa, morati nakon pola sata povući. No, htio bih naglasiti jednu osobnu stvar, a ta je da meni nisu strana ni nepoznata pitanja religioznog odgoja i obrazovanja, koja su prisutna u Prijedlogu NOK-a i koja su predmet današnje rasprave. Moj osobni interes za ta pitanja, iako sam po struci filozof a ne teolog katehetičar, mogu potvrditi ovdje prisutni kolege J. Baričević i M. Šimunović. Naime, već 1970-ih i 1980-ih godina bio sam član Stalnog odbora za pripremu, organizaciju i izvedbu katehetskih ljetnih škola pod pokroviteljstvom tadašnje Biskupske konferencije. To mi iskustvo uvelike pomaže u razumijevanju problematike o kojoj će se danas ovdje raspravljati.” Zaključno je ponovno istaknuo da mu je veoma drago što je Katedra religiozne pedagogije i katehetike KBF-a u Zagrebu pokrenula ovu javnu raspravu, kako bi se kvalitetnom diskusijom razmotrila i k što adekvatnijem rješavanju usmjerila problemska pitanja koja se u našoj javnosti postavljaju u povodu stavljanja na javnu raspravu Prijedloga NOK-a.

Biskup Đuro Hranić, obrativši se Dekanu KBF-a u Zagrebu, svim prisutnim teologinjama i teolozima katehetičarkama i katehetičarima, i ostalim profesorima KBF-a, ravnateljici i ravnateljima te vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima osnovnih i srednjih škola, i svim ostalim sudionicima rasprave, izrijekom je istaknuo: “Radujem se inicijativi Katedre religiozne pedagogije i katehetike KBF-a u Zagrebu, koja je pokrenula javnu raspravu o Prijedlogu Nacionalnoga okvirnog kurikuluma, i drago mi je da se ozbiljno pristupa tako važnoj tematici. Ja ovamo nisam došao prvenstveno kao predsjednik Vijeća za katehizaciju HBK, nego sam na ovu raspravu u prvom redu došao kao Đuro Hranić koji, istina, ne bježi od svoje uloge koju ima unutar Hrvatske biskupske konferencije. Došao sam među vas kao profesor među kolege profesore, da slušam vas koji ste stručnjaci u pitanjima koja su ovdje na dnevnome redu. Naime, moja je uža struka dogmatska teologija a ne religiozna pedagogija i katehetika, ali ja imam veliki interes i za pitanja koja se odnose na Prijedlog NOK-a. Želim na taj način šire i dublje shvatiti cjelokupnu problematiku i uz pomoć vaših promišljanja, i cjelokupne ove rasprave, osobno bolje proniknuti svu složenost problemskih pitanja i izazova pred kojima se zajednički nalazimo. Nadam se da ću na taj način moći stvoriti vlastiti stav i eventualno pridonijeti boljem rasvjetljavanju tih pitanja kada se o njima bude raspravljalo unutar Hrvatske biskupske konferencije. Zato zahvaljujem na mogućnosti da danas mogu biti s vama. Želim da ovaj zajednički rad bude na korist i blagoslov cjelokupnoga hrvatskog školstva.”

Uvodno izlaganje Josipa Baričevića

Zatim je dr. sc. J. Baričević održao uvodno izlaganje pod naslovom “Kratak prikaz Prijedloga Nacionalnoga okvirnog kurikuluma za predškolski odgoj i opće obvezno obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi, s posebnim osvrtom na prijedlog o uvođenju novoga predmeta Religijske kulture kao alternativi Vjeronauku u osnovnoj i srednjoj školi”. Najprije je podsjetio kako je za kvalitetnu raspravu o Prijedlogu NOK-a (PNOK-a) prijeko potrebno dobro proučiti izvorni tekst toga dokumenta, a napise u medijima uzimati u obzir s dostatnim kritičkim odmakom. Također je podsjetio na to da će predviđena trosatna rasprava postići svoj cilj ako potakne sudionike rasprave i širu javnost na temeljitije upoznavanje dokumenta i na daljnje konstruktivno kritičko promišljanje radi njegove temeljite doradbe. Pritom je pripomenuo da se, kako se čini, potpunim naslovom dokumenta naznačuje da je u njemu zapravo riječ o Nacionalnom kurikulumu (NK-u), kako se on definira u najnovijem Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (2008.): “Nacionalni kurikulum utvrđuje vrijednosti, načela, općeobrazovne ciljeve i ciljeve poučavanja, koncepciju učenja i poučavanja, pristupe poučavanju, obrazovne ciljeve po obrazovnim područjima i predmetima definirane ishodima obrazovanja, odnosno kompetencijama te vrednovanje i ocjenjivanje.” (čl. 26, st. 2). Zatim se u istom Zakonu precizira da se “odgoj i obrazovanje u školi ostvaruje na temelju nacionalnog kurikuluma, nastavnih planova i programa i školskog kurikuluma.” (čl. 26., st. 1), te da se “nastavnim planom i programom utvrđuje tjedni i godišnji broj nastavnih sati za obvezne i izborne nastavne predmete, njihov raspored po razredima, tjedni broj nastavnih sati po predmetima i ukupni tjedni i godišnji broj sati te ciljevi, zadaće i sadržaji svakog nastavnog predmeta.” (čl. 27, st 1). O školskom pak kurikulumu u Zakonu se precizira da on, na temelju nacionalnog kurikuluma i nastavnih planova i programa, izvedbeno “određuje nastavni plan i program izbornih predmeta, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti i druge odgojno-obrazovne aktivnosti, programe i projekte prema smjernicama Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS-a).” (čl. 28, st. 1 – 3).

Čini se, dakle, ne samo vjerojatnim nego i gotovo sigurnim, da nije trebalo izraditi i na javnu raspravu dati djelomično nedovršeni Prijedlog NOK-a (PNOK-a, koji naslovom govori o cjelini predškolskoga, osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga odgojno-obrazovnog sustava, a u njegovu je tekstu uglavnom riječ samo o osnovnoj školi te o I. i II. razredu srednje škole), nego je trebalo, u skladu s citiranim Zakonom, u istome dokumentu izraditi do kraja domišljen Prijedlog cjelovitoga NK-a (PNK-a), i tek onda ga dati na javnu raspravu, s izričitijim uputama da tek nakon toga dolazi na red konačna izradba konkretnih kurikularno koncipiranih nastavnih planova i programa za pojedina odgojno-obrazovna područja, za pojedine obvezne i izborne predmete, te za pojedine međupredmetne odgojno-obrazovne teme i tematske cjeline. Time bi se, misli J. Baričević, izbjegle mnoge nejasnoće, zbunjenosti, prijepori, pa i nepotrebni konflikti, u dosadašnjim i daljnjim javnim diskusijama o dokumentu o kojemu je riječ.

