Iz 52,7-10; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18;

Draga braćo i sestre!

1. Hodie Christus natus est nobis! Danas nam se rodio Krist!
To je ono što danas Crkva naviješta sebi i cijelome svijetu. To je navještaj radosti, odjek i nastavak one radosti koju je Anđeo Gospodnji navijestio pastirima obasjanima svjetlošću s naba: “Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin” (Lk 2, 10-11).
Navještaju: Krist nam se rodio, Crkva nadodaje poziv: Dođite poklonimo se!
Dođite! Poziv je da se pokrenemo, da pođemo te srce i pogled usmjerimo u novorođenče “povijeno gdje leži u jaslama” (Lk 2, 12).
Dođite! Poziv je to upućen svima bez razlike. Svima, a posebice – rekao bih – nebrojenom mnoštvu siromašnih, bolesnih i slabih, obespravljenih, onima koji trpe zbog nepravde i nasilja, nesretnima i tjeskobnima, odbačenima i očajnima, ravnodušnima, otuđenima, čak i onima koji su u neprijateljstvu s Bogom i udaljeni od njegove ljubavi. Mnoštvo je simbolički predstavljeno u betlehemskim pastirima, priprostim i jednostavnim ljudima.
Ako bolje razmislimo, svatko od nas – iako na različit način – dio je toga mnoštva, dio beskrajne rijeke ljudi koju, zbog potrebe za spasenjem i oslobođenjem – priznali mi to ili ne priznali – privlači jedini Spasitelj, Krist Gospodin. K Isusu nas usmjerava majčinska ljubav Crkve. Zar nije upravo to zadaća Crkve tijekom povijesti? Crkva je dužna neugasivim žarom i postojanim zalaganjem pozivati pojedince i sve ljude: Dođite, poklonimo se! Neka svatko od nas osjeti da je baš njemu upućen ovaj poziv: Dođi, pokloni se!
Predragi vjernici, upravo u klanjanju pronalazimo najdublju, izvornu i nepobitnu istinu o kršćanskom Božiću. Moramo se svjesno i odlučno usmjeriti na klanjanje ako želimo sačuvati istinu o Božiću, ako nam je stalo da tu istinu drugi prihvate i žive te da istinsko značenje Božića uvijek jasno blista, nikada ne potamni ili se iskrivi sekulariziranim, pa čak i raskršćanjenim shvaćanjem.
Što zapravo znači klanjati se novorođenom Kristu? Znači obnoviti vjeru u Boga, u Boga živog i nazočnog u Djetetu rođenu od Djevice Marije. Isus, Sin žene iz Nazareta, koji je začet u njezinu kril i kojega je devet mjeseci pod srcem nosila i rodila, Sin je vječnog Oca, a koji je postao čovjekom, jedan od nas i za nas. Emanuel, Bog s nama! To je iskonski milosni događaj koji se zbio u Betlehemu, a Ivan ga u Proslovu svoga evanđelja opisuje riječima: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1, 14).

2. Čovjek može živjeti bez mnogih stvari. Međutim, ne može živjeti, a da barem na trenutak ne shvati smisao svojih djela. Evanđelje se ovoga svetog dana izravno suočava s tim pitanjem. Naime, u početku bijaše Riječ, u početku bijaše smisao. Tako bismo mogli objasniti početak iz Proslova Ivanova evanđelja. Grčki pojam logos, koji prevodimo s Riječ, ne izražava samo komunikacijski čin govorenja već misao koju oblikujemo u riječ i govor.
Ako dublje istražimo etimologiju te grčke riječi, otkrit ćemo blisku vezu između imenice logos i grčkog glagola koji se prevodi sa skupiti, okupiti. Svaka naša rečenica skup je mnoštva misli, slutnja, osjećaja kojima razum daje jedinstven i jasan smisao. Razmislimo li samo na trenutak, uočit ćemo da trajno pokušavamo “skupiti” dužnosti, susrete i iskustva koji su ponekad suprotni, različitih predznaka – kako bi poprimili jedinstveno značenje. I to nazivamo smislom postojanja.
Ako na ovaj sveti dan instinktivno povezujemo Božić s nadom, to je zato što nas početak četvrtog evanđelja vodi k počecima svega. Na početku svega, “u početku” nije bio kaos ili besmisao. U početku je bio smisao, nestvoreni smisao koji je kod Boga i koji je Bog. “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog” (Iv 1, 1). Sve je po smislu postalo. On sve prati poput sjene i ostavlja trag u čitavom svemiru i u svakom stvorenju. Ništa se bez njega ne može objasniti (Iv 1, 3). Kad podrhtavamo pod udarcima života, moramo se vratiti na njegove početke i pronaći smisao koji nije u našim rukama, koji ne možemo izgraditi, niti stvoriti, već jednostavno prihvatiti. Smisao je poput života malog djeteta – ne stvara ga se, već ga se prihvaća.