U prvome dijelu izlaganja, radi dijakronijsko-sinkronijske kontekstualizacije sadašnje reforme hrvatskoga školstva, dr. Baričević je kratko podsjetio na više uzastopnih reformi našega školstva tijekom posljednjih 40-ak godina, posebice onih iz 1970-ih i 1980-ih godina, napomenuvši kako je na zasjedanju Sabora SR Hrvatske u prosincu 1988. zaključeno “da je odgojno-obrazovna djelatnost u SR Hrvatskoj u dubokoj krizi i da ne obavlja na zadovoljavajući način svoju veoma važnu društvenu funkciju”, te kako je Sabor zadužio Republički komitet za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu (tadašnje Ministarstvo) da u najkraćem roku pripremi cjelovitu novu koncepciju odgojno-obrazovnoga sustava u Hrvatskoj. Rezultat rada na toj novoj koncepciji, u kojemu su sudjelovali mnogi znanstvenici i stručnjaci s različitih područja, bio je dokument “Prijedlog nove koncepcije odgojno-obrazovnog sistema u SR Hrvatskoj”, koji je Izvršno vijeće Sabora, kao podlogu za raspravu u Saboru i javnosti, objavilo 18. siječnja 1990. U tu su se javnu raspravu bili uključili neki pojedinci (posebice neki teolozi katehetičari) i neke institucije iz Katoličke Crkve, ističući da se, prema načelu interkulturalnoga pristupa cjelokupnom odgoju i obrazovanju u suvremenom multikulturalnom društvu, u novi hrvatski školski sustav mora omogućiti ugrađivanje različitih oblika religiozne/religijske kulture, odnosno različitih oblika religioznog/religijskog odgoja i obrazovanja. U takvom su se kontekstu Komisija KV BKJ za katehetski plan i program te Katehetski institut KBF-a u Zagrebu osjećali potaknutima i spremnima za aktivno uključivanje u postojeće rasprave te za iniciranje i organiziranje novih interdisciplinarnih i interkonfesionalnih znanstveno-stručnih rasprava o ugrađivanju religiozne/religijske kulture u cjelokupni hrvatski školski i medijski sustav. Tako su 1990. godine, pod vodstvom spomenute Komisije i spomenutoga Instituta, inicirane i organizirane tri takve rasprave: 1. ožujka na Katehetskom institutu, 1. lipnja u dvorani Vijenac na KBF-u te od 18. do 21. rujna u velikoj dvorani Školske knjige u Zagrebu. Uspostavom novoga društveno-političkog i društveno-kulturnoga sustava, nakon demokratskih višestranačkih izbora u proljeće 1990., u Hrvatskoj su stvoreni pogodniji uvjeti za korjenitije promjene u cjelokupnom školskom sustavu, ugrađujući u nj i pozitivne elemente dotadašnjih reformnih nastojanja u hrvatskome školstvu. Od tada do danas uslijedile su, pojednostavljeno govoreći, tri glavne faze tih nastojanja: a) od 1990. do 1996., kada je hrvatsko školstvo prolazilo kroz izrazito teško ali dinamično reformno iskustvo, obilježeno dubokim društvenim i političkim promjenama te Domovinskim ratom; b) od 1996. do kraja 2003.; c) od 2004. do 2008., kada se intenzivira rad Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH na temeljitoj preobrazbi pojedinih segmenata (podsustava) hrvatskoga školskog sustava i cjeline toga sustava, nastojeći uzimati u obzir i ono što je u tom pogledu učinjeno prethodnih četrnaest godina (1990. – 2004.), s time da se najprije težište stavilo na preobrazbu visokoga školstva na tragu Bolonjske deklaracije iz 1999., te na obnovu osnovnoga školstva, a zatim se pozornost usredotočila na cjelinu školskoga sustava, o čemu svjedoče osobito ovi dokumenti: “Vodič kroz Hrvatski nacionalni obrazovni standard za osnovnu školu (HNOS)”, Zagreb, 2005.; “Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. – 2010.”, Zagreb, 2005.; “Nastavni plan i program za osnovnu školu”, Zagreb, 2006.; “Plan rada Vijeća za Nacionalni kurikulum za razdoblje od rujna 2006. do rujna 2009.”; “Prijedlog Strategije za izradu i razvoj nacionalnoga kurikuluma za predškolski odgoj, opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje”, travanj 2007.; “Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi”, (srpanj/kolovoz 2008.) i “Prijedlog Nacionalnoga okvirnog kurikuluma (NOK-a) za predškolski odgoj i opće obvezno obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi”, prosinac 2008., o kojemu se upravo sada vodi javna rasprava.

U drugome dijelu izlaganja, pod naslovom “Sadržajna struktura Prijedloga NOK-a (PNOK-a) za predškolski odgoj i opće obvezo obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi”, dr. Baričević je, u obliku multimedijalne prezentacije, kurzorno “prelistao” cijeli tekst PNOK-a, kako bi sudionike rasprave motivirao za čitanje njegova cjelovitoga izvornog teksta radi prepoznavanja kvalitetnih i manje kvalitetnih odnosno problematičnih dijelova toga teksta. Tim je “prelistavanjem” i odabirom citata iz PNOK-a, kratko prikazao njegovu cjelokupnu sadržajnu strukturu, s naznakom svih njegovih dvanaest poglavlja, i s naznakom ukupno dvadeset podnaslova (izvorni tekst PNOK-a, v. na mrežnim stranicama MZOŠ-a: www.mzos.hr).

Potom je, radi boljega razumijevanja PNOK-a, podsjetio na dva temeljna značenja pojma “kurikulum”: kao sinonima za pojam “nastavni plan i program” (osobito na anglo-saksonskom jezično-kulturnom području, a od 1967. ponegdje i na drugim europskim jezično-kulturnim područjima), te kao sinonim za pojmove kurikularno usmjereni “didaktičko-metodički modeli”, “didaktičko-metodički koncepti” i “didaktičko-metodički pristupi” u izradbi općih (okvirnih) i posebnih (predmetnih i međupredmetnih) nastavnih planova i programa, što je u stanovitoj mjeri, posljednjih 30-ak godina, općeprihvaćeno gotovo u svim suvremenim reformnim nastojanjima na području predškolskih, osnovnoškolskih i srednjoškolskih odgojno-obrazovnih sustava. S tim u vezi podsjetio je i na činjenicu da su u suvremenim (tj. posljednjih 30-ak godina) reformnim nastojanjima, o kojima je riječ, uz kurikularno usmjerene, ugrađeni i drugi didaktičko-metodički pristupi (modeli i/ili koncepti): komunikološki/komunikacijski, integrativno-korelacijski, kibernetički, projektno-istraživački i mnogi drugi. I u vezi s tom činjenicom postavio je i pitanje: Nije li termin “kurikulum”, kao sinonim za nastavni plan i program te kao jedan od didaktičko-metodičkih pristupa/modela/koncepata u aktualnoj reformi hrvatskoga školstva, s 20-30 godina zakašnjenja u odnosu na neke druge europske zemlje, postao magičnim terminom, čarobnom riječi kojom kao da se želi obuhvatiti sva složena problematika svih odgojno-obrazovnih područja u hrvatskome školskom sustavu? A kurikularni je pristup već prije 20-ak godina, osobito na germanskom jezičnom području, prešao u povijest – časnu, doduše, jer nam je od njega kao dragocjena i trajna baština sačuvana svijest o tome kako je prijeko potrebno da se u znanstveno-teorijskom odgojno-obrazovnom promišljanju i njegovu praktičnom ostvarivanju uvijek iznova pitamo o ciljevima odgoja i obrazovanja, shvaćenima kao otkrivanje, stjecanje i trajno razvijanje kompetencija (senzibiliteta, sposobnosti, umijeća, vještina, znanja) na svim razinama čovjekova tjelesno-duševno-duhovnoga bića (kognitivnoj ili spoznajnoj, afektivnoj ili doživljajnoj, konativnoj ili voljnoj, operativnoj/psihomotoričkoj ili djelatnoj). Dakle, već više od 25 godina, u svijetu i djelomično u nas (primjerice, na području vjerskoga odgoja i obrazovanja), vrlo je nesuvremeno kurikularno/kurikulumsko pretjeravanje u isticanju važnosti ciljeva kao stjecanja kompetencija na štetu ostalih, uzajamno neraskidivo povezanih, bitnih odrednica odgojno-obrazovnoga čina/procesa: sociogenih i antropogenih uvjeta u kojima se ostvaruje odgoj i obrazovanje, te sadržaja, metodičko-komunikacijskih i medijsko-komunikacijskih pristupa u odgoju i obrazovanju, i vrednovanja cjelokupnoga odgojno-obrazovnoga procesa.

U trećemu dijelu izlaganja, pod naslovom “Pitanja o nekim dijelovima (elementima) Prijedloga NOK-a”, posebnu je pozornost posvetio pitanjima: 1) O međupredmetnim temama; 2) O novim nastavnim predmetima; 3) O odgojno-obrazovnim ciklusima; 4) O jezično-komunikacijskom području; 5) O društveno-humanističkom području; 6) O umjetničkom području. Govoreći o pitanju međupredmetnih tema, napomenuo je da će biti korisno vratiti se na nj kada bude riječi o eventualnom uvođenju novoga alternativnog predmeta Vjeronauku u osnovnoj i srednjoj školi. Slično je ustvrdio i govoreći o pitanju novih nastavnih predmeta, posebice o prijedlogu novoga predmeta “Religijske kulture”. U vezi s prijedlogom o uvođenju tri odgojno-obrazovna ciklusa na osnovnoškolskoj razini (prema formuli 4+2+2) te vjerojatno dva ciklusa na srednjoškolskoj razini (prema formuli 2+2), s time da bi se predloženo opće obvezno obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi ostvarivalo prema formuli 4+2+2+2, napomenuvši da će o tome biti više riječi u izlaganju akademika Paara, J. Baričević je svratio pozornost na dva problemska pitanja koja se nameću poznavateljima prijašnjih i sadašnjih reformnih pokušaja u hrvatskome školstvu: a) U čemu je takva koncepcija reforme hrvatskoga školstva slična a u čemu različita od nekadašnje “Šuvarove” 1970-ih i 1980-ih godina?; b) Kakvom će svjedodžbom završiti predloženo desetljetno obrazovanje i što će moći raditi oni koji završe takvo opće obrazovanje? Govoreći o predloženim novim nastavnim predmetima, također je napomenuo da će o tome biti više riječi u sljedećem uvodnom izlaganju, a o pitanju uvođenja novoga alternativnog predmeta konfesionalnom Vjeronauku, posebno će biti riječi u četvrtom i petom dijelu ovoga izlaganja. S obzirom na pitanja o društveno-humanističkom odgojno-obrazovnom području, kojemu pripada više od 10 zasebnih predmeta, među kojima su i konfesionalni Vjeronauk i predloženi novi alternativni predmet “Religijske kulture”, te više od 10 izbornih predmeta i međupredmetnih tema odnosno tematskih cjelina, ukazao je na vrlo kvalitetne dijelove teksta o tom području, ali i na izrazit kvantitativni i kvalitativni nerazmjer u odnosu na neka druga područja, te na uopćenost i neka upitna, pa i prijeporna stajališta u koncepcijsko-sadržajnoj razradbi toga i drugih područja, odnosno predmeta i međupredmetnih tema/tematskih cjelina.

U četvrtom dijelu izlaganja, pod naslovom “Pitanje uvođenja predmeta Religijske kulture u osnovnu i srednju školu kao alternative konfesionalnom Vjeronauku”, najprije je podsjetio na višestruko shvaćanje pojmova “religiozna kultura” i “religijska kultura” te njihovih sinonima “religiozni odgoj i obrazovanje” i “religijski odgoj i obrazovanje” u nas i u svijetu. Nakon toga podsjetio je na činjenicu da su se gotovo sva aktualna pitanja u vezi s ugrađivanjem najprikladnijih modela religiozne/religijske kulture, odnosno religioznoga/religijskoga odgoja i obrazovanja u hrvatski predškolski i školski sustav, trajno postavljala neposredno prije (1989./1990.), tijekom (1991./1992.) i poslije (od 1992./1993. do 2008.) ugrađivanja konfesionalnoga Vjeronauka u hrvatsko školstvo. I sve je to propitivanje – ponekad staloženije i promišljenije, a ponekad burnije i nestrpljivije – uglavnom završavalo konstatacijom da je u bitnome identitet i status konfesionalnoga školskog Vjeronauka u Hrvatskoj solidan, pa i neupitan, unatoč potrebi za trajnim usavršavanjem, te da Hrvatska pripada među one zemlje na europskoj i svjetskoj razini, u kojima modeli ugrađivanja konfesionalnog Vjeronauka u školu pripadaju među najkvalitetnije. Što se pak tiče primjerenoga modela alternativnoga predmeta u srednjoj školi (u organizacijsko-tehničkom i djelomično u koncepcijsko-sadržajnom smislu), bila je već 1990. postignuta opća suglasnost da je takva alternativa potrebna u konkretnim hrvatskim društveno-kulturnim, duhovno-religioznim, nacionalnim i političkim prilikama. Kako je poznato, 1995./1996. u srednje je škole uveden alternativni predmet “Etika”. Predmet je bio koncipiran, prema uzoru na europske i druge zemlje u kojima je konfesionalni Vjeronauk izboran predmet, tako da se teorijska i praktična etičko-moralna pitanja propituju i u svjetlu etičko-moralnih stajališta velikih svjetskih religija. Međutim, nakon stanovitih nesuglasica i prijepora – uglavnom filozofske, religiološke, teološke i pedagoške, odnosno svjetonazorske naravi – mjerodavno je Ministarstvo 2002./2003. donijelo odluku da se takva koncepcija “Etike” zamijeni strogo “filozofskom” koncepcijom te su “natkonfesionalni” elementi “religijske kulture” uklonjeni iz nastavnoga plana i programa toga predmeta (koji se, usput rečeno, sastoji od 10-ak kartica teksta). Iz Prijedloga NOK-a pak, čini se, nije posve jasno, ostaje li i dalje “Etika” alternativnim predmetom konfesionalnom Vjeronauku u srednjoj školi, ili se ona ukida te se i za srednju školu predlaže uvođenje novoga alternativnoga predmeta pod nazivom “Religijske kulture”.

Što se tiče uvođenja alternativnoga predmeta konfesionalnom Vjeronauku u osnovnoj školi, osim što nije posve jasno kako bi se prema PNOK-u zapravo zvao taj predmet te što je posve nejasan ili nepostojeći njegov koncepcijsko-sadržajni identitet u tom dokumentu, najprije treba reći da nigdje u svijetu ne postoji predmet “Religijske kulture” ili “Religijska kultura”, koji bi bio alternativa izbornom konfesionalnom Vjeronauku – ni u osnovnoj i ni u srednjoj školi. Istina, ove se školske godine (2008./2009.) dogodilo nešto neobično u frankofonskom dijelu Kanade, gdje je odlukom državnih vlasti, posebice prosvjetnih,, nakon žestokih višegodišnjih diskusija (osobito od 2005.), ukinut Katolički i Protestantski konfesionalni vjeronauk te je za sve učenike osnovne i srednje škole (od 6./7. do 18./19. godine) uveden obvezni predmet pod nazivom “Ethique et culture religieuse” (“Etika i religozna/religijska kultura”). Prijepori, žestoke diskusije i konfliktne situacije se nastavljaju. Mnogi roditelji protestiraju da im se nasilno oduzima temeljno pravo o slobodnom izboru odgoja za svoju djecu u javnome školstvu, neki uzbuđeno ističu da se slično radilo u Sovjetskom savezu, gdje se u islamskim zemljama nametao obvezni, ateistički koncipiran, predmet “Marksizam”. Prosvjeduju i “liberali”, primjerice “Kvebeški laički pokret”, među kojima ima osoba različitih svjetonazora (pa i agnostika, ateista, i ireligioznih), prosvjedujući što se djeci osnovne škole nameće (sa znanstvenog, profesionalno-etičkog i pedagoškog stajališta) nemoguć obvezni predmet.