3. Nije riječ o pukom razmišljanju, već o “životu” (Iv 1, 4). Život svijeta, lice je toga smisla jer Bog je svoj vlastiti život darovao čitavom svemiru. Zato u početku bijaše dar. U početku je postojala želja da se život proširi na sve. Ovaj darovani i prošireni život “svjetlo” je ljudima. Čovjek oduvijek povezuje svjetlo sa shvaćanjem i poznavanjem stvarnosti. Suvremeno doba misli da polaže pravo na apsolutiziranje svojih domišljaja i stavova, kao da oni mogu biti neograničeni sudac svemu. Razum nije svjetlo ljudima, Život je svjetlo.
S koliko pogrešnih misli se pokušava oblikovati život, kao da on može ostati zarobljen unutar naših misli. Nikada se u povijesti nije rađalo toliko nasilnih misli, sposobnih uništiti i potpuno promijeniti život. Te su misli jako daleko od počela koje sve rasvjetljuje i koje tmina ne može ugušiti. Upravo tako možemo prepoznati pravi život, Božji život: tmine ga doslovno ne mogu progutati. Ono što je bilo u početku ostaje zauvijek. Ideologije, teorije, filozofije – sve doživljava svoj kraj i svoju noć. Božanski život, darovan iz ljubavi, širi se svijetom i stvara svetost, ljepotu i sve ono po čemu shvaćamo i razumijemo da se isplati živjeti.

4. Draga braćo i sestre, upravo smisao, to jest Riječ se utjelovila u bezgrešnom krilu Djevice Marije. Dok razmišljamo o jednostavnosti jaslica, njihova je ljepota na još jedan način povezana s početkom. Onaj koji je bio u početku svega, želio je svoj početak doživjeti i među nama. Dah božanskog života zauvijek se sjedinio s čovjekovim tijelom te sada naše tijelo nosi miris betlehemske špilje. Svjetlo zauvijek rasvjetljuje tamu. Postali smo djeca Božja i nismo rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne (Iv 1, 12-13). Sve ono što u nama jest život vječni, a snažnije je od zbrke i rasula, potječe iz božanskog života koji se nama objavio u jednostavnosti Božića.
Uz općeniti poziv da budemo dobri, etička vrijednost Božića, u biti, i nije u nekim posebnim naporima. Nije stvar u tome da u prvom redu moramo djelovati, već naprosto dopustiti da nas dotakne život koji kuca na našim vratima. Kao što dijete ne traži ništa osim da ga prihvatimo i da sve ono što činimo za njega iz toga proizlazi, tako nas i otajstvo Božića vraća zaboravljenim ili potisnutim izvorima, gura nas na početak svega – kako bismo pronašli smisao koji nije naše djelo, a daje ljepotu svemu što u svijetu postoji.
Bog je izrekao svoju Riječ, kako nas podsjeća pisac poslanice Hebrejima. Nakon mnogih riječi i posredovanja sve je sažeo u svojemu Sinu. Ali ono što dolazi na kraju upravo je ono što oduvijek rasvjetljuje ljudski život. Ako postoji smisao koji rasvjetljuje naš um i oblikuje tijelo našega životopisa, taj smisao mirno počiva u krilu Djevice Marije.

5. I na kraju još samo jedna misao o primjeni Božića. Otajstvo u nama mora postati životom, jer milost zahtijeva odgovor.
Liturgija nam nikada ne dopušta da ostanemo samo u apstraktnom. Ona traži da ono što slavimo započne živjeti u nama, da “svojim životom svjedočimo navještaj spasenja”, kako bi naša djela bila odsjaj naše vjere. Sveti Pavao poziva sve koji su spoznali ljubav Božju, a po kojoj smo besplatno spašeni, da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i Očitovanje slave velikoga Boga i Spasitelja Isusa Krista.
Svatko od nas pozvan je mijenjati i popravljati ono što u sebi pronalazi da nije kako treba, što nije u skladu s osobnim dostojanstvom djece Božje. Papa Lav Veliki, taj drevni učitelj Božića poziva nas: “Kršćanine, prepoznaj svoje dostojanstvo: kao dionik božanske naravi, ne vraćaj se prijašnjim podlostima i nedoličnu ponašanju.”
Pjesnik i teolog Paul Claudel ushićeno veli: “Danas Riječ počinje u nama, kao što je u Početku počela u Bogu! O, milosti koja nadvisuješ grijeh! Ispunjenje koje nadvisuješ obećanje! Ucviljene duše govore: O, Sine moj, ti si stigao! Zora, koja nikada neće zaći, rudi nad pustoši ovoga dana, početak je našega prvoga kršćanskoga dana, prve godine milosti i našega spasenja” (Chante de marche de Noël).
Predraga braćo i sestre, obnovljenom vjerom i nadom, zagledani u maleno Dijete u jaslama, živimo dosljedno svoj kršćanski poziv, donoseći posvuda radost i mir. Obnavljajmo spone povjerenja, uzajamnog poštivanja, razumijevanja i solidarnosti u sredini u kojoj živimo, u našem hrvatskom društvu.
Molimo da nas Božić obdari milošću te shvatimo da smo braća i sestre u Kristu, sinovi i kćeri jednog Oca na nebesima i da svi prihvatimo spasenje koje nam je darovano po Djetetu rođenom od Marije Djevice.
Svima vama i vašima, svima koji ste povezani s nama putem radija i televizije, želim čestit Božić.