U vezi s pitanjem alternativnoga predmeta konfesionalnom Vjeronauku u aktualnom hrvatskom školskom odgojno-obrazovnom sustavu, treba zapravo reći da je on u sebi “višealternativan”: ima gotovo desetak alternativnih konfesionalnih vjeronauka u osnovnoj školi, što znači da ima otprilike 6 do 8 posto učenika koji ne pohađaju katolički nego neki drugi vjeronauk (katolički vjeronauk sada pohađa otprilike 87 posto učenika osnovne škole). To bi značilo da sada u Hrvatskoj ima ukupno oko 6 do 7 posto učenika osnovne škole koji ne pohađaju ni jedan oblik vjeronauka. Treba zato dobro razmisliti je li zaista potrebno pokušati uspostaviti jedan ili nekoliko obveznih izbornih alternativnih predmeta (predloženi se predmet, naime, zove “Religijske kulture”) ili bi mnogo bolje bilo, što je također predviđeno PNOK-om, pojačati kvalitetu još 1990. godine općeprihvaćenog modela “ugrađivanja duhovno-religiozne/religijske dimenzije” u cjelokupni obnovljeni hrvatski školski odgojno-obrazovni sustav, tamo gdje to po naravi stvari pripada u različitim predmetima i međupredmetnim temama/tematskim cjelinama, kao što je to, primjerice, nakon demokratskih promjena, praktično već ostvareno u prvim dvama posve novim školskim udžbenicima (“Riječ hrvatska.Čitanka 5/6”, 11991., 21992., i “Hrvatska početnica”, 11993, 112004.), te znanstveno-teorijski obrazloženo u “Priručniku uz Hrvatsku početnicu”, 11995., 21998., 32004. A možda će biti i roditelja učenika osnovne škole koji neće biti spremni prihvatiti alternativni predmet o religijskim kulturama, nego će radije htjeti izabrati neki drugi izborni predmet kao organizacijsko-tehničku alternativu, kako se to i do sada u najvećem broju škola čini za učenike koji ne izabiru izborni predmet konfesionalni Vjeronauk K tome, ne treba zaboraviti ni činjenicu da neke elemente duhovno-religijske kulture neka djeca imaju prilike stjecati i u različitim životnim situacijama (obiteljskim, prijateljskim i drugim, uključujući i neke kvalitetne medijske ponude u tom pogledu).

Stoga, što se tiče sadašnje javne rasprave o PNOKU- u u vezi s uvođenjem novoga alternativnoga predmeta konfesionalnom Vjeronauku u školi, J. Baričević misli da se istinski slobodna, temeljita i konstruktivna rasprava – vođena u duhu promicanja kulture dijaloga i mira na unutarcrkvenoj, međukonfesionalnoj, međureligijskoj, interkulturalnoj i mnogim drugim razinama, uključujući i one razine, koje u ime državnih vodstava i vodstava pojedinih vjerskih zajednica moraju donijeti što primjerenije odluke – ni u kom slučaju ne smiju sputati ni prebrzo zaustaviti: niti pretjeranim vremenskim ograničenjem, niti prijekim administrativnim, političkim ili nekim drugim postupcima.

U petom dijelu izlaganja, pod naslovom “Pitanje korelacije između različitih modela religioznoga/religijskog a odgoja i obrazovanja”, J. Baričević kratko je podsjetio na činjenicu da su sva četiri temeljna modela religiozne/religijske kulture, odnosno religioznog/religijskog odgoja i obrazovanja korelacijski neraskidivo povezana, o čemu je, ako se ti modeli ponude na slobodan i odgovoran izbor, već 1990. godine bila postignuta gotovo potpuna suglasnost. Riječ je o ova četiri modela: a) ugrađivanje elemenata opće duhovno-religijske kulture u sve školske odgojno-obrazovne sadržaje, kamo oni po svojoj naravi pripadaju; b) konfesionalni, ekumenski i dijaloški otvoren, vjeronauk u školi; c) natkonfesionalni model općeg religijskog odgoja i obrazovanja u školi; d) vjerski odgoj i obrazovanje u vjerničkim zajednicama (obiteljskim, župnim i drugim). Svi su ti modeli religioznoga/religijskoga odgoja i obrazovanja korelacijski (suodnosno) u dobroj mjeri neraskidivo povezani zato što je kvalitetna škola bitno povezana s konkretnim životom i kvalitetan konkretan život učenika i njihovih roditelja sa školom. Kvalitetna se škola, naime, trudi biti u “službi”, na “služenje” učenicima i njihovim roditeljima u ostvarivanju njihova temeljnoga prava i dužnosti da odaberu odgoj i obrazovanje, koji je u skladu s njihovom građanskom i vjerničkom savješću. Isto je tako vjernička zajednica (obiteljska, župna i druge) – iako je konfesionalni vjeronauk u školi u organizacijsko-pravnom smislu odvojen od župne kateheze i drugih oblika vjerskog odgoja i obrazovanja u vjerničkoj zajednici – životno neraskidivo povezana s onim što se događa u školi. Jer, riječ je o istim osobama koje idu školu i koje su pripadnici vjerničke zajednice. Svijest o takvoj korelacijskoj životnoj povezanosti između škole i vjerničke zajednice bila je vrlo živa i u vrijeme kad je vjeronauk bio isključen iz škole. Ta bi svijest, očito, nakon demokratskih promjena, trebala biti još neupitnija i mnogo življa. A ta bi svijest trebala imati važnih posljedica: primjerice, za evangelizacijsko-katehetski i pastoralno-sakramentalni pristup prema onim učenicima odnosno njihovim roditeljima, koji zbog različitih razloga, nisu odabrali konfesionalni vjeronauk u školi. A onda, naravno, i za još uvijek previše otvoreno pitanje – imajući osobito na umu zabrinjavajuće stanje sa župnom katehezom i drugim oblicima religioznog odgoja i obrazovanja u vjerničkim zajednicama – o odnosu između vjeronauka u školi i različitih oblika vjerskog odgoja i obrazovanja u vjerničkoj zajednici (obiteljskoj, župnoj i drugim).

Zaključno, dr. Baričević je izrijekom ili implicitno posebno istaknuo: 1) Čini se da, u našim konkretnim društveno-kulturnim, religiozno-kulturnim i drugim prilikama, u osnovnoj školi nije potrebno, ni, s koncepcijsko-sadržajnog i praktično-izvedbenog stajališta, moguće, uvesti zaseban predmet, koji bi bio alternativa konfesionalnom “Vjeronauku”, pod nazivima “Religijska kultura”, “Etika i religijska kultura”, “Etički odgoj i religije” ili nekim sličnim nazivima. – 2) Čini se da postojeći alternativni predmet konfesionalnom “Vjeronauku” u srednjoj školi, pod nazivom “Etika”, treba, u koncepcijsko-sadržajnom smislu, temeljito razraditi i djelomično preoblikovati, što bi se možda moglo naznačiti i djelomično preoblikovanim nazivom “Etika i religije”, ali, vjerojatno, ni u kom slučaju pod nazivom “Religijska kultura”. – 3) Čini se da je sada krajnje i u mnogom pogledu vrlo pogodno vrijeme (kairos) da se temeljito razmisli i raspravi, s teorijskoga i s izvedbeno-praktičnoga stajališta, o neraskidivoj korelacijskoj povezanosti između spomenuta četiri temeljna modela religioznoga/religijskoga odgoja i obrazovanja u nas. – 4) Čini se da je potrebno sadašnji Prijedlog NOK-a temeljito doraditi i preoblikovati, tako da se njime obuhvati sav sadržaj dokumenta pod nazivom Nacionalni kurikulum (NK), u skladu s odredbama “Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi”, čl. 26, čl. 27 i čl. 28. – 5) Zamoliti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa da se rok javne rasprave o Prijedlogu NOK-a znatno produži (bar na tri do 6 mjeseci). – 6) U organizaciji ili suorganizaciji KBF-a u Zagrebu trebalo bi održati mnogo širu javnu raspravu o Prijedlogu NOK-a, na koju bi, među mnogim drugima, trebali biti pozvani predstavnici svih teoloških učilišta hrvatskoga jezičnog područja, predstavnici svih kršćanskih konfesija te predstavnici Islamske i Židovske zajednice.

Uvodno izlaganje akademika Vladimira Paara

Akademik Vladimir Paar u svojem je izlaganju, pod naslovom “Osvrt na Prijedlog Nacionalnoga okvirnog kurikuluma, s primjedbama i prijedlozima”, najprije istaknuo da pri izradbi hrvatskoga Nacionalnog okvirnog kurikuluma (plana i programa) treba u većoj mjeri uvažavati sljedeća, svjetskim iskustvima potvrđena, načelna stajališta: 1) mehanička preslikavanja iz jednih kadrovskih, materijalnih i tradicijskih uvjeta u druge često nije uspješno; 2) nedovoljno koherentna kombinacija elemenata iz raznih pristupa može voditi u nepredviđene teškoće; 3) kabinetsko kreiranje reforme, bez aktivnog sudjelovanja praktičara iz škola već u inicijalnoj fazi, često završava neuspjehom čitavog reformskog pokušaja.

Zatim akademik Paar primjećuje i predlaže: “Prijedlog NOK-a u znatnoj mjeri polazi od pogreške da je školska nastava u Hrvatskoj dosad bila tradicionalna (predavačka) a da se sada prvi put predlažu kreativne metode poučavanja (istraživačka nastava, međupredmetne korelacije, projektna nastava, učenik u središtu pozornosti, sloboda kreativnosti učitelja i ravnatelja, rasterećivanje gradiva enciklopedijskih sadržaja, orijentacija na sposobnost rješavanja problema i trajno pamćenje). Činjenica je, međutim, da su sve te kreativne metode poučavanja i elementi kurikuluma, uključujući kompetencije (osposobljenost) učenika i vanjsko vrednovanje, već prisutni u hrvatskom školstvu. Primjerice, u nastavi vjeronauka te u nastavi književnosti i likovnoga odgoja kreativni je pristup prisutan već više od tri desetljeća, a HNOS je na istim načelima uveden 2005. eksperimentalno u 49 osnovnih škola, a 2006. u sve osnovne škole. Nadalje, neki su nastavnici već prije samoinicijativno uvodili moderne metode poučavanja i učenja i na tome iskustvu stekli korisna iskustva. Da bi se izbjegla moguća dezorijentacija učitelja, treba na početku u tekstu NOK-a jasno definirati poveznicu na dosadašnja hrvatska iskustva s tim pristupom obrazovanju. Treba u uvodnom dijelu teksta reći da se ne radi o novom pristupu, gdje sve počinje ispočetka, nego o nastavku dosadašnjih trendova i iskustava koja treba dalje dinamički razvijati i obogaćivati.”

Osim toga, akademik Paar primjećuje i predlaže: “Predloženi NOK nigdje ne spominje već 2006. godine izrađene predmetne nacionalne kurikulume (nastavne planove i programe) za osnovu školu, koji su objavljeni na mrežnim stranicama Ministarstva. Predloženi NOK sadrži prepisane pojedine dijelove iz HNOS-a, ali se na početku NOK-a ne spominje da je to prepisano i odakle, niti da već postoji verzija nacionalnog kurikuluma za osnovnu školu iz 2006. (…) U NOK-u treba kao polazište uzeti postojeće predmetne kurikulume (temeljene na HNOS-u) iz 2006., kao i druge otprije raspoložive kurikularne materijale, te ih dalje usavršavati i dinamički razvijati. Kretanje iznova od nule, ignorirajući gotovo sve što je prije učinjeno, nije razumno i uvodi u zabunu među učitelje kojima nije jasno što je isto kao prije a što različito.”

Nadalje primjećuje i predlaže: “Predloženi NOK sadrži neke dodatne komponente koje bi sigurno izazvale pad kvalitete hrvatskoga školstva i kao takve treba ih izbaciti/ukloniti. To su naročito: 1) Primjena odgojno-obrazovnih ciklusa na 4+2+2 u osnovnoj školi te uvođenja ciklusa 2+2 u srednjoj školi. Te organizacijske promjene slične su trendovima iz nekih prijašnjih pokušaja reforme školstva u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih godina, a izazvale bi niz praktičnih problema i konfuzija u školi, čime bi se škole morale baviti, umjesto da se usredotoče na bitni cilj europske orijentacije – poboljšanje kvalitete školstva. Osim toga predloženi ciklusi nisi općeprihvaćeni; primjerice, u Velikoj Britaniji prvi ciklus obuhvaća djecu od 5 do 7 godina, a drugi od 7 do 11 godina. – 2) U NOK-u se interdisciplinarnost tretira na način koji bi vodio na pad kvalitete nastave. To je posljedica činjenice što u izradi NOK-a nisu konzultirani predmetni stručnjaci, a bez njih nije moguće doći do razumnog nacionalnog kurikuluma. U odsutnosti ekspertize predmetnih stručnjaka (u sastavu Vijeća za nacionalni kurikulum sudjelovalo je sedam dr.sc. pedagogije, a niti jedan iz hrvatskog jezika, stranih jezika, povijesti, matematike, kemije, biologije, geografije, informatike), izrađen je Prijedlog NOK-a koji je u znatnoj mjeri neujednačen i metodološki pogrešno orijentiran. Najveća opasnost prijeti od Prijedloga NOK-a zbog zanemarivanja znanstvenih disciplina a prenaglašavanja interdisciplinarnog pristupa. Dok je taj problem bio s velikom pažnjom tretiran i rješavan u HNOS-u i pripadnom nacionalnom kurikulumu temeljenom na HNOS-u, pri donošenju ovoga prijedloga NOK-a ravnoteža između disciplinarnog i interdisciplinarnoga je potpuno narušena. U NOK-u se pojam interdisciplinarnosti pogrešno tumači i primjenjuje. Opasnost koja se javlja uslijed interdisciplinarnog pristupa leži u nedostatku potpunijeg znanja iz pojedinih disciplina. U školi se interdisciplinarni pristup treba očitovati u razmatranju pojedinog problema pri čemu treba primijeniti znanja iz različitih disciplina. Interdisciplinarnost ne smije gušiti pojedine discipline. Štoviše, interdisciplinarni pristup treba poticati bavljenje pojedinim disciplinama i ukazati na njihovu primjenu. – 3) U NOK-u se predlaže uvođenje novih nastavnih predmeta vrlo upitne opravdanosti u ionako već preopterećenu satnicu. Pritom se ne kaže kojim postojećim predmetima će se satnica smanjiti. Naivno vjerovati da se većom orijentacijom na interdisciplinarnost može isti opseg gradiva obraditi u kraćem vremenu nije opravdano. – 4) U NOK-u se predlaže novi predmet Religijske kulture a da se ne kaže koji bi bili ciljevi toga predmeta u odnosu na sadašnji Vjeronauk, koji bi bili sadržaji tog predmeta, kakvo je iskustvo sa sličnim predmetima u drugim zemljama, koji kadrovi bi predavali taj predmet, kako bi se izbjegla dezorijentacija roditelja uz takvu nedovoljno jasnu ponudu, i kako bi to utjecalo na hrvatski identitet. Istodobno se zanemaruju pragmatični prijedlozi ravnatelja kako se na zadovoljavajući i koristan način, a bez uvođenja novih predmeta, može riješiti problem korištenja slobodnog vremena onog malog postotka učenika koji sada ne pohađaju vjeronauk, tijekom održavanja vjeronaučne nastave. – 5) U NOK-u nije jasno naglašeno rasterećenje gradiva pretjeranih enciklopedijskih sadržaja, a što je preduvjet za realizaciju kreativnih metoda poučavanja. – 6) U NOK-u, za razliku od HNOS-a, nije kao važna komponenta naglašena konkretna integracija elemenata odgoja u nastavu svakog predmeta. – 7) U NOK-u nije dovoljno naglašena važnost duhovnosti. Također nije naglašena važnost katoličkog identiteta za nacionalni identitet. – 8) Mnogi dijelovi NOK-a koji se odnose na pojedina predmetna područja nisu dovoljno stručno pisani.”

Naglasci iz intervenata sudionika javne rasprave

Nakon održanih uvodnih izlaganja, glavni moderator rasprave A. Hoblaj predložio je sudionicima dvadesetominutnu stanku uz osvježenje, koju su svi rado prihvatili i tijekom koje je sasvim spontano započela diskusija u malim skupinama. Nakon stanke, nastavljena je vrlo živa i dinamična plenarna diskusija, koju su animirali i moderirali profesori A. Hoblaj i M. Šimunović, i u kojoj je u obliku kraćih intervenata sudjelovala većina prisutnih, a manjem je broju sudionika, koji zbog nedostatka vremena nisu imali prilike osobno intervenirati, sugerirano da svoja promišljanja u pisanom obliku pošalju organizatorima rasprave. Posebnim su interventima u plenumu sudjelovali: Vlatko Badurina, Josip Baričević, Alojzije Hoblaj, Vladimir Paar, s. Thea Filipović, Ivica Pažin, Ružica Razum, Milan Šimunović, Josip Baloban, Stjepan Baloban, Nikola Stanković, Marija Rašan-Križanac, Tvrtko Beus, Janja Dolić, Ljuba Duvnjak, Ružica Lice i Dragica Pongrac. Ovdje se najopsežnije donose sažeci onih intervenata, čiji su ih autori u pisanom obliku poslali glavnim inicijatorima i organizatorima rasprave, a donose se i neki elementi intervenata drugih sudionika, zabilježeni na temelju preslušavanja digitalnog audiozapisa cijele rasprave. Osim toga, za preostali se manji dio intervenata preporučuje da u cijelosti budu objavljeni u sljedećem broju “Katehetskoga glasnika”, koji izlazi polovicom siječnja ove godine.

Alojzije Hoblaj, neposredno nakon stanke, podsjetivši na prijeporna iskustva s ukinućem konfesionalnoga vjeronauka te s uvođenjem obveznoga predmeta “Etika i religiozna/religijska kultura” u osnovnoj i srednjoj školi u Kvebeku u Kanadi, o čemu je bilo riječi u izlaganju J. Baričevića, o toj je problematici pročitao dio pisanog očitovanja jednoga sadašnjeg studenta KBF-a u Zagrebu, koji je rođen i odrastao u hrvatskoj katoličkoj obitelji u Torontu, a učiteljski je fakultet završio u Kvebeku. On opisuje kako su ih već početkom 2000-ih godina na tom fakultetu pripremali za ukinuće izbornoga konfesionalnog Vjeronauka i uvođenje novoga obveznog predmeta, poglavito u kolegiju “Religijska kultura”, koji se ostvarivao “kao neki informativni tečaj o svjetskim religijama. U takvu je pristupu vladala ideologija relativizma i prikriveno “newageovsko” ispiranje mozga. Nastava je imala privid objektivnosti s naglaskom da se o religijama ne uči sa stajališta jedne vjere te s opravdanjem da su vjere putovi koji vode do Boga i da one manifestiraju iste duhovne ili kozmičke sile u različitim vremenima i prostorima (…)”.

Nikola Stanković, profesor filozofije na FFDI-u u Zagrebu, na Hoblajevo je podsjećanje na spomenuto prijeporno kvebeško iskustvo, primijetio da ono nije dovoljno primjereno za aktualnu javnu raspravu, jer se Prijedlogom NOK-a u Hrvatskoj ne postavlja u pitanje izborni konfesionalni Vjeronauk u školi, nego je u nas riječ o uvođenju predmeta “Religijske kulture” samo za one učenike koji ne izabiru Vjeronauk. Osim toga, među ostalim, podsjetio je i na to da je početkom 1990-ih godina bila postignuta gotovo opća suglasnost da se u srednje škole uvede predmet “Religijska kultura” za one koji ne upisuju Vjeronauk, što se 1995./1996. i ostvarilo, ali pod neprikladnim nazivom “Etika”. To je dovelo do toga da je 2002./2003. odlučeno da se u taj srednjoškolski predmet uvedu sadržaji prikladniji imenu predmeta “Etika”, a da se oni prikladniji imenu “Religijska kultura” izbace.

Ružica Razum, članica Vijeća za Nacionalni kurikulum, najprije je primijetila da na ovu raspravu nije službeno pozvan nitko od autora Prijedloga NOK-a, koji bi imao prilike sudjelovati u prikazu toga dokumenta. Potom je precizirala da je glede najavljenoga roka za javnu raspravu od početka bilo određeno da ona traje do 31. siječnja 2009., ali se zabunom u javnosti spominjao rok do 31. 12. 2008., što je vrlo brzo ispravljeno. S obzirom na primjedbu da je od 18 članova Vijeća za nacionalni kurikulum sedam doktora znanosti iz pedagogije, a svega jedan doktor znanosti iz ostalih struka, odgovorila je da se Vijeće za nacionalni kurikulum u svome radu trajno oslanjalo na suradnju manjih skupina stručnjaka iz različitih odgojno-obrazovnih područja. U vezi s primjedbama o tome da je Prijedlog NOK-a, u razradbi temeljnih polazišta o cjelokupnoj koncepciji predškolskoga, osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga odgoja i obrazovanja na tragu aktualne reforme hrvatskoga školstva, previše uopćen, naglasila je da je riječ o izradbi okvirnoga nacionalnog kurikuluma, a tek nakon toga dolazi na red izradba konkretnijih predmetnih i međupredmetnih kurikuluma (nastavnih planova i programa). Što se pak tiče primjedaba o kvantitativnom i kvalitativnom nerazmjeru između pojedinih odgojno-obrazovnih područja, predmeta i međupredmetnih tema ili tematskih cjelina, napomenula je da su u tom pogledu poželjna i moguća poboljšanja. Nadalje, na primjedbe o tome da se Prijedlogom NOK-a u hrvatsko školstvo žele uvesti vrlo upitne i u prijašnjim reformama velikim dijelom promašene organizacijske promjene (primjerice, uvođenje odgojno-obrazovnih ciklusa u osnovnu školu prema formuli 4+2+2, te u srednjoj školi prema formuli 2+2), dr. Razum je naglasila da nije riječ o bitnim organizacijskim promjenama, nego o poboljšanju kvalitete praćenja i vrednovanja odgojno-obrazovnih postignuća učenika, imajući trajno na umu važnost individualiziranog i diferenciranog pristupa svakom učeniku. S obzirom na primjedbu da se prijedlogom uvođenja općeg obveznog obrazovanja u osnovnoj i srednjoj školi prema formuli 4+2+2+2, koje podsjeća na reforme hrvatskoga školstva iz 1970-ih i 1980-ih godina, postavlja pitanje kakvu će svjedodžbu dobiti i što će moći raditi učenici nakon završene “desetoljetke”, odgovorila je da nije riječ ni o kakvoj desetoljetci, jer je tendencija aktualne reforme hrvatskoga školstva da obveznim postane cjelokupno srednjoškolsko obrazovanje.

Josip Baričević je, nastojeći dopuniti primjedbu kolegice Razum da nitko od autora Prijedloga NOK-a nije imao prilike sudjelovati u prikazu toga dokumenta, obavijestio prisutne da ju je osobno bio zamolio, uz suglasnost glavnoga organizatora rasprave, da bi u timskoj suradnji s njime sudjelovala u izvedbi prvoga uvodnoga izlaganja, što ona nije mogla prihvatiti. Dalje je primijetio, uvažavajući primjedbe i objašnjenja iz kolegičina interventa, da pitanje previše uopćenoga diskursa u Prijedlogu NOK-u, pitanje znatnoga kvantitativnog i kvalitativnog nerazmjera u razradbi pojedinih odgojno-obrazovnih područja, predmeta i međupredmetnih tema, te pitanje odnosa između Nacionalnog kurikuluma (NK-a), predmetnih kurikuluma (nastavnih planova i programa) i školskih kurikuluma, te drugih pitanja o kojima je govorio u uvodnom izlaganju – u mnogom pogledu i dalje ostaju otvorena za temeljitu i dijaloški konstruktivnu raspravu. U daljnjoj su diskusiji o interventu R. Razum, uvažavajući neke njezine primjedbe i pojašnjenja, slično naglasili i Vladimir Paar, podsjećajući na glavne primjedbe i prijedloge iz svoga uvodnog izlaganja, te A. Hoblaj i M. Šimunović u svojim interventima.

Ravnateljica Marija Rašan-Križanac u svojem je interventu naglasila kako je u ovoj javnoj raspravi iznimno važno usredotočiti se na očite kvalitetne strane Prijedloga NOK-a, te konstruktivno pridonijeti njegovu poboljšanju na tragu svih temeljnih dokumenata MZOŠ-a posljednjih nekoliko godina, počevši od HNOS-a iz 2005. Pritom je posebno istaknula da je iznad svega važno da se mi Hrvati, u nastojanju da svatko dadne svoj doprinos u aktualnim raspravama o poboljšanju hrvatskoga školstva, “međusobno bolje razumijemo i pomirimo.”

Vlatko Badurina, imajući istodobno na umu problematiku koja se tiče cjelokupne aktualne reforme hrvatskoga školstva općenito i onu koja se tiče Vjeronauka i eventualnoga njemu alternativnoga predmeta u osnovnoj i srednjoj školi, posebno je istaknuo kako se u postavljanju odgojno-obrazovnih ciljeva i određivanju očekivanih odgojno-obrazovnih postignuća ni u kom slučaju ne smije pretjerivati s obzirom na zahtjeve njihove operacionalizacije te njihove predvidljivosti i mjerljivosti, poglavito ako je riječ o duhovno-religioznom, umjetničkom i sličnim područjima. Nikakvim se didaktičko-metodičkim modelima/konceptima/pristupima ne smije ugroziti ni sputati ono “nepredviđeno” i “nepredvidivo”, ono “tajanstveno”, pa i “nedodirljivo” – na duhovnim prostorima osobne kreativnosti i odgovorne slobode – u ostvarivanju jedinstvenoga komunikacijskog odgojno-obrazovnog čina, što se na osobit način odnosi na područje vjerskoga odgoja i obrazovanja, ali i na mnoga druga odgojno-obrazovna područja, s čime su se, kako se čini, izrijekom ili implicitno složili svi sudionici rasprave (posebice: Hoblaj, Filipović, Baričević, Šimunović).

Josip Baloban u svom je interventu posebno istaknuo da se u raspravi o Prijedlogu NOK-a valja voditi ovim načelima odnosno kriterijima: 1) razvijanje autohtonih hrvatskih modela odgoja i obrazovanja u europskom i svjetskom kontekstu, što znači da treba što je više moguće sačuvati i razvijati hrvatsku posebnost, osobito tradiciju, a što manje prepisivati/preslikavati i nedovoljno kritički preuzimati modele iz drugih zemalja, odnosno drugih društveno-kulturnih i duhovno-kulturnih sredina; 2) bezuvjetno poštivanje povijesnog kontinuiteta, a ne započinjati od ništice, kad već imamo nešto i puno toga; 3) polaziti od vrijednosnog sustava koji se gradi na tradiciji, ali koji uvažava i modernost, primjerice, uvažavati sve temeljne vrednote proizašle iz kršćanske tradicije, kao i one moderne vrednote koje svoj korijen imaju u kršćanstvu, a izbjegavati vrednote koje nameću “gender mainstreaming” (prijeporna pitanja o “spolu” i “rodu”); 4) u izradbi i usvajanju Nacionalnog kurikuluma ne dopustiti prevlast manjine nad većinom, i to pod krinkom da je manjina moderna, prema budućnosti i suvremenosti otvorena a da je većina staromodna i nepokretna; 5) kvalitetna i djelotvorna briga o unutarcrkvenom i unutarteološkom dijalogu, primjerice, najprije istinski dijalog “ad intra”, prije negoli se ide u dijalog s Ministarstvom i društvom u cjelini, dakle “ad extra”; 6) pri izradbi Nacionalnoga kurikuluma nužno je uvažavati hrvatski identitet koji se ne smije rasplinuti raznim “inovacijama” koje su tobože moderne i koje možda preporučuje ili zahtijeva EU ili netko drugi.; 7) imati na umu da je pitanje uvođenja novoga alternativnog predmeta kao alternative konfesionalnom Vjeronauku i daleko dublje, kompliciranije i dalekosežnije negoli se to u prvi mah čini na temelju argumentacije zagovornika uvođenja toga predmeta.

Ivica Pažin se u svom interventu najprije usredotočio na neka načelna promišljanja o Prijedlogu NOK-a, a nakon toga na promišljanja o predloženom novom alternativnom predmetu “Religijske kulture” i o konfesionalnom Vjeronauku u školi. Govoreći o Prijedlogu NOK-a, odmah je na početku istaknuo potrebu izradbe temeljnoga dokumenta koji bi u budućnosti vodio kvalitetnijemu sustavu odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj, pri čemu je naglasio kako je hvalevrijedan pokušaj izradbe NOK-a, te, među ostalim, izrijekom naveo ove pozitivne strana Prijedloga: stavljanje učenika u središte odgojno-obrazovnog procesa; isticanje uloge i važnosti učitelja u poticanju i ostvarivanju kreativnoga ozračja i kreativnoga rada u tom procesu; naznačivanje znatnoga broja nekih očekivanih odgojno-obrazovnih postignuća, osobito onih koji se odnose na socijalizirajuće dimenzije odgoja i obrazovanja (ja, ja i drugi, ja i svijet oko mene, vrijednosti, norme…); briga oko izgradnje vlastitoga identiteta i oblikovanja budućnosti u učenika; u vrednovanju i ocjenjivanju odgojno-obrazovnih postignuća, pomicanjem naglaska s konačnoga “produkta” na sam tijek cjelokupnoga odgojno-obrazovnoga procesa; naznačivanje znatnoga broja odgojno-obrazovnih postignuća na pojedinim odgojno-obrazovnim područjima, iako u tom pogledu u tekstu Prijedloga NOK-a ima i većih nedostataka s obzirom na kvantitativni i kvalitativni nerazmjer među njima; vidljiva je u stanovitoj mjeri i dimenzija duhovnoga. Nakon toga je dr. Pažin naveo i znatan broj primjedbi i prijedloga radi što temeljitije rasprave o Prijedlogu NOK-a i radi njegove doradbe, čemu može pridonijete i ova javna rasprava.

Izričući neka svoja promišljanja o problematici u vezi s predloženim novim predmetu “Religijske kulture” kao alternativi konfesionalnom Vjeronauku, dr. Pažin je, među ostalim, istaknuo: 1) Tu je u prvom redu riječ o koncepcijsko-sadržajnim pitanjima, a organizacijsko-tehnička pitanja, iako nisu zanemariva, u drugom su planu, što posebno vrijedi za hrvatsku društveno-kulturnu i duhovno-religioznu situaciju, gdje je nepohađanje konfesionalnoga Vjeronauka još uvijek izvanredna a ne redovita pojava, pa se stječe dojam da se zastupanjem alternativnoga predmeta “Religijske kulture” u našim hrvatskim prilikama zapravo pridonosi relativizaciji vjeronaučnoga sadržaja u okviru konfesionalnog Vjeronauka u školi. – 2) S tim u vezi u našoj se javnosti stvara dojam kao da je alternativni predmet “Religijske kulture” u Hrvatskoj potreban zato što je postojeći model konfesionalnog Vjeronauka u nas u sebi međukonfesionalno i međureligijski zatvoren, što jednostavno nije točno. – 3) Takva promišljanja o koncepcijsko-sadržajnim polazištima alternativnoga predmeta o kojemu je riječ, vode nas i dalje: zbog njegove alternativnosti i, kako se čini, zbog nemogućnosti njegova konzistentnog epistemološkog utemeljenja, on neće biti kadar djeci i mladima davati adekvatne odgovore na njihova temeljna pitanja o smislu koje pojedine religije, kojima oni pripadaju, u sebi već posjeduju. – 4) Nadalje, taj alternativni predmet neće biti kadar omogućiti djeci i mladima adekvatnu i dovoljno životnu komunikaciju s najdubljim vjerničkim spoznajama i iskustvima (koji se, primjerice, komuniciraju preko njihovih utemeljiteljskih svetih tekstova i simbola). – 5) Ipak, činjenica je da mnogi europski školski sustavi, pa i naš hrvatski (osobito od početka 1990-ih godina), razvijaju različite modele interkulturalnoga i multikulturalnoga pristupa u cjelokupnog odgoju i obrazovanju, što je, pedagoški gledano, hvalevrijedno. No, upravo takvi pristupi, ako su doista u punome smislu pedagoški, učenicima omogućuju upoznavanje, čuvanje i razvijanje vlastitoga te upoznavanje i poštivanje drugih i drugačijih identiteta – ali to ne čine ostajući u prvom redu na površinskim i površnim socijalizacijskim modelima odgoja i obrazovanja.
Milan Šimunović, kao suvoditelj i sudionik rasprave, u svom je interventu osobitu pozornost posvetio problemskim pitanjima u vezi s korelacijom (suodnosom) između konfesionalnoga Vjeronauka u školi i predloženoga novoga alternativnog predmeta pod nazivom “Religijske kulture”, potkrepljujući svoje razmišljanje i pozivanjem na tekst Prijedloga NOK-a: 1) konfesionalni se Vjeronauk tek dvaput spominje u tekstu toga dokumenta, po čemu se može zaključiti da se marginalizira, a opis je novoga alternativnoga predmeta nejasan, nedorečen, u svakom pogledu nedostatan da bi šira, pa i stručna, javnost mogla razumjeti o čemu se zapravo radi; drugim riječima, potpuno su nejasne koncepcijsko-sadržajne i epistemološke odrednice toga predmeta, bez odgovora na pitanje hoće li se religije u tom predmetu u prvom redu i gotovo isključivo promatrati samo kao društveno-kulturni fenomen, što bi vodilo nepoznavanju i gubljenju onoga bitnoga u njima: onoga sakralnoga i misterijskoga; 2) jedno od najsloženijih, pa i najspornijih pitanja jest, tko će biti nastavnik iz toga premeta i kakav će biti njegov odnos prema konfesionalnom Vjeronauku i vjeroučitelju; 3) nije isključeno da tako nedefiniran predmet u odnosu na konfesionalni Vjeronauk izazove zbunjenost roditelja i učenika pri odabiru između jednoga od ta dva predmeta, bez dostatne mogućnosti da u bitnome prepoznaju razlike i sličnosti među njima; 4) daljnje pitanje pastoralno-katehetske i pastoralno-sakramentalne naravi jest: kakve će posljedice takve nejasnoće pri izboru alternativnoga predmeta s obzirom na pripremu i primanje sakramenata kršćanske inicijacije (posebice za pripremu i primanje prve pričesti i sakramenta potvrde/krizme; 5) upravo je zbog svih tih i sličnih pitanja prijeko potrebna temeljitija rasprava i sustavnije informiranje roditelja i učenika o razlikovnim dimenzijama i perspektivama tih dvaju predmeta; 6) s tim je u vezi, kako se čini, i pitanje, koje posljednjih godina zastupa ponetko od hrvatskih katehetičara, o potrebi “dekatehizacije”, čemu je potreban samo još jedan korak prema “dekonfesionalizaciji” aktualnoga hrvatskog modela konfesionalnoga Vjeronauka u školi, te stvaranju nemale pomutnje među vjeroučiteljima, posebice među svećenicima.

Zatim su uslijedili vrlo sadržajni i konstruktivni interventi, u kojima je poglavito riječ o promišljanjima problematike u vezi s prijedlogom uvođenja novoga alternativnoga predmeta konfesionalnom Vjeronauku u školi, pod nazivom “Religijske kulture”. To su interventi Stjepana Balobana, Alojzija Hoblaja i s. Thee Filipović, koje bi bilo važno u cijelosti objaviti u sljedećem broju “Katehetskoga glasnika” koji će iz tiska izići polovicom siječnja ove godine, s napomenom da je vrlo temeljito promišljanje Stjepana Balobana o tome već objavljeno, pod naslovom “Vjeronauk je pitanje identiteta”, u obiteljskoj reviji “Kana” (XL, siječanj 2009., str. 9).

U raspravi su svojim interventima također sudjelovali: vjeroučiteljice, učilišne mentorice za studente KBF-a u Zagrebu, Janja Dolić, Ljuba Duvnjak, Dragica Pongrac i Ružica Lice, te vjeroučitelj učilišni mentor Tvrtko Beus. Njihove bi intervente također bilo važno u cijelosti objaviti u sljedećem broju “Katehetskoga glasnika”. U istom bi časopisu bilo dobro objaviti i neke priloge sudionika javne rasprave koji, zbog nedostatka vremena, nisu imali prilike izraziti svoja promišljanja u plenarnoj diskusiji, ali su ih očitovali u pisanom obliku te ih poslali ili će ih poslati organizatorima rasprave, kao što je to, primjerice, učinio ravnatelj Ivica Lovrić, predsjednik Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja.

Završne napomene, sugestije i prijedlozi

Tijekom javne rasprave o Prijedlogu NOK-a na KBF-u Zagrebu 20. prosinca 2008. do izražaja su, među ostalim, došla ova mišljenja, stajališta, otvorena pitanja, sugestije i prijedlozi:

1. Prijedlog NOK-a važan je dokument, u nizu svih dosadašnjih dokumenata MZOŠ-a objavljenih od 2005. do 2008. godine, osobito zato što je mnoge u hrvatskoj javnosti potaknuo na angažirano, temeljito i konstruktivno promišljanje o aktualnoj preobrazbi hrvatskoga školstva, te na izrazitu spremnost da dadnu svoj kvalitetan doprinos da ta preobrazba uspije.

2. Prijedlog NOK-a u sebi sadrži mnogo vrlo kvalitetnih koncepcijskih i sadržajnih polazišta, ali je potrebno da se on u mnogim pojedinostima i u cjelokupnoj svojoj koncepcijsko-sadržanoj strukturi – u ozračju slobodne, odgovorne, solidarne te znanstveno utemeljene i praksom potvrđene rasprave – temeljito doradi. Takav će pristup Prijedlogu NOK-a u znatnoj mjeri pridonijeti prijeko potrebnom nacionalnom konsenzusu o preobrazbi sveukupnoga hrvatskoga školstva, koji je ponajprije prijeko potreban za Hrvatsku, a onda i za što kvalitetnije uključivanje Hrvatske u europske i svjetske integracije.

3. Stoga treba zamoliti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa da se rok javne rasprave o Prijedlogu NOK-a produži na tri do šest mjeseci.

Prof. dr. sc. Alojzije HOBLAJ,
pročelnik Katedre religiozne pedagogije i katehetike
i predstojnik Katehetskoga instituta KBF-a, te glavni
organizator i glavni voditelj javne rasprave, v. r.

Doc. dr. sc. Josip BARIČEVIĆ,
dugogodišnji profesor, ravnatelj i predstojnik
Katehetskoga instituta KBF-a, te glavni inicijator
rasprave i glavni redaktor priopćenja, v. r.

(Ovdje je riječ o opsežnijem Priopćenju o javnoj raspravi o Prijedlogu NOK-a, koja je 20. prosinca 2008. održana na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osnovna vijest o toj javnoj raspravi u internetskoj je verziji objavljena 29. prosinca 2008. (www.ika.hr), a u biltenskoj je verziji objavljena 31. prosinca 2008. (IKA, broj 52/2008).)